U BiH bi za deset godina svaki osmi radnik mogao biti iz Nepala, Bagladeša, Indije ili Turske ukoliko se nastavi sa negativnim demografskim trendovima i masovnim odlaskom domaćeg radno sposobnog stanovništva u neku od zapadnoevropskih zemalja.

Upozorava na ovo predsjednik Unije poslodavaca Republike Srpske Zoran Škrebić pojašnjavajući kako se do ovih alarmantnih podataka može doći ako se analiziraju zvanični podaci o broju rođenih, onih koji završe srednju školu i fakultet, ali i odu u penziju i na rad u inostranstvo.

Kako je pojasnio, ovi podaci otkrivaju da svake godine u prosjeku ode oko 15.000 ljudi, dok je onih koji završe srednju školu ili fakultet i počnu tražiti prvi posao tek oko 10.000.

– Trenutne potrebe poslodavaca daleko su veće od broja izdatih radnih dozvola za strance, a koji iznosi 2.000. Nama danas na godišnjem nivou nedostaje oko 5.000 radnika raznih profila. Ukoliko se nastavi sa pomenutim negativnim trendovima i u narednih desetak godina, Republika Srpska bi mogla imati manjak od čak 40.000 radnika, a kada je u pitanju BiH, taj broj bi najvjerovatnije iznosio oko 100.000. Nadam se da do ovog neće doći jer pored ekonomskog aspekta, tu su i drugi. Moramo voditi računa i o našem penzijskom sistemu. Šta kada broj onih koji su u penziji bude veći od broja zaposlenih, a blizu smo toga? Naravno, tu je i pitanje eventualne promjene demografske slike ovdašnjih prostora. Pogledajmo situaciju u pojedinim njemačkim gradovima. Sastav i profil ljudi koji u njima žive drastično se promijenio. Nisu to više isti gradovi i to izaziva sve veći bunt kod domicilnog stanovništva – istakao je Škrebić za “Glas Srpske”.

Kada je u pitanju trenutna situacija u BiH, odnosno u Srpskoj, Škrebić kaže da ona još nije toliko alarmantna kao, recimo, u Hrvatskoj, u kojoj je odobreno izdavanje dozvola za oko 100.000 radnika inostranog porijekla. Poređenja radi, godišnja kvota izdatih radnih dozvola u BiH je oko 7.300, od čega se na FBiH odnosi 4.490, a Srpsku 2.000. Među najtraženijim zanimanjima su građevinski radnici, zavarivači, bravari, kuvari, konobari i vozači, a oni koji najčešće prihvataju ove vrste poslova dolaze iz Nepala, Indije, Bangladeša i Turske.

Prema riječima Škrebića, ovi radnici na balkanske zemlje gledaju kao mi na zapadnu Evropu, jer su njihova primanja u zemljama iz kojih dolaze daleko manja od onih u BiH. Navodi i da se radi o izuzetno kompleksnom problemu kojem je neophodno ozbiljno i odgovorno pristupiti.

Kao veliki problem navodi i to što je veliki broj ljudi koji se nalaze na spisku Zavoda za zapošljavanje, u stvari, tu samo fiktivno i da se ta lica u velikom broju ne odazivaju na pozive poslodavaca.

– Mislim da trenutno na tom spisku ima oko 53.000 ljudi, ali od ovog broja, izuzetno je mali broj onih koji uistinu traže posao. Bilo je slučajeva da se na objavljene oglase za posao niko ne javi. I to je jedan negativni trend u gotovo svim opštinama i gradovima. Šta onda da poslodavci rade? Moraju se okretati uvozu radne snage – kaže Škrebić.

Kada su u pitanju najugroženiji sektori, odnosno oni u kojima je evidentan najveći nedostatak, to su građevinarstvo i prerađivačka industrija, ali ovaj problem se, upozorava, poput virusa širi i na druge privredne sektore. Navodi da se radi o problemu koji nije prisutan samo na ovdašnjim prostorima već i u cijelom regionu, pa i u zemljama članicama Evropske unije.

– Irci odlaze u Ameriku. Hrvati odlaze u Irsku, njihova mjesta popunjavaju, recimo, ljudi iz BiH, dok kod nas dolaze Azijci. Ekonomska kriza pokrenula je ove migracione tokove i pitanje je kada će se i kako oni završiti. Bilo bi lijepo da ne moramo uvoziti radnu snagu, ali takva je situacija. Svi moraju da shvate da privreda ne smije da trpi i stagnira zbog nedostatka radnika na domaćem tržištu. Da li je uvoz radnika najbolje rješenje? Naravno da nije, ali poslodavci su prinuđeni na tako nešto – navodi Škrebić.

Dodaje i da situacija u BiH još nije politički i ekonomski dobra da bi “natjerala” one koji su otišli i da se vrate. Pojašnjava da se radi o jednom višegodišnjem procesu, navodeći primjer Poljske kojoj je trebalo desetak godina da stabilizuje prilike u zemlji i zabilježi veliki povratak radnika iz inostranstva u zemlju.

– Kada je ova zemlja ušla u Evropsku uniju, zabilježen je veliki odliv radne snage. Otišlo je čak oko dva miliona poljskih radnika, prvenstveno u Njemačku. Tek prije godinu ili dvije ti ljudi su počeli da se vraćaju. Jedan od presudnih uslova za tako nešto, pokazalo se, bio je rast plata, ali i veliki privredni bum, pogotovo u sektoru tehnologija. Šta je nama činiti? U rješavanje ovog problema treba da se uključe svi, od poslodavaca, preko sindikalista do predstavnika Vlade. Naravno, u tu raspravu potrebno je uključiti i ekonomiste. Moramo pronaći sistemsko rješenje uz uzimanje u obzir nasušnih potreba privrede. Ako budemo samo pričali i čekali da se ovaj problem sam riješi, bojim se da nas ne čeka svijetla budućnost i mogle bi se obistiniti naše crne procjene da bi za deset godina Republika Srpska mogla imati manjak od 40.000 radnika – kaže Škrebić.

Generalni sekretar Saveza sindikata Republike Srpske Danko Ružičić smatra da je čitava ova priča o uvozu radne snage preuveličana od strane poslodavaca te su, u stvari, oni na spisku onih koji nose dobar dio odgovornosti za sadašnje stanje i odlazak velikog broja radnika sa ovih prostora.

– Poslodavci već pet godina pričaju o nedostatku radne snage i prave računice koliki će biti deficit. Ali, ako je to toliki problem, zašto za ovu godinu nisu tražili povećanje kvote od 2.000? Moramo biti svjesni toga da mi nismo područje koje je interesantno radnicima sa Dalekog istoka. I kada neko dođe, to uglavnom bude privremeno. U velikom broju slučajeva im budemo i jedna vrsta tranzitne zone, da odu, recimo, u Hrvatsku ili neku drugu evropsku državu, iako i ovdje dobijaju daleko veće plate od onih koje bi imali u svojim državama. I treba znati da se uglavnom radi o pomoćnim radnicima i niskokvalifikovanim – kaže za “Glas” Ružičić.

Za ove radnike, kako navodi, vrijede ista pravila kao i za domaće i oni su uglavnom prijavljeni na minimalac.

Navodi i da, kada bi poslodavci znali da nagrade zaposlene adekvatnim ličnim primanjima, ne bi bilo potrebe za uvozom radne snage koja je, kako dodaje, i dalje simbolična kada je u pitanju Republika Srpska.

– Plate koje oni daju male su i nedostatne da bi se mogli pokriti svi troškovi, da bi neko mogao normalno organizovati svoj život i stvarati porodicu. Znači, problem o kojem govore poslodavci nije samo matematika i igra cifara. Oni moraju da shvate da im nije dobro to što svojim radnicima govore: “Ako vam nije dobro, idite na drugo mjesto”. I kada ti radnici odu, onda se oni češu po glavi. Ne može to tako. Stoga ne treba da čudi kada čujemo da jedan broj domaćih radnika kaže da neće da radi za sadašnju platu – navodi Ružičić.

Dodaje i da Republika Srpska, odnosno BiH ne može doživjeti sudbinu Hrvatske, ali i da bi trebalo da bude nađeno rješenje kako da se ljudi koji su otišli sa ovih prostora stimulišu na povratak, jer nismo toliko bogata zemlja da školujemo kadrove koje onda izvozimo na zapad.

Kada je u pitanju pomenuta Hrvatska, ona je u proteklih desetak godina izgubila više od 400.000 ljudi zbog negativnih demografskih trendova i iseljavanja. To je onda podstaklo uvoz radnika te je tako od početka ove godine do danas u toj državi izdato više od 100.000 dozvola za boravak i rad stranim državljanima. Najviše ih je u sektoru turizma i građevinarstva, ali i prevoza i trgovine. Interesantno, najviše je Nepalaca, a na drugom i trećem mjestu su državljani BiH i Srbije. Ima tu i Filipinaca, Egipćana, Uzbekistanaca, ali i ljudi iz Indije i Bangladeša. Kada je u pitanju Srbija, u njoj trenutno radi oko 52.000 radnika iz Rusije, Kine, Turske, Nepala i Šri Lanke.

Bijeg u bolje
Kada je riječ o platama radnika u zemljama iz kojih najviše dolaze na ove prostore, prosječna zarada u Turskoj iznosi oko 780 maraka, a u Nepalu oko 400. Postotak ljudi koji rade u ovoj zemlji kreće se samo oko 40 odsto. Slična situacija je i kod radnika koji dolaze iz Bangladeša. Prosječna plata iznosi 26.000 bangladeških taka ili nešto manje od 390 maraka. Kada je u pitanju Indija, to iznosi 670 maraka. Prema podacima Ujedinjenih nacija, više od 250 miliona Indijaca preživljava sa manje od dva dolara dnevno.