Taman kada su građani Bijeljine pomislili da su bar na kratko predahnuli od svakodnevnih poskupljenja, iz lokalnog „Komunalca“ stiže hladan tuš i nova otimačina iz džepova! Pod izgovorom „finansijske održivosti“, građanima i privrednicima sprema se uvođenje potpuno novog, fiksnog nameta za odvoz otpada, umotanog u birokratski naziv „naknada za minimalnu javnu uslugu“.

Prema predlogu odluke o kojoj će se odbornici Skupštine grada izjašnjavati već prekosutra, svako domaćinstvo u Bijeljini biće prinuđeno da mjesečno plaća dodatnih 2,5 KM, dok će privrednicima sa grbače skinuti još 7 KM mjesečno – i to bez uračunatog PDV-a!

Iz Uprave „Komunalca“ bez imalo ustručavanja poručuju da je ovo „standardna praksa“ u drugim opštinama i da im je taj novac neophodan za pokrivanje hladnog pogona, amortizaciju vozila, gorivo, pa čak i za izdvajanja za plate radnika. Zanimljivo je, međutim, kako se komunalna preduzeća sjetu „evropskih i regionalnih standarda“ samo onda kada treba povećati cijene, dok kvalitet usluga na terenu ostaje u prošlom vijeku.

Da je riječ o klasičnom namicanju novca preko leđa naroda, pokazuju i zvanični podaci: „Komunalac“ je samo prošle godine od odvoza smeća inkasirao ogromnih 5,84 miliona KM, uz izuzetno visoku naplativost od preko 84 odsto kod građana i skoro 88 odsto kod privrede. Ipak, umjesto da sa tim milionima domaćinski posluju i obnovu voznog parka finansiraju iz sopstvenih ušteda, najlakše je ruku ponovo zavući u džepove građana.

Posebno je apsurdno što gradonačelnik Ljubiša Petrović mjesecima unazad neumorno zagovara tezu kako je odvoz otpada u Bijeljini „među najjeftinijima u Srpskoj“, pripremajući teren za ovo poskupljenje.

Odbornici SNSD-a u skupštinskoj većini vjerovatno će izglasati zahtjev rukovodstva „Komunalca“, a građani Bijeljine će nastaviti da plaćaju ceh lošeg planiranja i konstantnog prebacivanja tereta krize na leđa običnog naroda.

Dok nadležni u Republici Srpskoj slavodobitno najavljuju “povećanja plata” i narodu prodaju priču o stabilnom zdravstvenom sistemu, surova realnost ih ponovo udara pravo u lice. Pitanje plata zdravstvenih radnika ponovo je isplivalo na površinu, ali umjesto razloga za slavlje, na vidjelo je izašla gola obmana i poražavajuća činjenica – ljekari u Srpskoj i dalje rade za mrvice u poređenju sa regionom i Evropom!

Predsjednik Strukovnog sindikata doktora medicine RS Jovica Mišić konačno je razbio iluzije koje vlast mjesecima servira javnosti. Zvanične cifre kažu da doktor specijalista u Srpskoj prima oko 3.000 KM, doktor opšte prakse oko 2.250 KM, a medicinski radnici sa srednjom spremom do 1.980 KM.

Međutim, ovdje se krije skandalozna kvaka!

Za razliku od normalnih i uređenih sistema, u ove iznose u Republici Srpskoj su već uračunati i topli obrok i regres! Vlast je jednostavno spakovala zakonska prava radnika u “osnovnu platu” kako bi cifre na papiru izglede veće i primamljivije, stvarajući lažnu sliku o navodno visokim primanjima.

„Godinama tražimo da se to razdvoji kako bi se jasno vidjelo kolika je stvarna osnovna plata”, upozorava Mišić, jasno dajući do znanja da su poređenja sa drugim državama u startu nerealna i na štetu domaćih ljekara.

A kakva je zapravo situacija kad se pređe entitetska ili državna granica? Poražavajuća!

U Federaciji BiH, koja je u samom komšiluku, plate su znatno veće – specijalista u Kantonu Sarajevo ima osnovnu platu od 4.000 KM, i to bez guranja obroka i regresa u istu korpu. Ako pogledamo Hrvatsku, tamošnji specijalisti zarađuju od 3.000 evra pa naviše (preko 6.000 KM), dok u zemljama Evropske unije osnovica ne ide ispod 4.000 evra.

Dok RS tavori na dnu tabele, najbolji primjer kako se bori za sopstvene stručnjake ponudila je Rumunija. Ova zemlja je presjekla gordijev čvor, podigla plate specijalista na 4.000 evra i doživjela čudo – ljekari su masovno počeli da se vraćaju iz Njemačke i Austrije u svoju domovinu!

Za to vrijeme, vlasti u Republici Srpskoj i dalje primjenjuju jeftine računovodstvene trikove. Umjesto da konkretnim ulaganjem i dostojanstvenim platama zaustave stampedo ljekara koji svakodnevno pakuju kofere, nadležni se zadovoljavaju Kozaračkim kolom oko kozmetičkih povećanja. Ako se ovaj trend obmane nastavi, brzo će doći dan kada u Srpskoj više neće imati ko da nas liječi – a tada će biti kasno za naknadnu pamet i statističke laži.

Sjećanje na „Oluju“, „Maestral“, „Sanu ’95“, sarajevski egzodus i sva druga stradanja i progone srpskog naroda ne smije biti svedeno na nekoliko datuma u kalendaru i prigodne govore. Naša je obaveza da se sjećamo, govorimo i čuvamo istinu o stradanju srpskog naroda. Ali ta istina nas obavezuje i da se zapitamo kakvu Republiku Srpsku danas gradimo.

Rekao je ovo Miloš Stanišić, član Predsjedništva Pokreta Sigurna Srpska, ističući da naša djeca od prethodnih generacija ne smiju naslijediti samo priču o progonu.

„Želim da naša djeca naslijede Republiku Srpsku iz koje neće morati da odlaze. I sam sam jedan od onih koji je kao dijete morao da ode, zato znam da progon ne prestaje onog dana kad kolona stane. Posljedice ostaju u porodicama, u izgubljenim zavičajima i u strašnom osjećaju da sve što su generacije stvarale moraš ponovo graditi iz početka“, rekao je Stanišić.

On je naglasio da Republika Srpska mora biti mjesto u kojem će porodice moći dostojanstveno da žive, mladi da zasnivaju porodice i planiraju budućnost, a ljudi koji su jednom izgubili dom da više nikad ne osjete da su prepušteni sami sebi.

„Oni koji danas upravljaju Republikom Srpskom ne mogu se svake godine zadržati na velikim riječima o stradanju, a tokom ostatka godine mirno gledati kako iz nje odlaze djeca i unuci ljudi koji su za nju podnijeli najveću žrtvu. Vlast se ne mjeri onim što govori na godišnjicama, nego time da li je stvorila zemlju u kojoj njen narod može da ostane i dostojanstveno živi“, rekao je Stanišić.

On je poručio da se poštovanje prema žrtvama ne pokazuje samo riječima, vijencima i govorima.

„Pokazuje se time kako žive njihova djeca i unuci. Ako nam mladi odlaze, ako porodice žive u neizvjesnosti i ako čovjek nema osjećaj da ga institucije štite, onda nismo ispunili obavezu prema onima čijeg se stradanja sjećamo“, poručio je Stanišić.

„Ne možemo promijeniti puteve kojima smo nekada morali da odemo. Ali možemo izgraditi Republiku Srpsku iz koje naša djeca neće morati da odlaze“, zaključio je Stanišić.