Dječak koji je nestao dok se igrao, djevojka koja se nikada nije vratila iz škole, mladić kojem se trag izgubio nakon izlaska iz bolnice. Ovo su samo neki od misterioznih nestanaka u Bosni i Hercegovini koji ni nakon brojnih potraga nisu razjašnjeni. Iza njih su ostale porodice koje godinama, pa i decenijama, čekaju odgovore.

Jedan od najpoznatijih slučajeva je nestanak dvogodišnjeg Darka Stančevića iz Mostara, kojem se 21. decembra 1982. godine izgubio svaki trag. Dječak se igrao u blizini kuće u naselju Rudnik, a njegova baka, koja ga je čuvala, nakratko ga je ostavila samog. Kada se vratila, Darka više nije bilo.

U Neretvi je pronađen njegov crveni tricikl, ali ne i dječak. Decenijama kasnije pojavile su se informacije da je možda odveden u Italiju, gdje ga je navodno usvojila jedna porodica. Međutim, takve tvrdnje nikada nisu potvrđene.

Slična misterija prati nestanak šesnaestogodišnje Inge Perković iz sela Potok kod Livna. U oktobru 2006. godine krenula je u školu po knjižicu, ali se kući nikada nije vratila.

Policija je provjeravala brojne dojave, uključujući i tvrdnje da je djevojka oteta. Nijedna nije dovela do njenog pronalaska. Za Ingom je raspisana i Interpolova žuta potjernica, a njena sudbina ostala je nepoznata.

Među nerazjašnjenim slučajevima je i nestanak šesnaestogodišnjeg Dragoljuba Misimovića iz Gradiške 2015. godine. Mladić je napustio školu, dok su njegova jakna i torba ostale u učionici.

Njegov telefon još je kratko bio aktivan, a potom se izgubio svaki trag. Porodica je godinama pokušavala saznati šta se dogodilo, a za informacije koje bi dovele do njegovog pronalaska nuđena je i novčana nagrada.

Alen Bukva imao je svega tri i po godine kada je 2012. nestao u Međeđi kod Višegrada. Igrao se ispred porodične kuće, bez odjeće i obuće, kada mu se izgubio svaki trag.

Uprkos potragama, dječak nije pronađen. Njegova majka Emina godinama je izražavala uvjerenje da je Alen otet i da je još živ, iako za takvu pretpostavku nije pronađena potvrda.

Posebnu pažnju javnosti izazvao je nestanak Tanje Varajić, koja je u julu 2023. godine nestala u Doboju. Djevojka, koja ima kanadsko državljanstvo, tokom noći je preko terase napustila stan svoje bake.

Sigurnosne kamere snimile su je kako se udaljava niz ulicu, odjevena u bijelu majicu i sivu trenerku, i to potpuno bosa. Bio je to posljednji poznati snimak djevojke. Uprkos brojnim dojavama da je viđena u različitim gradovima BiH, nijedna nije dovela do njenog pronalaska.

Jedan od novijih slučajeva koji je potresao javnost jeste nestanak Adnana Alibabića, poznatijeg kao Fećko, iz Gornjih Srbljana kod Bihaća. On je 24. juna 2025. godine u ranim jutarnjim satima napustio Kantonalnu bolnicu u Bihaću i od tada mu se gubi svaki trag.

Uprkos potragama policije, Gorske službe spašavanja, porodice i građana, nije pronađen. Njegov otac Alvir Alibabić u augustu ove godine za „Avaz“ je govorio o agoniji kroz koju porodica prolazi.

– Tragamo, tražimo, pitamo, ali bezuspješno. Teško je, preteško. Neizvjesnost je velika – kazao je tada Alibabić.

Dodao je da je policija potvrdila da je predmet i dalje otvoren, ali da nema konkretnih informacija o sudbini njegovog sina.

Dok vrijeme prolazi, iza ovih nestanaka ostaju neodgovorena pitanja. Za porodice koje još tragaju, svaki novi dan donosi istu neizvjesnost, ali i nadu da bi jedan poziv, svjedočenje ili novi trag konačno mogao otkriti istinu.

Osim ovih slučajeva, u BiH su zabilježeni i brojni drugi nestanci, koji nisu povezani s ratnim dešavanjima, a čije sudbine, prema posljednjim dostupnim informacijama, nisu razjašnjene. Među njima su Bojan Koprena, Senad Jusić, Jozef Kogutek, Miroslav Milanović, Ivan Vegar, Salko Neretljaković, Damjan Oroz, Žarko Pećić, Ljilja Gligorević, Radojka Vasić, Dalibor Soračević, Drenka Miletić, Strahinja Medan, Džemal Krajinović i Ružica Nedinić. Iza svakog od ovih imena ostala je priča, a iza mnogih i porodice koje još čekaju odgovore, prenosi Avaz.

Bankomat u Dubrovačkoj ulici u Mostaru opljačkan je rano jutros, 9. novembra, a policija je po dolasku na mjesto događaja zatekla oštećen bankomat i određenu količinu novca u njegovoj blizini.

Kako je za Dnevni avaz potvrdila portparolka Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona (MUP HNK) Ilijana Miloš, prijava je zaprimljena oko 3.35 časova.

“Jutros oko 3:35 sati Policijska uprava Mostar zaprimila je prijavu da je u Ul. Dubrovačkoj opljačkan bankomat. Policijski službenici izašli su na mjesto događaja, gdje su uočili oštećen bankomat i određenu količinu novca u njegovoj blizini”, izjavila je Miloš.

Ona je dodala da je mjesto događaja osigurano i da je uviđaj u toku.

Prema pisanju Bljeska, prilikom pljačke došlo je do raznošenja bankomata, ali uzrok njegovog oštećenja još nije zvanično utvrđen.

Riječ je o bankomatu UniCredit banke, koji se nalazi kod benzinske pumpe, u blizini kružnog toka na raskrsnici Dubrovačke i Ulice bleiburških žrtava.

Za sada nije poznato koliko je novca odneseno, niti kolika je materijalna šteta.

Više informacija očekuje se nakon završetka policijskog uviđaja.

Milja Zečević, kojoj su u martu 1992. godine u Sijekovcu kod Broda zločinci pred očima ubili supruga i tri sina, preminula je jutros u 95. godini.

Zečević je naveo da je sa velikom tugom danas primio vijest o odlasku majke Milje Zečević, žene čija je životna sudbina rana čitavog Broda.

– U strašnom zločinu u Sijekovcu izgubila je svoje najmilije i podnijela žrtvu koju ljudski um teško može da pojmi. Decenijama je svoj bol nosila tiho i dostojanstveno, postajući simbol majčinske tuge i stradanja našeg naroda – rekao je Zečević.

On je saučešće porodici uputio u svoje i u ime opštine Brod.

– Neka počiva u miru, konačno zagrljena sa svojim najmilijima. Vječna joj slava – naveo je Zečević.

Opijelo će biti u ponedjeljak, 9. novembra, u 11.00 časova na gradskom groblju u Brodu, a sahrana je isti dan u 13.00 u Gornjim Smrtićima, Prnjavor, gdje su sahranjeni posmrtni ostaci njenih sinova i suprug.

Tu je sahranjen i njen četvrti sin koji je preživio masakr u Sijekovu.

U svjedočenju za Memorijalni centar Republike Srpske Milja Zečević je ranije ispričala da je grupa ljudi sa čarapama preko lica ušla u njihovo dvorište 26. marta 1992. godine.

– Muža i trojicu sinova napadači su redom tukli i na kraju pogubili – rekla je tada Zečevićeva.

Posvjedočila je da je gledala kako joj je najstariji sin ubijen kod česme, srednji na kapiji, a najmlađi u dvorištu.

Vjerovala je da su ubice njihove komšije zato što su nosili čarape preko lica.

– Tukli su jednog po jednog, ispitivali pa ponovo tukli. Ja sam bila tu. Kada su ih pobili, onda su me otjerali putem, nakon čega sam otišla čak u Smrtiće – ispričala je Zečevićeva.

Milja Zečević bila je nosilac Ordena Miloša Obilića