Connect with us

Društvo

“SPAVALA SAM SAM SA 12.000 MUŠKARACA”! Ispovijest Prijedorčanke šokirala regiju

Tekst o ženama koje su se bavile nastarijim zanatom, a koje su 1987. godine zagrebačkim novinarima otkrile kako izgleda jedan njihov dan, podigao je tada veliku prašinu.

Žena Blic prenosi tekst u cjelosti.

Januar 1987: Noću Zagreb (kao i većina naših gradova) izgleda kao velika spavaonica. Ove januarske večeri severac rastjeruje s ulica i one malo upornije u traženju nekog provoda. Ali ipak… Nekima je posao da se smrznu, a nekima je došlo dotle da moraju i mraz da podnose.

Došli smo u Zagreb da uz pomoć nekoliko prijatelja (mješovitog sastava, beogradsko-zagrebačka veza) saznamo nešto o damama kojima je dato pravo da se zovu “ljepotice noći” i da budu učlanjene u najstariji esnaf na svetu, prenosi Yugopapir.

Za početak, nismo morali mnogo da tumaramo. Preko puta blistavo osvijetljene “Esplanade”, utonuo u zgradu, nalazi se restoran “Putnik”. Odatle, kao u ograđenom prostoru, do sljedećeg ćoška šeta dvadesetak žena različite mladosti, a zajedničko im je što sve očekuju da će im noć donijeti zaradu, kao i mnoge prethodne.

 

Ulazimo u restoran. S vrata nas zapahnu miris rakije, jeftinog parfema i isparenja zagrejane odjeće.

Vječito su me tukli…

Nakon izvjesnog vremena dolazi nam sagovornica. Mršava, sitna žena, ili kako bi se to kod nas reklo, neuhranjena. Ruke joj grube, koža ispucala, kad govori šuška, tako da je pola ne razumijemo…

“Ovde su vam sve priče slične”, započinje razgovor Asida iz okoline Prijedora. “Ja sam u Zagrebu takoreći nova. Radim oko dvije godine. A može se, brate, zaraditi. Eto, (vadi novčanik u kojem su i slike djece), u 21 do 22:30 imam dvije i po “milje” (dva i po stara miliona). A gdje bih ja to dobila, pa taman da sam i ljekar.Šta me na to natjera? Prvi muž je pio od sabaha, pa onda dođe kući s jaranima i ako neću da im kuvam kavu, prebije me. Kad sam rodila, pomislim, smiriće se… Hoćeš đavola – isto. Tukao i mene i dijete. Tako ti ja pobjegnem od njega…

FOTO: JOSE JACOME/EPA
FOTO: JOSE JACOME/EPA

Ubrzo se opet udam. U početku, sve je bilo potaman. Rodim opet sina, a on se tad propije pa opet udri po meni. Spakujem ti se ja i ponovo odem. Gde? Pa sve tu okolo Prijedora.

Ni s trećim nisam bolje prošla. Samo, imao je dobru rodbinu, branili me koliko su mogli. Dkever me i dalje posjećuje, a i kćerku vode sa sobom na more… Opština mi dodijeli nešto zemlje i kuću. Jeste, šta mi sve to vrijedi kad je prazno. Nemam ni stola ni stolice. Sada je polako sređujem. Gde su mi djeca? Dole, kod matere. Rekla sam im da radim kao spremačica…

 

U to ulaze s budućim mušterijama dvije Asidine koleginice. Na brzaka cimnuše po travaricu i odoše da odrade dobijene pare.

 

“U Zagreb sam došla zajedno s djecom, premeštajući se iz voza u voz”, nastavlja Asida. Nisam ni znala gde ću stići. Usput mi ljudi davali da štogod pojedemo i popijemo. Onda mi jedan čovek predložio da dođem u Zagreb i pokušam ovo što sada radim. Ništa mi za tu uslugu nije tražio. Kad sam počela da radim, koleginice me tukle. A ja navikla na batine, tukle me pa prestale…

Gdje obavljam posao? Uglavnom po haustorima i kolima. Ove ženske, njih tri-četiri, iznajme sobu, ali ja tamo ne mogu, prljavo je. Nikad ja ovde ne bih bila da sam imala pravog muža… A ovako, nije da se žalim, nije mi ni lako. Treba izdržati 15-20 mušterija na dan. Ja ne cijepam mnogo – trista hiljada po komadu.

Ženska u crnoj elegantnoj haljini

Ispred restorana živost ista. Ženske skakuću, duvaju u šake. Tu i tamo prilaze mušterije, zagledaju ih, dok se one trude da budu što vulgarnije ne bi li ih privukle.

Iz tog polumraka odlazimo u jedan bolji hotel. Nažalost nemamo sreće – ženska koja tu radi kao prostitutka inače je i sobarica, ali danas ima slobodan dan.

Naš pratilac je neumoran. Odlazimo u sljedeći hotel s još većim brojem zvjezdica. U vinsku kartu ne smijemo ni da pogledamo. Da bismo stigli do nove sagovornice, bila nam je potrebna preporuka i molba, kao da idemo kod nekog ministra.

Žena gleda kroz prozor
FOTO: SEDAT SUNA/EPA

Konačno imamo sreće. Prilazi nam ženska u crnoj elegantnoj haljini sa “solidnim” šlicem. Vanja, 28-godišnja Zagrepčanka, naručuje suvi martini. A onda nam se obrati:

Vi mene možete nazvati kurvom. Suština je to, ali sve češće imam utisak da radim kao psihijatar. Bez obzira kakvog muškarca primim u svoj apartman, ne može da ‘vodi ljubav’ cijele noći. Onda počnu da me dave o svemu i svačemu. Niste ni svjesni kakve sam ja sve stvari saznavala. Međutim, mene osim love ništa ne interesuje.”

Kako dolazite do klijenata?

Vanja nas gleda preko čaše i nastavlja:

“Isto tako kao što ste me i vi našli, samo danas ne radim, na vašu sreću, iz ženskih razloga. Znači, preporukom ili ako neko ima moj telefon, pa mi ostavi poruku u telefonsku sekretaricu. Ako dolazi preko nekoga, onda ga veče provedeno sa mnom košta sedam milja. Ja uzimam pet, iliti to pretvoreno u devize.

Ne, nemam makroa. Veze su mi uglavnom ljudi iz hotela. Često radim kao kolgerla. Znači, unajmljuju me poslovni ljudi za prijeme i neku vrstu relaksacije poslovnih partnera. A da, zaboravila sam da kažem. Ja sam se kao mlađa zanosila filmom, čak sam i bila neka starleta. Naslovne strane su me privlačile, međutim, od toga nije bilo ništa. Svaki od tih fakina me je imao, navodno, radi mog uspjeha. Onda sam otišla u Italiju. Mislila sam da tamo samo na mene čekaju.

Ako nije indiskretno, koliko zarađujete?

“Uglavnom radim oko 20 dana mjesečno i to vam izađe 100 starih miliona plus pokloni kavaljera. Roditelji? Ma, nema veze! Ne stojim ja na Trgu Republike.

U Vanjinoj čaši ostala je samo maslina koju pokušava da ubode čačkalicom.

 

“Dosta polažem na svoj izgled. Kozmetika, bodi bilding, sauna, masaža. To je vrlo bitno jer kad se skinem, zna se šta svi očekuju da vide. U poslu sam oko tri godine. Sebi sam zacrtala petogodišnji plan, a onda šta znam, imaću osiguranu budućnost, no živjeću svakako lijepo. Sada me izvinite, umorna sam.

 

Oko 12.000 muškaraca

Sutradan je bilo još hladnije – minus 15. Bojimo se da na Trgu Republike po ciči zimi neće biti ni ponude ni potražnje ljubavi. Naravno, pogrešno smo mislili. Jel šta su Celzijusovi stepeni prema željama za parama i potrebi?

Šest “ljepotica dana” očekuju da im priđe “papak” (ovca, ili mušterija). Pripremamo fotoaparat. Sve do jedne okrenuše leđa. Utom odnekud istrčava jedan Rom, ide prema nama i viče: “Odma da si mi dao aparat, jer ću da te oderem… Ti ćeš ženu da mi slikaš! Bez pitanja?”

I pokazuje na jednu zaista zgodnu Romkinju. Ubrzo odustaje od oduzimanja aparata i preti sudom jer njegova žena je majka dvoje djece i ima veliku rodbinu u Beogradu. Kad se gužva stišala, prilazimo 35-godišnjoj Dunji, kojoj se jedino oči vide iz bele duge bunde. Na razgovor pristaje samo za ljubav našeg poznanika iz Zagreba.

Koliko uspijevate da zaradite na ovoj vjetrometini?

 

“Pet-šest milja, kako kad, a dok je toplo, mogao si da uhvatiš 10-12 cigli jer to ti ovde ide ovako: za početak ga furaš za jednu milju. Kad ga odvedeš u sobu, izvučeš mu i dušu. Teško da može proći bez dvije-tri cigle. Plati sobu, plati da se namjestim, plati da se pomaknem i sve tako.

 

Na kraju, kad vidi kolike je pare ostavio, on ne može ništa! Šta ti je muško! Možeš mu dići i možeš mu spustiti pritisak kad hoćeš. Imaš blenta – kako se skinem, on može da ide kući. Bitno je samo nemoj “papka” popaliti, jer će te murija rasturiti. Odmah možeš da bježiš u drugi grad.”

Koliko traje to zadovoljstvo s vama?

“Sve to zavisi od love. Ako vidim da je on muster i da daje 500 po 500, milju po milju, onda ne gledam na sat.”

Imate li djece?

“Imam dvoje. Volim ih kao oči svoje. Sve ovo zbog njih radim. Pazi, ja imam love, al kao da nemam, sve stavljam na knjižicu. Sagradila sam i kuću u Zagrebu i polako je opremam. Imam solidan auto… Razmišljala sam ja i o drugom poslu, zašto ne. Kad ovdje više ne bude furalo, ja ću se negdje uvaliti i zabole me. Od tog trenutka, prošlost me neće opterećivati.”

A one oko vas?

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

“Ko njih šiša. Ne može mi niko ništa. Ej, isključi taj kasetofon. Nemoj da mi se čuje negdje glas. Ima ovdje naših p… bez igdje ikoga. Teraj njih da ti pričaju. Trebalo je da dođeš prije Nove godine, da vidiš šta je ovdje bilo studentkinja i pucica. A takvih je za džeparac sve više i to su veći maheri od mene.

Po meni, bilo bi super kad bi postojale javne kuće. Imale bi pravu zaštitu, ljekarske preglede, plaćale porez i svi bi bili zadovoljni. Ovo je silno za*ebavanje. Ja radim 10 godina i nikad nisam imala makroa. Ma koji će mi on… Neradnik jedan, žicar, pa ja bi mu oči iskopala da on sjedi negdje i loče, a mene svi redom da žvalave.

 

Najbolje mušterije su mi mladi momci terenci. Oni, kad im prigusti, ne pitaju za lovu. Ja imam svoje stalne goste po pet-šest godina. Vodila sam ja neku evidenciju. Tako sam izračunala da sam za 10 godina spavala s oko 12.000 muškaraca.”

 

“Stavljali su mi pištolj na glavu”

Jeste li bili u nezgodnoj situaciji?

“Hteli su da me sijeku, stavljali mi pištolj na glavu, ali kad im se dograbim za najosjetljivije dijelove – zaborave na te gluposti.”

Da li biste se udali?

“Nikad. Mrzim muškarce. To mi je u krvi. Kao bolest. Živim samo za djecu. A sve ti se to svodi na isto. Za ljubav se plaćaju večere, zimovanja, kupuju pokloni. Ovdje je bar jasno, biraš kurvu prema sebi i znaš šta možeš od nje da očekuješ.”

Odlazimo iz Zagreba. Snijeg je pokrio tragove prodavačica “ljubavi”, pa i nezavršeni Trg Republike. Sve je belo, samo će i dalje postojati crno šetalište.

Napisao: Vojin Kaćurić (Nada, 1987)

(Kurir.rs/ Yugopapir/ Index.hr)

Društvo

PODRINJE I BIRAČ PAMTE ZVJERSKI UBIJENE SRBE: 33 godine od zločina

U Bratuncu će ovog vikenda, u subotu, biti obilježene 33 godine od zločina nad 3.267 Srba iz srednjeg Podrinja i Birča, počinjenog tokom proteklog rata.

Pomen stradalima služiće patrijarh srpski Porfirije, u prisustvu visokih zvaničnika Srpske i Srbije. U Republici Srpskoj je u ovu subotu dan žalosti.

Vinko Lale, predsjednik Udruženja logoraša regije Birač, rekao je da kultura sjećanja na stradale u srednjem Podrinju i Birču mora obuhvatiti pamćenje mučenja, torture i ubistava Srba u srebreničkim logorima, te zatvaranje i iživljavanje nad djecom, trudnicama i starcima.

Lale navodi jedinstven slučaj da su u logor “pilićarnik” bili zatvoreni svi stanovnici srpskog sela Čumavići i okolnih zaselaka kod Srebrenice, koji su prvi popaljeni pod komandom Nasera Orića početkom maja 1992. godine. Tu su, dodaje Lale, bila djeca, trudnice, starci i nad njima su se iživljavali svi koji nisu imali časti i karaktera.

“Poznati su zločinački primjeri da su na panjeve stavljali glave dvogodišnje djece i izvodili roditelje da kažu koje će da zakolju, a koje da ostave”, podsjeća Lale i ističe da niko nije odgovarao za zločine počinjene u tim logorima.

Govoreći o torturama u srebreničkim logorima za Srbe, Lale je ukazao i na primjer iz februara 1993. godine, kada je jedna grupa logoraša dovedena u magacin teritorijalne odbrane, gdje su danima mučeni i premlaćivani tako da ih je šest podleglo tim zvjerskim iživljavanjima pripadnika Armije RBiH.

Lale navodi da su, prema svjedočenju preživjelih, Kostadina Popovića iz Kravice i još neke ubili bukovim cjepanicama. Naglašava da su tu tučeni i mučeni i maloljetnici, te napominje da je više od desetoro srpske djece bilo u logorima u Srebrenici, ne računajući djecu koja su bila u logoru “pilićarnik” u Potočarima.

Brano Vučetić iz Bratunca, koji je kao ranjeni devetogodišnjak bio zatvoren u logoru u Srebrenici, rekao je da za ubistvo njegovih roditelja i maloljetnog brata, kao i još 46 djece iz regije Birač, niko još nije odgovarao, što se nikada ne smije zaboraviti.

“Ne mogu zaboraviti svoje roditelje i brata. Preživio sam da njegujem sjećanje na njih. Da im prislužujem svijeće i pričam svojoj i drugoj srpskoj djeci o našem stradanju. Neka znaju i da se čuvaju”, ističe Vučetić.

Njegovo visokopreosveštenstvo mitropolit dabrobosanski i arhiepiskop sarajevsko-srebrenički Hrizostom izjavio je da je srednje Podrinje i Birač jedno od područja najstravičnijih stradanja srpskog naroda.

“Više nećemo dopustiti političkim i istorijskim mešetarima da srpskom narodu nametnu zaborav, već ćemo, ako Bog da, podignuti Memorijalni centar u Bratuncu sa spomen-crkvom i spomenikom koji će za sva vremena podsjećati kako nas Srbe, tako i druge koji prolaze kroz Podrinje i Birač, da je srpski narod upravo najstradalniji narod na području ove regije”, naglasio je mitropolit dabrobosanski u intervjuu za Srnu.

Fotografije 600 ubijenih i poginulih Srba, većinom civila, iz bratunačke i srebreničke opštine, prije nekoliko dana su postavljene pored puta od Bratunca prema Srebrenici sa ciljem da svi koji ovih dana dolaze u Potočare i Srebrenicu vide i uvjere se da su ovdje počinjeni zločini nad srpskim civilima.

Postavljanje fotografija organizovali su članovi organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih srpskih civila iz ove dvije opštine, a njima se pridružila i predsjednica ove organizacije na republičkom nivou Isidora Graorac.

Graorčeva je istakla da fotografije potvrđuju da su ti ljudi postojali, da imaju imena i prezimena, ali da za njihova stradanja niko nije procesuiran. Predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Srebrenice Branimir Kojić rekao je da je ovo put srpskog vapaja i poruka svima koji ovuda prođu da se još jednom uvjere u istinu o velikom srpskom stradanju u ovoj regiji.

Nastavi čitati

Društvo

DAN ŽALOSTI U RS: Na svim institucijama Republike Srpske zastave će danas biti spuštene na pola koplja

U Republici Srpskoj je Dan žalosti povodom obilježavanja 33 godine od muslimanskog zločina nad Srbima u srednjem Podrinju i Birču, gdje je stradalo 3.267 Srba tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata.

Odluku o proglašenju Dana žalosti donijela je Vlada Republike Srpske.

Na svim institucijama Republike Srpske zastave će danas biti spuštene na pola koplja, sve kulturne manifestacije će biti otkazane, a sportski događaji prilagođeni Danu žalosti.

Nastavi čitati

Društvo

NEMA DA FALI! Evo koliko koštaju obroci za zatvorenike u Banjaluci

Kazneno-popravni zavod Banjaluka ne puni medijske stupce spektakularnim pričama iz zatvora, ali zato troškovi hrane svakako zaslužuju pažnju. Jer, hraniti pritvorenike i osuđenike nije ni malo jeftino.

Kazneno-popravni zavod Banjaluka odlučio je tako da nabavi svježe i konzervirano voće i povrće koje će koštati više od 130.000 KM godišnje.

Tender je bio otvoren, javila su se dva ponuđača, a posao je na kraju dobila firma „Trnisa“ iz Laktaša. Ugovor traje tri godine, a ukupna vrijednost je 380.710 maraka bez PDV. Kad se sve podijeli, dolazimo do cifre od oko 127.000 KM godišnje i to bez PDV.

Samo za voće i povrće. Ali to je tek dio menija.

U martu ove godine, KPZ Banjaluka je sklopio još jedan trogodišnji ugovor i to sa firmom „Novo-teks“ iz Banjaluke, ovaj put za nabavku hrane. Ugovor vrijedan 1.709.400 KM bez PDV pokriva ostatak kuhinje: meso, hljeb, mliječne proizvode, suhomesnate proizvode i sve ono što zatvorska trpeza (ipak) podrazumijeva.

Kad se sve sabere, dolazimo do cifre od više od 2 miliona maraka za tri godine. To znači da nas zatvorska ishrana u Banjaluci godišnje košta preko 620.000 KM.

Naravno, ovdje ne govorimo o luksuzu, već o osnovnim obrocima koji moraju zadovoljiti zakonom propisane standarde ali i dalje, cifra nije mala.

Treba imati na umu da se u zatvorskom restoranu hrane i zaposleni, ali najveći dio ovog iznosa ipak otpada na potrebe osuđenika i pritvorenika. I tako, dok se na slobodi mnogi pitaju kako spojiti kraj s krajem, iza zatvorskih zidina, makar kad je riječ o tanjiru, stvari izgledaju prilično stabilno, prenosi Srpskainfo.

Jer zatvorski život možda i nije lak, ali ni džabe ne dolazi. Bar ne poreskim obveznicima.

Nastavi čitati

Aktuelno