Šoljice za kafu za kuću, piće za gazdu, čokolada za djecu i bogati buket za domaćicu je set koji se danas najčešće donosi na slave. Da li je to previše i šta su nosili naši stari,objasnila je etnolog Vesna Marjanović.

Sljedeće nedjelje je Sveti Nikola, kada pola Srbije ide na slavu, a pola Srbije slavi i ovog puta pričamo o onima koji idu na slavu – šta kupiti na poklon domaćinima? Naročito ako idete na nekoliko slava u nizu, ne treba zanemariti ni trošak koji će da ode na darove. Krsna slava se, naime, prije Prvog svjetskog rata različito slavila na selu i u gradu.

– Kada je riječ o slavama na selu, dar je bila jedna jabuka, koja je simbol dobrih želja i recimo kocka šećera, da se daruju djeca. Veoma je važno bilo da se djeca daruju i da oni slave pamte po lijepom. Takođe, domaćice bi dobijale i buket cvijeća, onog baštenskog. Ako je riječ o slavama u zimskim danima, gosti bi donosili po šaku oraha i to je bilo to. Zauzvrat, čekala ih je topla trpeza u kući domaćina – kaže Vesna Marjanović.
U gradovima se slavilo malo drugačije. Domaćini bi na dan slave obavezno izšli u crkvu gdje su nosili slavski kolač, žito i crno vino. Onda bi se vraćali kući i dočekivali goste. Neki od njih su tradicionalno pravili trpezu za goste, dok bi drugi, koji nisu tako imućni napravili posluženje. Gosti bi kod njih samo ušli, čestitali slavu, poslužili se, uglavnom nekim kolačima, i odlazili bi dalje.

– Dešavalo da su gosti dolazili samo sa dobrim željama, bez pravog poklona i to je bilo sasvim normalno u gradu. A onda je nastao period kada je sve više ljudi sa sela dolazilo da živi u gradu. I oni su donijeli svoje običaje. Dar za slavu je postao obavezan. Poklon je moglo da bude neko piće i to uglavnom rakija, jer se pretpostavljalo da domaćini imaju vino. Tada su počele da se prave i knjižice, da domaćini znaju ko je šta donio, da bi istom mjerom mogli i da uzvrate posjetu – otkriva etnolog.

A onda su došle devedesete i slave su postale statusni simbol. Počele su da se obilježavaju mnogo drugačije, neki ih čak slave i u zakupljenim salama. Kako se promijenio način slavljenja, tako su se promijenili i pokloni, pa je uz flašu rakije, ili vina, dodato još nekoliko darova.

– Dar je zacrtan tradicijom. To je način da vi uzvratite za ručak koji ćete pojesti kod domaćina. To je klasičan odnos dar i uzdarje koji se javlja u svim segmetnima socijalnog ponašanja. Darovanje, konačno znači i da postoji civilazicijski odnos, objašnjava Vesna Marjanović.

Nekada davno gosti koji su dolazili na veselja su uglavnom donosili ono što samom veselju može da pomogne.

– Recimo ljudi po selima su na velika slavlja, kao što su recimo svadbe, donosili piće i hranu, kasnije je bilo normalno da se u svatove ide sa gajbom piva. To je donosio skoro svako ko je dolazio na slavlje – priča etnolog.

Činjenica je da pravila za darivanje ne postoji, treba da odnesete ono što smatrate da će obradovati domaćine, i naravno, nikada ne zaboravite da darujete djecu.