Politički prostor Republike Srpske već duže vrijeme pati od hroničnog paradoksa: dok verbalni ratovi u javnom prostoru dosežu usijanje, stvarna politička alternativa doživljava kliničku smrt. Scena je zagušena galamom, a ono što bi trebalo biti artikulisana, strateška borba protiv vladajućeg režima, mutiralo je u estradizovani unutaropozicioni kanibalizam.
U središtu ove anomalije nalazi se djelovanje lidera Liste za pravdu i red, Nebojše Vukanovića. Iako se u javnosti brendira kao beskompromisni borac protiv sistema, njegova politička praksa sve otvorenije nameće pitanje: da li je riječ o autentičnom buntovniku ili o najkorisnijem “trojanskom konju” aktuelne vlasti?
Politika spektakla i proizvodnja apatije
Vukanovićev politički modus operandi ne počiva na ideološkim platformama, ekonomskim programima niti na institucionalnim rješenjima. Njegov primarni resurs je GALAMA. Korištenjem agresivnog infotainment modela – od društvenih mreža i YouTube kanala do agresivnih medijskih istupa i to onih federalnih ali i režimskih kao što su RTRS i ATV– on je političku debatu uspješno preveo na teren rijaliti programa.
Međutim, nusprodukt te hiperaktivnosti nije mobilizacija biračkog tijela, već njegova temeljna depolitizacija. Kada se politički diskurs svede na permanentnu dramatizaciju, lične diskreditacije i kreiranje haosa, prosječan birač ne biva motivisan za promjene, već duboko obeshrabren.
Krajnji domet ovakve politike nije demontaža režima, već proizvodnja opšteg cinizma i političkog nihilizma. Cilj više nije uvjeriti građane u bolju alternativu, već im zgaditi samu ideju politike.
Fokus Vukanovićevog djelovanja u proteklih pola godine to eksplicitno dokazuje. Umjesto oštrice usmjerene prema vladajućoj strukturi, njegova politička energija gotovo je u potpunosti kanalisana u frontalni napad na gradonačelnika Banjaluke i predsjednika PSS-a, Draška Stanivukovića. Najavom unilateralne kandidature na predstojećim izborima, Vukanović je ogolio sopstvene prioritete: unutaropozicioni revanšizam i lične animoziteti stavljeni su ispred bilo kakvog pokušaja izgradnje jedinstvenog fronta.
Funkcionalna korist za status quo
U političkoj analitici ključno pitanje glasi: Cui bono? (Kome to ide u korist?). Odgovor je u ovom slučaju matematički jasan.
Vladajućem SNSD-u nije potreban konstruktivan dijalog niti stabilna opozicija koja nudi rješenja; njima savršeno odgovara fragmentisan, posvađan i kontaminiran opozicioni tabor. Što je politička scena zagađenija ličnim sukobima opozicionara, to vladajuća struktura lakše projektuje narativ o sopstvenoj stabilnosti, ozbiljnosti i državotvornosti.
-
Strategija diversifikacije pažnje: Dok Vukanović troši medijski prostor na personalne ratove unutar opozicije, krupne sistemske afere i ekonomski izazovi ostaju u drugom planu.
-
Targetiranje apstinenata: Građani nezadovoljni vlašću, suočeni sa ovakvim opozicionim spektaklom, biraju izbornu apstinenciju. A niska izlaznost je, istorijski dokazano, najjače oružje svakog režima.
Bilo da to radi svjesno, kao dio osmišljene strategije, ili nesvjesno, vođen nekontrolisanom političkom sujetom, Vukanović objektivno djeluje kao stabilizator postojećeg sistema.
Banjaluka24