Republika Srpska mora, ako želi da opstane:

1. Iako ne može odmah, niti ubrzo jer je to proces, Srpska prije svega mora da poradi na liječenju svoje ekonomije. Jer, samo zdrava ekonomija je preduslov svega ostalog što je neophodno za stabilnu državu i društvo, budući da nema političke i socijalne demokratije, a ni pravne države, bez određenog višeg stepena ekonomije, a prije svega industrije. Toga nema u postojećem stanju industrijske proizvodnje, koja je sve manje postojeća, a sve više nestajuća.

Da bi se izašlo iz takvog stanja neophodno je da se investira u izgradnju i rad novih industrijskih preduzeća te u održavanje ono malo preostalih. A to se može, uz samo malo dobre volje, privrednom saradnjom Srpske sa Srbijom. Za to imamo pravni osnov u Sporazumu o specijalnim paralelnim odnosima Republike Srpske i Srbije, koji je sve protekle godine ostao gotovo mrtvo slovo na papiru kada je riječ o tom obliku saradnje.

Srpska sa Srbijom mora da gradi prije svega privredne (industrijske) mostove, kojima će povezati i privući desetine milijardera i hiljade milionera privrednika iz Srbije. Da oni investiraju u izgradnju novih fabrika i u ono malo postojećih industrijskih kapaciteta širom Srpske.

Na taj način ti investitori će ostvarivati zaradu i zapošljavaće radnike, čime će se stvarati uslovi za očuvanje i povećavanje finansijskih (budžetskih) prihoda države – da imamo stabilan budžetski sistem koji se finansira na takvim, zdravim i trajnim ekonomskim izvorima, a ne stalnim zaduživanjem na domaćem i inostranom tržištu kredita koji nas vode u dužničko ropstvo.

2. Paralelno s tim mora se raditi na hitnom davanju poreskih olakšica, kao i na smanjenju  poreskih stopa i drugih fiskalnih i parafiskalnih nameta koji guše postojeću, već posrnulu domaću privredu.

3. Prethodna mjera zahtijeva rasterećenje države od sadašnjeg preglomaznog državnog aparata koji mora da plaća, onog viška službenika zaposlenih u brojnim institucijama i organima vlasti na nivou Republike i jedinica lokalne samouprave, kao i u javnim preduzećima i ustanovama. Njihovo finansiranje je već odavno teret koji guši Republiku Srpsku i njenu privredu.

4. Postojeći poreski sistem mora biti učinjen pravednijim, što između ostalog podrazumijeva uvođenje progresivnih poreskih stopa kojima će biti oporezivana poslovna dobit, u zavisnosti od njene visine, kao i uvođenje poreza na dividendu kojeg do sada nije bilo.

5. Bez navedenih mjera nema efikasne i efektne borbe protiv korupcije, kao ni utvrđivanja porijekla imovine i oduzimanja imovine stečene na nezakonit način.

6. Takve borbe nema ni bez radikalne promjene postojećeg Zakona o posebnom porezu i utvrđivanju porijekla imovine, kao ni bez isto tako radikalne promjene postojećeg pravosuđa i defektnih zakona kakav je sadašnji Zakon o krivičnom postupku kojim je istjerana istina iz sudnice, a sudijama zabranjeno da rade ono što je njihov posao – da oni utvrđuju sve činjenice potrebne za pravilnu primjenu zakona.

7. Takođe je neophodna radikalna promjena sadašnjeg Zakona o upravnim sporovima (upravno-sudskom postupku) koji omogućuje organima javne uprave da do mile volje izigravaju zakon i presude sudova i da, kada im sud poništi rješenje, donose istu odluku kao što je ona koja je već poništena te da na taj način vlada samovolja nosilaca vlasti u upravnim organima i političkih moćnika u njihovoj pozadini, a ne volja zakona. Umjesto toga treba donijeti zakon u ovoj oblasti kojim bi bilo propisano da sud mora da presudi u takvim slučajevima svojom presudom, a ne da, kao do sada, samo vraća predmet na ponovno odlučivanje moćnicima u javnoj upravi.

8. Da bi se obračunalo sa takvim moćnicima u javnoj upravi, kao i dubokom partijskom državom u njihovoj pozadini, mora se depolitizovati javna uprava. Zato se sadašnji Zakon o državnim službenicima mora hitno mijenjati, tako što se mora propisati da je državnim službenicima zabranjeno da budu članovi političkih partija. A ne, kao što piše u sadašnjem zakonu, da samo ne smiju biti osnivači i članovi organa političkih stranaka.

Takođe,  državnim službenicima zakonom mora biti zabranjeno i da ne samo na poslu nego i van radnog vremena podstiču bilo koga da se uključi u rad političke stranke. A ne, kao što propisuje član 23. stav 5. važećeg Zakona o državnim službenicima, da državni službenik samo “za vrijeme radnog vremena ne  smije podsticati ostale državne službenike da se uključe u rad političke stranke”.

9. RTRS mora da bude javni servis svih, a ne režimski servis u službi vladajuće političke stranke i gospodara te stranke i cijele Republike Srpske, u šta je RTRS inače pretvoren.

10. Sav ovaj izopačeni sistem posljedica je autokratskog vladanja pojedinca, koji apsolutistički upravlja Republikom Srpskom bezmalo 20 godina. Takav sistem i njegov apsolutista moraju biti skinuti sa vlasti, za dobro Republike Srpske, bez čega nema pravne države.

Šta Republika Srpska nikako ne smije, ako želi da opstane:

1. Ne smije ni po koju cijenu pristati na donošenje zakona o tzv. državnoj imovini BiH, jer nigdje u Ustavu BiH nije propisano postojanje takve imovine. A nije propisano zato što je Savjet bezbjednosti UN svojom Rezolucijom broj 942 od 23.9.1994. godine odobrio podjelu teritorije između Republike Srpske i Federacije BiH, tako da Republici Srpskoj pripada 49% teritorije, a Federaciji 51%.

Na osnovu te Rezolucije je zatim zaključen Aneks 2 Dejtonskog sporazuma o teritorijalnom razgraničenju između Republike Srpske i Federacije, koji pravno znači da su te teritorije svojina entiteta, a ne BiH. Ukoliko bi Srpska uprkos tome pristala da se donese zakon o tzv. državnoj imovini BiH, ona bi ubrzo zatim izgubila nadležnosti koje sada ima, da donosi svoj prostorni plan, svoj zakon o uređenju prostora i građenju, svoj zakon o rudarstvu, zakon o geološkom istraživanjima i druge zakone koje donosi upravo zato što je to njena teritorija i imovina.

2. Republika Srpska nikako ne smije pristati da se ukine veto za zaštitu njenih interesa u Predsjedništvu i Parlamentu BiH. Ne smije prihvatiti ni po koju cijenu takve zahtjeve EU, jer bi to bio njen kraj, isto kao i kada bi prihvatila zakon o tzv. državnoj imovini BiH.

Bila bi, štaviše, i ironija da to prihvati Srpska, kada se, suštinski gledano, na ustavna rješenja koja imamo u BiH nailazi i u Belgiji. U parlamentu te države njeni konstitutivni narodi, Flamanci i Valonci, kao i Flamanija i Valonija kao konstitutivni entiteti, ne mogu nametnuti svoju volju jedni drugima, odnosno preglasati jedni druge u pogledu bilo čega što je ustavna nadležnost Flamanije, odnosno Valonije, niti im to može nametnuti EU.

3. Najzad, Republika Srpska nikako ne smije prihvatiti da se dalje prenosi bilo koja njena ustavna nadležnost na BiH, jer će i to biti put u njen nestanak.

Samo takvom dosljednom i nepokolebljivom borbom, koja nije protiv Ustava BiH niti protiv BiH, Republika Srpska može opstati i trajati. U protivnom će prestati da postoji.

Piše: Dr Blagojević