Strašna tragedija potresla je Hrvatsku 5. oktobra, kada su pod vrhom Tosca u Julijskim Alpama u Sloveniji poginula tri planinara – braća Roko (31) i Andrija (26) Kovačev iz Kaštela te 38-godišnji otac dvoje djece Marijo iz solinskog naselja Sveti Kajo.

Podsjećamo, tog dana u prijepodnevnim časovima pokrenula se snježna lavina koja je zatrpala trojicu hrvatskih planinara.

U grupi je bilo sedam osoba, a četiri su se uspjele spasiti.

Mia, Tonći, Bernard i Dubravko, preživjeli planinari, progovorili su o kobnom danu.

Kako su rekli za Slobodnu Dalmaciju, zbog poginulih prijatelja i njihovih porodica žele da se zna što se tačno i kako dogodilo.

“Upravo zbog njihovih obitelji želimo da se čuje prava istina. I zbog našeg Marija, iskusnog planinara”, kažu te dodaju kako su se pojavile pojedine dezinformacije. Marijo je, navode, uvijek pazio da svi imaju odgovarajuću opremu. “Njemu bi ovo šta se govorilo i pisalo bilo ubitačno jer ne bi moga podnit da netko misli da je on iša glavon bez obzira, da su oni na svoju ruku sami išli gore penjat vrh po tome vrimenu, a da smo mi kao pametni ostali u domu. To nas je najviše ljutilo i žalostilo jer nije bilo tako”, naveli su pa dodali:

“U subotu ujutro krenuli smo s parkinga s Pokljuke prema planinarskom domu Vodnik. Gori smo marendali, pa se uputili dalje prema vrhu Triglava, odnosno prema planinarskom domu Planika, gdje smo napravili mali odmor. Ja san jedini odusta od daljnjeg uspona jer se nisan osjeća fizički spreman. Oni su odradili vrh, vratili se u dom oko 19.30. Sidili smo do deset sati navečer, večerali, pričali, šalili se i išli leć”, opisao je Bernard.

Narednog jutra napadalo je više snijega nego što se prognoziralo. Razgovarali su sa jednim vodičem koji ih je upozorio na dio staze kojeg zbog vremena moraju zaobići. Hodali su u koloni pola sata.

“Nas sedmero u razmaku od 15 do 20 metara od prvog do zadnjeg. Vraćali se dolje prema automobilima, krenuli doma. Tu se desila ta lavina koja je njih trojicu odnila u provaliju, dvoje ih je nekako uspilo ostat gori, šesti i sedmi nisu imali kontakt s lavinom”, opisuju.

Mia je bila druga u koloni, iza Marija: “Sićan se samo da sam odjedanput osjetila tu lavinu i da sam se ukopala sa štapima i nogama, čekala da to prođe… Osjetila san taj snig kako se kupi na meni, kako me gura, ali držala san se cilin svojin životon da ostanem, da me ne odnese u smrt.”

Tonći je bio treći u koloni, ispred braće koja su poginula: “Zahvaljujući Dubravku. Da nije bilo njega, ja danas ne bi bija živ. Hodali smo uz tu padinu, on je odjedanput viknija: ‘Lezite!’ Ja san se instinktivno slegnija i osjetija da mi je taj snig priša priko glave i kostiju. Da on nije viknija, sad ne bi s vama ovdje razgovara.”

Počeli su kopati, ali prijatelje nisu pronašli. Shvatili su da ih je lavina odnijela u provaliju. Sakrili su se ispod drveta i pozvali pomoć. Nedugo nakon prve, dogodile su se još tri lavine.

“Dogodilo se odjednom, nije bilo zvuka, grmljavine, ka da si povuka jedan ogroman lancun priko njih, sve se zabililo. To je jednostavno proletilo”, kazao je Dubravko, koji je bio zadnji u koloni, za Slobodnu Dalmaciju.

Pomoć su čekali, kažu, četiri sata i dva minuta. Naime, spasioci nisu mogli doći helikopterom, samo pješke.

“Slovenci su nam rekli da težu akciju od ove nisu imali zadnjih trideset godina. Nakon što su pronašli Marija, i njih je poklopila jedna lavina, peta, jedva su se izvukli, prikinili su daljnju potragu. I njihovi su životi bili ugroženi”, kazali su.

Planinari su pohvalili Slovence, ali otkrili su jednu stvar koja im je teško pala.

“Policija nas je ispitivala jesmo li bili u kakvoj svađi s poginulima. Moraju to po protokolu, razumimo, ali u tom momentu to nam je bilo ajme, baš teško…”, naveli su.