Tekst o ženama koje su se bavile nastarijim zanatom, a koje su 1987. godine zagrebačkim novinarima otkrile kako izgleda jedan njihov dan, podigao je tada veliku prašinu.

Žena Blic prenosi tekst u cjelosti.

Januar 1987: Noću Zagreb (kao i većina naših gradova) izgleda kao velika spavaonica. Ove januarske večeri severac rastjeruje s ulica i one malo upornije u traženju nekog provoda. Ali ipak… Nekima je posao da se smrznu, a nekima je došlo dotle da moraju i mraz da podnose.

Došli smo u Zagreb da uz pomoć nekoliko prijatelja (mješovitog sastava, beogradsko-zagrebačka veza) saznamo nešto o damama kojima je dato pravo da se zovu “ljepotice noći” i da budu učlanjene u najstariji esnaf na svetu, prenosi Yugopapir.

Ulazimo u restoran. S vrata nas zapahnu miris rakije, jeftinog parfema i isparenja zagrejane odjeće.

Vječito su me tukli…

Nakon izvjesnog vremena dolazi nam sagovornica. Mršava, sitna žena, ili kako bi se to kod nas reklo, neuhranjena. Ruke joj grube, koža ispucala, kad govori šuška, tako da je pola ne razumijemo…

“Ovde su vam sve priče slične”, započinje razgovor Asida iz okoline Prijedora. “Ja sam u Zagrebu takoreći nova. Radim oko dvije godine. A može se, brate, zaraditi. Eto, (vadi novčanik u kojem su i slike djece), u 21 do 22:30 imam dvije i po “milje” (dva i po stara miliona). A gdje bih ja to dobila, pa taman da sam i ljekar.Šta me na to natjera? Prvi muž je pio od sabaha, pa onda dođe kući s jaranima i ako neću da im kuvam kavu, prebije me. Kad sam rodila, pomislim, smiriće se… Hoćeš đavola – isto. Tukao i mene i dijete. Tako ti ja pobjegnem od njega…

Ubrzo se opet udam. U početku, sve je bilo potaman. Rodim opet sina, a on se tad propije pa opet udri po meni. Spakujem ti se ja i ponovo odem. Gde? Pa sve tu okolo Prijedora.

Ni s trećim nisam bolje prošla. Samo, imao je dobru rodbinu, branili me koliko su mogli. Dkever me i dalje posjećuje, a i kćerku vode sa sobom na more… Opština mi dodijeli nešto zemlje i kuću. Jeste, šta mi sve to vrijedi kad je prazno. Nemam ni stola ni stolice. Sada je polako sređujem. Gde su mi djeca? Dole, kod matere. Rekla sam im da radim kao spremačica…

“U Zagreb sam došla zajedno s djecom, premeštajući se iz voza u voz”, nastavlja Asida. Nisam ni znala gde ću stići. Usput mi ljudi davali da štogod pojedemo i popijemo. Onda mi jedan čovek predložio da dođem u Zagreb i pokušam ovo što sada radim. Ništa mi za tu uslugu nije tražio. Kad sam počela da radim, koleginice me tukle. A ja navikla na batine, tukle me pa prestale…

Gdje obavljam posao? Uglavnom po haustorima i kolima. Ove ženske, njih tri-četiri, iznajme sobu, ali ja tamo ne mogu, prljavo je. Nikad ja ovde ne bih bila da sam imala pravog muža… A ovako, nije da se žalim, nije mi ni lako. Treba izdržati 15-20 mušterija na dan. Ja ne cijepam mnogo – trista hiljada po komadu.

Ženska u crnoj elegantnoj haljini

Ispred restorana živost ista. Ženske skakuću, duvaju u šake. Tu i tamo prilaze mušterije, zagledaju ih, dok se one trude da budu što vulgarnije ne bi li ih privukle.

Iz tog polumraka odlazimo u jedan bolji hotel. Nažalost nemamo sreće – ženska koja tu radi kao prostitutka inače je i sobarica, ali danas ima slobodan dan.

Naš pratilac je neumoran. Odlazimo u sljedeći hotel s još većim brojem zvjezdica. U vinsku kartu ne smijemo ni da pogledamo. Da bismo stigli do nove sagovornice, bila nam je potrebna preporuka i molba, kao da idemo kod nekog ministra.

Konačno imamo sreće. Prilazi nam ženska u crnoj elegantnoj haljini sa “solidnim” šlicem. Vanja, 28-godišnja Zagrepčanka, naručuje suvi martini. A onda nam se obrati:

“Vi mene možete nazvati kurvom. Suština je to, ali sve češće imam utisak da radim kao psihijatar. Bez obzira kakvog muškarca primim u svoj apartman, ne može da ‘vodi ljubav’ cijele noći. Onda počnu da me dave o svemu i svačemu. Niste ni svjesni kakve sam ja sve stvari saznavala. Međutim, mene osim love ništa ne interesuje.”

Kako dolazite do klijenata?

Vanja nas gleda preko čaše i nastavlja:

“Isto tako kao što ste me i vi našli, samo danas ne radim, na vašu sreću, iz ženskih razloga. Znači, preporukom ili ako neko ima moj telefon, pa mi ostavi poruku u telefonsku sekretaricu. Ako dolazi preko nekoga, onda ga veče provedeno sa mnom košta sedam milja. Ja uzimam pet, iliti to pretvoreno u devize.

Ne, nemam makroa. Veze su mi uglavnom ljudi iz hotela. Često radim kao kolgerla. Znači, unajmljuju me poslovni ljudi za prijeme i neku vrstu relaksacije poslovnih partnera. A da, zaboravila sam da kažem. Ja sam se kao mlađa zanosila filmom, čak sam i bila neka starleta. Naslovne strane su me privlačile, međutim, od toga nije bilo ništa. Svaki od tih fakina me je imao, navodno, radi mog uspjeha. Onda sam otišla u Italiju. Mislila sam da tamo samo na mene čekaju.

Ako nije indiskretno, koliko zarađujete?

“Uglavnom radim oko 20 dana mjesečno i to vam izađe 100 starih miliona plus pokloni kavaljera. Roditelji? Ma, nema veze! Ne stojim ja na Trgu Republike.

U Vanjinoj čaši ostala je samo maslina koju pokušava da ubode čačkalicom.

Oko 12.000 muškaraca

Sutradan je bilo još hladnije – minus 15. Bojimo se da na Trgu Republike po ciči zimi neće biti ni ponude ni potražnje ljubavi. Naravno, pogrešno smo mislili. Jel šta su Celzijusovi stepeni prema željama za parama i potrebi?

Šest “ljepotica dana” očekuju da im priđe “papak” (ovca, ili mušterija). Pripremamo fotoaparat. Sve do jedne okrenuše leđa. Utom odnekud istrčava jedan Rom, ide prema nama i viče: “Odma da si mi dao aparat, jer ću da te oderem… Ti ćeš ženu da mi slikaš! Bez pitanja?”

I pokazuje na jednu zaista zgodnu Romkinju. Ubrzo odustaje od oduzimanja aparata i preti sudom jer njegova žena je majka dvoje djece i ima veliku rodbinu u Beogradu. Kad se gužva stišala, prilazimo 35-godišnjoj Dunji, kojoj se jedino oči vide iz bele duge bunde. Na razgovor pristaje samo za ljubav našeg poznanika iz Zagreba.

Koliko uspijevate da zaradite na ovoj vjetrometini?

Na kraju, kad vidi kolike je pare ostavio, on ne može ništa! Šta ti je muško! Možeš mu dići i možeš mu spustiti pritisak kad hoćeš. Imaš blenta – kako se skinem, on može da ide kući. Bitno je samo nemoj “papka” popaliti, jer će te murija rasturiti. Odmah možeš da bježiš u drugi grad.”

Koliko traje to zadovoljstvo s vama?

“Sve to zavisi od love. Ako vidim da je on muster i da daje 500 po 500, milju po milju, onda ne gledam na sat.”

Imate li djece?

“Imam dvoje. Volim ih kao oči svoje. Sve ovo zbog njih radim. Pazi, ja imam love, al kao da nemam, sve stavljam na knjižicu. Sagradila sam i kuću u Zagrebu i polako je opremam. Imam solidan auto… Razmišljala sam ja i o drugom poslu, zašto ne. Kad ovdje više ne bude furalo, ja ću se negdje uvaliti i zabole me. Od tog trenutka, prošlost me neće opterećivati.”

A one oko vas?

“Ko njih šiša. Ne može mi niko ništa. Ej, isključi taj kasetofon. Nemoj da mi se čuje negdje glas. Ima ovdje naših p… bez igdje ikoga. Teraj njih da ti pričaju. Trebalo je da dođeš prije Nove godine, da vidiš šta je ovdje bilo studentkinja i pucica. A takvih je za džeparac sve više i to su veći maheri od mene.

Po meni, bilo bi super kad bi postojale javne kuće. Imale bi pravu zaštitu, ljekarske preglede, plaćale porez i svi bi bili zadovoljni. Ovo je silno za*ebavanje. Ja radim 10 godina i nikad nisam imala makroa. Ma koji će mi on… Neradnik jedan, žicar, pa ja bi mu oči iskopala da on sjedi negdje i loče, a mene svi redom da žvalave.

“Stavljali su mi pištolj na glavu”

Jeste li bili u nezgodnoj situaciji?

“Hteli su da me sijeku, stavljali mi pištolj na glavu, ali kad im se dograbim za najosjetljivije dijelove – zaborave na te gluposti.”

Da li biste se udali?

“Nikad. Mrzim muškarce. To mi je u krvi. Kao bolest. Živim samo za djecu. A sve ti se to svodi na isto. Za ljubav se plaćaju večere, zimovanja, kupuju pokloni. Ovdje je bar jasno, biraš kurvu prema sebi i znaš šta možeš od nje da očekuješ.”

Odlazimo iz Zagreba. Snijeg je pokrio tragove prodavačica “ljubavi”, pa i nezavršeni Trg Republike. Sve je belo, samo će i dalje postojati crno šetalište.

Napisao: Vojin Kaćurić (Nada, 1987)

(Kurir.rs/ Yugopapir/ Index.hr)