Tri decenije poslije “Oluje”. Hrvatske vlasti danima se pripremaju da na Tvrđavi, stadionu NK Dinara i kod Spomenika hrvatske pobjede na Trgu dr Ante Starčevića, obilježe “blistavu akciju” u kojoj su sa vjekovnih ognjišta, samo sa prostora nekadašnje opštine Knin protjerali oko 20.000 Srba, svojih građana. Uprkos poletu oko priprema za proslavu, grad je zapravo u nekom čudnom stanju tjeskobe.

U potrazi za sagovornicima reporteri “Večernji novosti” odlaze tamo gdje su ih uvijek pronalazili – na Terazije, kako Srbi koji su se vratili svom Kninu, zovu centar gdje se u dva kafića najčešće okupljaju.

Iz njega gledaju nazive dvije centralne gradske ulice: jedna nosi ime Trg “Oluje” 5. kolovoza 1995, a druga po Sedmoj gardijskoj brigadi koja je prva ušla u opustjeli Knin. Nekoliko koraka dalje, malena srpska crkvica koju je 1858. podigao Trivun iz čuvenog plemena Sinobad, jedva je vidljiva od terase išarane u tonovima šahovnice na obližnjem stanu…

Reporteri razgovaraju sa Srbima, ali prvi put za gotovo dve decenije koliko s njima dijele dane oko godišnjica “Oluje”, niko od njih ne želi da pod imenom i prezimenom govori za novine iz Srbije.

To je jasno objašnjenje za onu tjeskobu koju su osjetili, iako je grad pun vozila beogradskih i novosadskih registarskih oznaka…

“Čak i da govorim sve najbolje, naći će se neko da me pita: ‘Što si govorio za srbijanske medije?'”, kaže jedan od prisutnih Srba.

“Vratio sam se da živim ovde jer sam na svome, u mestu gde su mi živeli i čukundedovi. Nemamo mi nekih problema, naročito otkad na čelu grada više nije HDZ, ali u ovo doba godine uvek “treperi” u vazduhu… Ako i ima provokacija, one ne dolaze od Hrvata, onih starih Kninjana, već od onih što su se ovde doselili iz Bosne…”, kaže on.

Pitali su ga gdje će biti danas, 5. avgusta.

“Ujutru 4. avgusta obično idem na pomen stradalima u crkvu, a danas ili ću biti u kući ili ću se spustiti na more. Tako je najbolje i najbezbednije, tako izbegnemo svakojake slike i prilike koje će se obretnuti u Kninu. I ne sklanjamo se samo mi Srbi, već i starosedeoci Hrvati. Verujte da i mnogi od njih ne mogu da podnesu sve što se tog dana ovde može videti i čuti. Kad prođe ‘slavlje’, vratimo se novom danu, obavezama iz svakodnevnog života”, priča on.

Objašnjava da mimo “obljetnice ‘Oluje'”, i Srbe i Hrvate u ovom gradu muče isti problemi.

“Samo pogledajte rezultate popisa iz 2021. i sve će vam biti jasno. Državni zavod za statistiku objavio je da u Kninu živi 8.317 stanovnika, 2011. bilo nas je 10.633, 2001. godine 11.128, a po popisu iz 1991, poslednjem predratnom, ovde je živeo 12.331 stanovnik. U odnosu na pre 34 godine za trećinu je manje žitelja. Struktura stanovništva se, naravno, potpuno promenila, Hrvata je 85, a Srba svega negde oko 13 odsto. A, pre rata nas je bilo 80 odsto”, objašnjava.

Zna se, kako kaže, zašto je broj Srba smanjen, ali iz Knina se, kako tvrdi, sada iseljavaju i Hrvati.

“Šta se slavi? Pa, ne odlaze Hrvati iz Knina zato što im je dobro”, veli sagovornik.

“U ovom gradu srpskog stradanja, hrvatska pobeda se pretvorila u ekonomsku propast. Pre rata Knin je bio industrijsko-poljoprivredni centar i važno železničko čvorište zbog svog položaja na raskrnici puteva za Dalmaciju, Liku i Bosnu. Imao je 1987. oko 12.000 zaposlenih sa cele opštine, od čega trećina u železničkom saobraćaju. Samo u fabrici vijaka ‘Tvik’, radilo je 3.500 ljudi, a danas je na području cele opštine nema toliko zaposlenih. Od starih industrijskih pogona sada radi jedino ‘Tvik’, ali ima manje od 400 zaposlenih… Nema više nekadašnje fabrike tekstila, tri građevinska preduzeća, pogona za preradu žitarica i stočne hrane… Od starog Knina, nema ni traga… Nemamo nadu u boljitak, posle slavlja svi se suočimo sa realnošću, sa ekonomskom propasti grada”, rekao je on.

Na ulasku u Knin namjernike dočekuje tabla sa natpisom “Dobro došli u grad hrvatskih kraljeva”, samo ne piše kojih…

Uz put na fasadama ponekih objekata i na podzidama puteva ima ispisanih latiničnih slova “u”, a na Kninskoj tvrđavi prije nekoliko godina nikao je spomenik, po svemu bizaran. Čine ga sprava za odsijecanje glava (nalik giljotini), stolica koja liči na tron i veliki malj na postamentu na kojem piše: “Svim žrtvama za hrvatsku državu” i to latinicom, glagoljicom i na latinskom jeziku.

Od završetka rata, kako kaže, tri najveća državna projekta u Kninu su bila: nova rimokatolička crkva – najveća u Hrvatskoj, spomenik Tuđmanu i Muzej domovinskog rata.

“Za spomenik i crkvu dato je više od 150.000, da je toliko uloženo u neki pogon, mogli bismo nešto da slavimo. Zato proslava ‘Oluje’ u Kninu iz godine u godinu postaje sve besmislenija”, zaključuje sagovornik.

Nesmotrenost i nepažnja nedavno su stariju Gradiščanku umalo koštale 8.500 maraka koje je igrom sudbine ispustila pored kontejnera, ali, srećom, sve se dobro završilo zahvaljujući brzoj reakciji radnika “Gradske čistoće” i policije te je izgubljena torba s novcem pronađena nakon pretrage kamiona punog otpada.

Direktor Komunalnog preduzeća “Gradska čistoća” iz Gradiške Milutin Mirjanić ispričao je za “Glas” da se ova nesvakidašnja situacija desila prije mjesec te da se sve odigralo munjevito.

Priča koja je prijetila da postane pravi horor za nesrećnu ženu na kraju je doživjela srećni obrt.

– Starija sugrađanka, koja inače radi na pijaci, krenula je kući biciklom noseći sa sobom torbu u kojoj je bilo 8.500 maraka. To je bila sva njena ušteđevina koju se, kako nam je rekla, plaši ostaviti kod kuće pa novac nosi sa sobom kuda god krene. Tog nesrećnog dana ona je torbu sa novcem ubacila u klasičnu najlonsku kesu i zakačila na bicikl. Igrom slučaja bicikl je pao pored kontejnera, a sa njim i kesa, što ona nije odmah primijetila, podigla je bicikl i odvezla se kući – priča Mirjanić.

U međuvremenu su tu naišli radnici “Gradske čistoće” da pokupe smeće, ni ne sluteći da se u jednoj od kesa koje su bile pored kontejnera krije pozamašna svota novca. Kesa je završila u komunalnom kamionu sa otpadom.

Kada je stigla kući, nesrećna žena je uočila gubitak te odmah alarmirala nadležne koji su ne časeći ni časa organizovali potragu za novcem.

– Kontaktirala je sa policijom i došla u naše preduzeće. Ispričala je šta se desilo te su naši radnici u prisustvu policije započeli pražnjenje kamiona sa smećem. Nakon što su iskipali oko jedne trećine otpada, pronašli su torbu u kojoj je bio sav novac. Žena je bila presrećna – ispričao je Mirjanić navodeći da je u nesreći ova Gradiščanka imala puno sreće jer da je smeće završilo na regionalnoj deponiji, teško da bi novac ikada bio pronađen.

On je istakao da ovakve nesvakidašnje situacije nisu rijetkost te da ljudi neplanirano u smeće bace mnoge dragocjene predmete.

– Prije nekoliko godina takođe je veća suma novca dospjela u kontejner, a skoro se desilo da je djevojka skidajući staru posteljinu sa kreveta odlučila da je baci i u nju je slučajno umotala i telefon te je sve završilo u kontejneru. Često se dešava da ključevi od stana, telefon i slični predmeti završe u smeću pa onda građani od nas traže pomoć – kazao je Mirjanić.

Radnici “Gradske čistoće” iz Gradiške i sredinom maja su bili svjedoci nesvakidašnje situacije. Prilikom pražnjenja kontejnera u selu Podgradci u smeću su uočili bombe i druga minsko-eksplozivna sredstva, o čemu je “Glas Srpske” pisao. Oružje je bilo sakriveno u plastičnoj kanti sa poklopcem koji je pukom srećom spao pa su komunalci uočili bombe koje su mogle eksplodirati prilikom presovanja smeća u kamionu.

Milutin Mirjanić kaže da je kod gubljenja dragocjenosti najvažnija pravovremena reakcija.

– Ako građani reaguju na vrijeme, obično pronađemo izgubljenu stvar. Međutim, problem je kada ne reaguju odmah i kada mi smeće odvezemo na regionalnu deponiju u Ramićima kod Banjaluke. Tamo se otpad odmah zatrpava i tada je kasno za bilo kakvu reakciju – pojasnio je Mirjanić.

U sjeni siromaštva i sveopšte krize, cvjeta – kocka. Kladionica je sve više, a djeca još u osnovnoj školi znaju kako se uplaćuje tiket. Potrošnja u igrama na sreću broji se u milijardama, a gubici – u porodicama, zdravlju i budućnosti. Umjesto da oporezuju ovu oblast i zaštite građane, nadležni okreću glavu od problema.

Tržište igara na sreću, sudeći po broju objekata koji se otvaraju na svakom ćošku, predstavlja jedan od najunosnijih poslova. Ipak, država u nedovoljnoj mjeri ostvaruje prihod, smatra predsjednik Narodnog fronta Jelena Trivić.

„Prihodi koje ubire država govore da ovo nije u dovoljnoj mjeri oporezovano, ne samo klasičnim porezima, nego i drugim vrstama paušala, dozvola i drugih nameta. Ostaje i otvoreno pitanje da li igre na sreću trebaju ući u PDV, odnosno da li trebaju biti oporezovane i na taj način“, kaže Trivić.

U 2021. godini ukupni prihodi od igara na sreću u Republici Srpskoj, koji uključuju naknade za priređivanje igara i poreze na dobitke, iznosili su 68 miliona KM. U 2022. godini zabilježen je značajan rast na 94, a u 2023. godini na čak 124 miliona KM. Prošla godina bila je rekordna i prihodi su premašili iznos od 150 miliona KM.

Raniji pokušaji da se igre na sreću uključe u sistem PDV-a propali su.

„Pojavio se prijedlog zakona u parlamentarnoj proceduri na nivou BiH da treba uvesti PDV, a onda su neki objašnjavali zašto je to neprovodivo zbog same specifičnosti te djelatnosti. Ja mislim kada bi se išlo u tom pravcu da je sve provodivo kada se želi to uraditi. Kada se ne želi, onda se nađe izgovor zašto se to ne radi“, smatra Trivić.

Novac koji građani troše na igre na sreću mjeri se u milijardama maraka. Poseban problem predstavlja to što je kocka sve zastupljenija među mladima.

„Zadnji podaci govore da je situacija sa klađenjem i kockanjem u Republici Srpkoj zaista alarmantna. Podaci pokazuju da su maloljetna djeca, čak i djeca iz osnovne škole ta djeca koja se klade i na nama kao društvu je da se sistemski borimo za rješenja. Niko nije naivan da misli da će se sa jednom, dvije ili tri mjere preko noći problem riješiti, ali rješenje nije da samo konstatujemo i da ne radimo ništa“, objašnjava Mirna Savić-Banjac, poslanik PDP u NS Republike Srpske.

Jedna od ključnih mjera jeste prevencija, odnosno odvraćanje najmlađih od kontakta sa kladionicama.

„To je bila jedna od mjera koju smo konkretno predložili na dva načina. Jedan je bio u Skupštini grada Banjaluka, gdje smo stavili upravo visoke takse za kladionice u krugu 500 metara od škola. Drugi način je bila inicijativa o izmjeni zakona o igrama na sreću u Narodnoj skupštini Republike Srpske, gdje takođe želimo da se to zabrani. Pozitivan epilog je izostao za oba naša pokušaja, ali nastavićemo da se borimo“, poručuje Savić-Banjac.

Građani sa kojima smo razgovarali širom Republike Srpske dijele mišljenje da je kocka društveno štetna i da bi njeno prisustvo trebalo biti značajno smanjeno.

Psiholozi upozoravaju – kockanje nije samo hobi. To je ozbiljna zavisnost sa posljedicama koje mogu ostaviti trag za cijeli život.

„Jedna od najvećih opasnosti jeste razvijanje zavisnosti od kocke, što nije nimalo bezazleno i ono što je problematično u tome jeste da osobe koje razvijaju zavisnost najčešće toga nisu svjesne“, kaže psiholog Ana Risović.

Posljedice kocke nisu odmah vidljive, ali su dugoročne i često zahtijevaju stručnu pomoć.

„Javljaju se problemi u mentalnom zdravlju, daleko veći strahovi, anksioznost, može da dođe i do depresivnosti. Sve to je praćeno i drugim posljedicama, kao što su finansijske posljedice. Ukoliko postoji problem sa igrama na sreću, dolazi do toga da se pojedinci povlače iz društva“, navodi Risović.

Igre na sreću odavno su prestale biti samo zabava. Iza svake uplaćene kombinacije često stoje izgubljeni živci, dugovi i razočaranje. Ako država želi prihod, mora preuzeti i odgovornost. A ako društvo želi zdraviju budućnost, mora postaviti jasne granice između igre i zavisnosti, smatraju naši sagovornici.

BN