Connect with us

Banjaluka

TIHI HUMANISTA! Duško Tadić – čovjek velikog srca, prikuplja paketiće za djecu iz socijalno ugroženih kategorija!

Bio je kandidat za predsjednika Republike Srpske, kandidat za gradonačelnika Banjaluke, predsjednik je Atletskog kluba invalida “Vrbas” i jedan od organizatora Banjalučke trkačke lige, ali ipak jedna druga titula puno ga bolje opisuje. Duško Tadić je humanista.

Magičnih 5000

Već osam godina organizuje akciju prikupljanja paketića za djecu iz socijalno ugroženih kategorija, djecu sa invaliditetom i poteškoćama u razvoju, kao i za mališane osoba sa invaliditetom. Nije mu problem da pređe hiljade kilometara da bi u Banjaluku dovezao slatikiše i igračke, samo zbog jednog dječijeg osmijeha.

-Prošle godine prikupili smo 4637 paketića, priča Tadić za portal Banjaluka.net.

“Cilj nam je da ove godine pređemo tu, za nas magičnu cifru od 5000 paketića. Vrijedno radimo i oni pristižu u velikom broju. Sveti Nikola obradovaće prve mališane, a Djed Mraz, koji takođe sarađuje sa nama nastavlja sa dijeljenjem poklona za katolički Božić, Novu godinu, potom i za pravoslavni Božić”, rekao je on.

Ustupljena fotografija

Život nije svima isti, neki trebaju našu podršku

Mnogi nisu svjesni da oko nas postoje ti tihi heroji koji mukotrpno rade za minimalac, trude se da svom djetetu obezbijede hranu, jedan par patika, jednu jaknu, sve ostalo za njih je luksuz, pa i taj praznični paketić.

“Od prvoga dana ideja mi je bila da se paketići proslijede roditeljima ili udruženjima kako bi oni obradovali svoje mališane ili članove, a mi da budemo manje vidljivi. Želimo da roditelji budu ti koji će vidjeti osmijehe svoje djece, a samim tim i naš cilj je ispunjen. To oduševljenje ne može se opisati, često roditelji ili prijatelji sami pošalju fotografije dječice da vidimo ta srećna lica”, navodi on.

Od Australije do Amerike

Sve je počelo na prijateljskoj osnovi, a danas se za Duškovu akciju čulo do Australije. Ko želi da pomogne uvijek nađe način, prepreke za dobra djela i za dobre ljude ne postoje.

“Koliko su ljudi spremni pomoći vidi se iz godine u godinu, javlja nam se veliki broj ljudi koji žele da zajedno sa nama budu dio ove akcije. Mi smo od prvog dana bazirali kampanju prikupljanja paketića na prijatelje, prijatelje prijatelja, sugrađane i druge ljude širom svijeta koji se javljaju od Australije do Amerike, kao i par društveno odgovornih kompanija koje su godinama uz nas i na taj način smo omogućili da svi zajedno budemo dio jedne pozitivne priče, donirali jedan ili 1001 paketić”, priča Duško.

Ustupljena fotografija

Pružena ruka u teškom trenutku pamti se cijeli život

Duško ističe da često nismo svjesni koliko je oko nas onih kojima neke osnovne potrepštine predstavljaju veliki teret, a da ne pričamo o potrošačkom trendu gdje se nameće da djeca i odrasli moraju imati sve moguće sitnice kako ne bi bili ismijani i gledani  u društvu na jedan drugačiji način.

“Pretežak je to teret, na kraju zaboravimo da naučimo djecu da se raduju sitnicama kojima smo se i mi radovali u prošlosti i da su oni samo djeca koja trebaju da se igraju i uživaju, a ne da budu ovisnici o materijalnim stvarima. Zato mi je kroz ovu akciju dragocjeno da vidim sugrađane, a i sve druge ljude koji nas podržavaju, kako od malena uče djecu da treba pomoći svojim vršnjacima, jer život nažalost nije svima isti. I na kraju, često se sjetim da sam i sam kao dijete, koje je nastradalo u proteklom ratu dobio podršku dobrih ljudi. Proveo sam jedan dio života u Americi gdje sam više puta operisan na račun drugih koji su imali želju da pomognu meni, ali i  drugoj djeci kojoj je takav vid pomoći bio potreban”, priča Duško.

Ustupljena fotografija

I ti možeš pomoći, osvrni se

“Teško je javno pričati o nečijim problemima i sudbinama, ali vjerujem da čitaoci znaju nekoga u svojoj okolini kome je pomoć potrebna. Svakodnevno vidimo ljude koji pokreću mnoge plemenite i humane akcije i doslovno sve budu realizovane zahvaljujući emaptiji ljudi koji imaju dobru dušu i žele da pomognu i onima kojima je nažalost pomoć u datom trenutku i potrebna. Nije nam patrijarh Pavle bez razloga u amanet ostavio poruku, budimo ljudi”, kaže on.

Related Topics:

Banjaluka

TANJA PALAČKOVIĆ PROSLAVILA NIKOLJDAN! “Sveti Nikola nas uči da darujemo druge”

Danas, 19. decembra, Srpska pravoslavna crkva slavi Svetog Nikolu Čudotvorca, jednog od najpoštovanijih svetitelja među pravoslavnim vernicima. Ovaj dan je posebno značajan za mnoge porodice koje ga slave kao svoju krsnu slavu, među kojima je i odbornica PDP-a u Skupštini Grada Banja Luka, Tanja Palačković.

Palačkovićeva je u svom domu okupila porodicu, prijatelje i goste kako bi zajednički obeležili ovaj važan praznik. Tom prilikom istakla je značaj porodičnog okupljanja i tradicije koju Sveti Nikola simbolizuje.

– “Ovo je krsna slava moje porodice i blagoslovljeni smo da se okupljamo svake godine i da nas svake godine ima sve više. Sveti Nikola nam je ostavio u amanet da danas darujemo druge, pa je ovo poseban dan i za sve najmlađe. Braćo, neka nam je srećna krsna slava!” – poručila je Palačkovićeva uz simbolično posluženje gostiju i poklone za najmlađe.

Ovaj dan, osim porodičnog slavlja, podseća na humanost i nesebično deljenje, što je u duhu Svetog Nikole. Mnogi vernici na ovaj praznik nastoje da pomognu onima kojima je pomoć potrebna, što je tradicija koju je i Tanja Palačković posebno naglasila.

Sveti Nikola Čudotvorac, poznat kao zaštitnik dece, moreplovaca i putnika, svojim primerom pokazuje put milosrđa, pa je Nikoljdan postao simbol radosti i solidarnosti među pravoslavnim vernicima.

Nastavi čitati

Banjaluka

NEBOJŠA DRINIĆ “Praznično jutro i Nikoljdan – krsna slava moje porodice”

Odbornik PDP-a Nebojša Drinić uputio je čestitke svim vjernicima koji danas slave Svetog Nikolu, prisjećajući se porodične tradicije i duhovnog nasljeđa svog kraja.

„Praznično jutro i Nikoljdan – krsna slava moje porodice – uvijek dočekujemo s radošću i ponosom. Brat i ja zajedno smo bili u crkvi u Razboju, gdje smo kao djeca prvi put molili Boga i duhovno sazrijevali. Danas radost dijelimo s našim bratancem Markom, podsjećajući ga na naše korijene.

S posebnim ponosom pričamo o našem pretku, Đurađu Driniću, prvom svešteniku i neimaru crkve u našem selu. On je ostavio neizbrisiv trag, a duh Svetog Nikole, koji simbolizuje dobrotu, skromnost i milosrđe, vodi nas kroz život.

Srećna i od Boga blagoslovena slava svim poštovanim domaćinima i dragim ljudima!“ – poručio je Drinić.
Banjaluka24

Nastavi čitati

Banjaluka

VESELIN MIŠINIĆ KNJIŽEVNIK “Banjaluka je NAJSRPSKIJI grad na Balkanu”

Književnik Veselin Mišnić i njegov roman “Drugom stranom tišine” ovogodišnji je dobitnik nagrade “Đuro Damjanović”, Udruženja književnika Republike Srpske – Podružnica Banjaluka.

Priznanje mu je uručeno u Kući Milanovića. Bio je to povod  da sa ovim književnikom zavidne bibliografije razgovara i ekipa portala Banjaluka.net.

Kolašinac po rođenju, sa beogradskom adresom, iskazuje to i u svom govoru odnosno pisanju, ekavica ili ijekavica, za njega nije bitan izgovor srpskog jezika, bitno je da razgovaramo. Do sada je objavio 50 knjiga (romana, zbirki pripovijedaka, poezije, satire, kritika i eseja).

Prevođen je na dvadeset stranih jezika i zastupljen u svim značajnijim književnim antologijama, zbornicima i almanasima. Višestruko je nagrađivan za svoje književno djelo, član je Udruženja književnika Srbije i ima status istaknutog umjetnika.

Koliko Vam znači nagrada koju dodjeljuje Udruženje književnika Republike Srpske, Podružnica Banjaluka? Povezuje li Vas još nešto, osim dobijenog priznanja, sa ovim krajevima ?

Mišnić: …Činjenica je da je ovo moja prva književna nagrada koju sam dobio u Republici Srpskoj i koja nosi ime istaknutog književnika iz Banja Luke Đura Damjanovića. Činjenica je takođe da sam dobio niz značajnih književnih nagrada poput nagrade Milan Rakić, Simo Matavulj, Radoje Domanović, Srboljub Mitić i još mnogo drugih, što u Srbiji, što u Crnoj Gori, ali kažem meni je ova nagrada posebno draga jer sam je dobio u najsrpskijem gradu na Balkanu, dakle u Banja Luci. Draga mi je što sam kao mlad pisac poznavao Đuru dok je boravio u Beogradu. Kasnije kada se vratio da živi u rodnoj Banjaoj Luci, nisam ga više sretao. Đuro je umro prije 15 godina, a Udruženje Književnika Srpske, Podružnica Banja Luka je ustanovilo ovu nagradu u znak sjećanja na velikog boema i nesvakidašnjeg čovjeka i književnika Đuru Damjanovića. Đura je bio i ostao značajno ime u okvirima sveukupne srpske književnosti i jako je dobro da je Banja Luka kao njegov zavičajni grad, prepoznala značaj ovog pisca, kao pravog naslednika Kočića i Ćopića. Sa ovim krajevima me povezuje mnogo toga, prije svega jezik naroda, koji se ne razlikuje od onog iz mojeg zavičaja (Mojkovac- Crna Gora), povezuje me kultura govora, nasleđe i vjera pravoslavna, i nekolicina pisaca i prijatelja koji žive u Banja Luci.

Pomenuću neke: Zoran Kostić, Miladin Berić, Živko Vujić, dr. prof. Duško Pevulj, dr. prof . Đorđe Vuković, pjesnikinja Neda Gavrić…

Nagradu ste dobili za knjigu proze „Drugom stranom tišine“ , to je Vaša 50. knjiga po redu, koja obuhvata pet decenija pisanja. Unutar korica je 120 tema i nevjerovatnih 4200 sentenci, i mudrih misli. Šta Vas inspiriše na toliko količinu zapisa?

Mišnić: Ovo je jedna od onih rijetkih knjiga koje se napišu jednom ili nikad. Ja sam ovu knjigu od 550 strana, u fragmentima sklapao preko 40 godina a intezivno sam na tekstu u njoj radio poslednjih pet godina. Znate, knjige umiru kao i ljudi, neke mnogo prije od njihovih autora, neke se otrgnu od života stvaraoca i krenu nekim svojim putem, ne mareći za protok vremena. Vjerujem da je ovo jedna od takvih knjiga. Ovakve knjige su dokaz da pisci mislioci nijesu protjerani iz književnosti, da ih još ima, mada rijetko. Današnja književnost je nažalost prepuna trivijalija, svakojakog mešeteranja, ispraznosti, lišena je ljepote jezika i ljepote pisanja, forma i sadržinska struktura su krajnje pojednostavljeni i ogoljeni. Knjige vizuelno izgledaju kao bombonjere, mada u bombonjerama ima kakav –takav sadržaj a ove knjige koja se prodaju u konditoraju, po samoposlugama, trafikama, sem celofana u koji su upakovane, nemaju ni jedan sadržaj vredan pomena, naravno mislim u književnom smislu. Prava književnost je nešto drugo, i nešto više. Umjetnost prije svega.

U obrazloženju stručnog žirija za nagradu “Đuro Damjanović” stoji: “U žanrovskom smislu ova zbirka misli i fragmenata najbliža je “Znakovima pored puta “Ive Andrića i predstavlja štivo koje će mnogi držati uz uzglavlje,…”. Koliko godi poređenje sa Nobelovcem?

Mišnić: Svako poređenje sa velikim piscima prija. Neke moje ranije knjige su poređivane, recimo sa Ernestom Sabatom, Emilom Sioranom, Danilom Kišom, Mešom Selimovićem, a evo ova i Andrićevim “Znakovima”. Smatram da svaki pisac, ali i svaki čovjek ima neke svoje “Znakove pored puta”. Vidljive ili nevidljive. Makar i djelovalo sve asocijativno sličnost možda postoji samo u domenu promišljanja. Sve drugo nema sličnosti, ali kako god bilo, priznajem: ovo su moji “znakovi”.

Slobodan ste umjetnik. Isključivo se bavite književnim radom. Koliko je važno umjetniku da bude slobodan u svakom smislu, za njegov kraetivan rad i kako ste se Vi izborili za takav status i mogućnost da se bavite isključivo književnim radom?

Mišnić: Rano sam prestao da se bavim pedagoškim radom i profesurom. Opredelio sam se za književnost i tim putem, kakav god on bio, idem poslednjih 50 godina. Sloboda je nužno relativan pojam. Ako pisac dosegne prag samosvojnosti, to je za njega sloboda. Izbori nas nekada vode i na pogrešnu stranu. Vreme na kraju presudi, jesmo li ili nijesmo izabrali pravi put. Pedeset mojih knjiga u raznim žanrovima daju odgovor na ovo pomalo hipotetičko pitanje.

“Ubi me prejaka reč”, zapisa čuveni Branko Miljković. S obzirom da pišete aforizme i kroz jedno kritičko oko posmatrate svijet oko sebe, koliko danas vodimo računa šta ćemo reći ili zapisati? Danas, kada svako ima priliku da iznese mišljenje. Da li je riječ umjetnika u tom smislu obezvrijeđena?

Mišnić: Miljlković je takođe napisao: Putuj, pevaj, prkosi/ Samo te pesma hoće/ Ali dok pevaš ko će/ Tvoje breme da nosi./ Javna riječ, ona zapisana je obavezujuća, to je piščeva testamentarna oporuka. Satira je samo jedan od književnih žanrova gdje sam se ja u jednom periodu stvaralaštva iskazivao. Jer, kako neko reče: kratka riječ dugim mislima daje povoda. A aforizam kao najkraća književna forma ima više uloga i više značenja. To je bila i moja šansa da budem oštar kada je trebalo i gdje je trebalo. Osjećao sam se ugodnije u svojoj koži. Ova ekspanzija društvenih mreža je obezvrijedila svako kritičko mišljenje. Riječi su potrošna roba i svako se oseća prozvanim i pozvanim da daje neki svoj sud, bilo da je reč o društvenim ili kolokvijanim pitanjima svakodnevice. Tu je prvo stradao jezik. Potom pismenost i onda ne sledi ništa drugo do sunovrat istinske kreativnosti. Da li je neko pisac ako piše jelovnike?

Piše: Marina Majkić Miletić

Banjaluka.net

Nastavi čitati

Aktuelno