Tradicionalnim pucnjem iz topa sa sarajevske Žute tabije označen je početak ramazana, odabranog mjeseca za muslimane.
Večerašnjim zalaskom sunca nastupio je mjesec ramazan, mjesec posta, odricanja i darežljivosti u kojem muslimani poste od ranog jutra, zore, do zalaska sunca.

Tobdžija, koji svakog dana označava kraj posta, predstavlja ramazansku tradiciju u Sarajevu, ali i u još nekim drugim gradovima u Bosni i Hercegovini.

Pucnjem iz topa sa Žute tabije, nastavljena je ramazanska tradicija, koja se proširila i na mnoge gradove širom BiH.
Prvi dan posta je u subotu, 1. marta, a Ramazanski bajram u nedjelju, 30. marta.

Post mjeseca ramazana je jedan od stubova islama i stroga obaveza svakom punoljetnom, zdravom muslimanu i muslimanki koji se nalaze kod kuće, od zore do zalaska sunca.

Ramazan je deveti mjesec u islamskom kalendaru. U tom mjesecu počela je objava objava Kurana, u posebnoj noći Kadr.
Srpskainfo

Vlada RS utvrdila je Nacrt zakona o socijalnoj karti, koji bi u konačnom dokumentu trebalo da bude jedinstvena baza koja sadrži podatke o socijalno-ekonomskom statusu pojedinca i sa njim povezanih lica.

Nadalje, u bazi će biti upisana i vrsta prava i usluga koje lice koristi ili je koristilo, prava i usluge iz oblasti socijalne, dječje, boračko-invalidske i zaštite civilnih žrtava rata, ratne torture, oblasti socijalnog stanovanja i zaštite porodice, kao i podaci o službenim licima koja su koristila podatke iz socijalne karte.

Dokumentom, kako je rečeno, treba da se omogući, između ostalog, i kreiranje socijalnih politika i prevencija siromaštva.

“Značaj postojanja socijalne karte, između ostalog, je u tome da se smanji mogućnost zloupotreba kako u sistemu socijalne zaštite, tako i ostalim sistemima koji se bave posebnim kategorijama stanovništva, s obzirom na to da će podaci o korisnicima biti objedinjeni”, pojasnili su iz Vlade Republike Srpske.

Ljubo Lepir, profesor socijalne politike na Univerzitetu u Banjaluci, kaže da je najmanji problem donijeti neki zakon, već da je suština njegova primjena.

“Ovdje se treba prvo odgovoriti na pitanje šta je cilj socijalne karte. Mora se pripremiti dosta drugih elemenata koji moraju pratiti taj zakon, a jedan od njih je definisanje odluke o uvođenju socijalnog minimuma. To je faktički ono što se kaže granica siromaštva. Dalje, na osnovu čega ćemo mi utvrđivati da li je neko socijalni slučaj ili nije, da li ima ovakve ili onakve prihode, da li je u stanju socijalne potrebe da država treba intervenisati ili ne? E, to je suština socijalne karte”, poručuje Lepir.

Podsjeća da u svakom zakonu kod nas postoje kriterijumi za dodjelu neke pomoći.

“Recimo, u Zakonu o socijalnoj zaštiti RS ima da pojedinac može imati 15 odsto pomoći od iznosa prosječne plate. Ali je to politička odluka, to nema veze sa tih 15 odsto, i to je oko 200 KM mjesečno. Šta on može sa tim novcem, ne može da preživi mjesec dana”, navodi Lepir.

Ističe da Vlada RS mora donijeti akte koji će imati uticaj na efekte socijalne karte.

“Srbija je donijela socijalnu kartu i ona je napravila fijasko. Faktički vi za jedan fening koji odredite političkom odlukom izbacite jednu kompletnu porodicu iz pomoći. To nije smisao”, naglasio je Lepir za “Nezavisne novine”.

Stručnjaci poručuju da je potrebno analizirati kome je pomoć najpotrebnija i da se sredstva koja budu obezbijeđena plasiraju na najpravedniji način.

“Npr. ako govorimo da je neki mjesečni cenzus 100 KM za dječju zaštitu, ili ako postoji materijalni cenzus po broju članova porodice, ne znači da neko svojim primanjima zaista može da pokrije sve te potrebe. To je iz razloga što su rashodi koje ima ta osoba ili za izdržavanje djece ili za brigu o djeci sa posebnim potrebama ili drugim licima u okviru svog domaćinstva, a koji nemaju prihode, daleko prevazilaze ono što on mjesečno zaradi. Onda, ti ljudi bi isto trebalo da budu obuhvaćeni mjerama socijalne karte”, smatra Aleksandar Čavić, demograf.

S druge strane, navodi da bi nadležni morali da budu oprezni jer postoje osobe koje primaju neku vrstu pomoći jer na papiru nemaju redovne prihode, a u stvarnosti imaju milionsku imovinu.

“Neko može imati pet miliona, može imati 20 stanova, ali da ima nula maraka prihoda ovih koji se kod nas ostvaruju, dakle da nema platu i slično. A može se desiti da je imovinu poklonio najbližim srodnicima, koji su dalje prema Porodičnom zakonu dužni da se staraju o njemu jer imaju sredstva za to bez ikakve društvene asistencije. Ali ti ljudi ipak ostvaruju pravo na neku socijalnu pomoć, dok drugi koji zaista nemaju ništa, često to ne mogu da ostvare”, dodaje Čavić za “Nezavisne”.

O kompleksnosti problema socijalne karte pisali smo nebrojeno puta do sada.

Naveli smo tada da građani u Republici Srpskoj u više od 400 institucija ostvaruju neka od 90 različitih vrsta prava, definisanih kroz 15 zakona.

Jedno od najvažnijih pitanja u ovom poslu biće koliko će građana biti obuhvaćeno socijalnom kartom. Iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS kazali su da je to oko 67.000, ali je premijer Radovan Višković poručio da će to biti manje jer “dio penzionera nema potrebe za socijalnu pomoć jer imaju primanja iz drugih država”.

Prema informacijama do kojih smo došli u 2024. godini, više od 6.000 građana Republike Srpske prima stalnu novčanu pomoć svakog mjeseca, a ona se, prema Zakonu o socijalnoj zaštiti, dijeli osobama koje nemaju nikakva druga primanja.

U Srpskoj je u septembru lani bilo 289.689 zaposlenih, dok je na evidenciji nezaposlenih registrovano 55.048 osoba.

To je navedeno u Istraživanju tržišta rada u Srpskoj 2024-2025, koje je sproveo Zavod za zapošljavanje RS.

U ovom istraživanju, između ostalog, navodi se da je, od ukupnog broja poslodavaca koji su lani zapošljavali nove radnike, njih 422 ili 40,5 odsto naišlo na poteškoće prilikom zapošljavanja.

Pretežno su to zanimanja nižih stepena stručne spreme u svim filijalama. Potrebe za konobarom je bilo teško zadovoljiti u šest, od sedam filijala, za kuvarom u četiri, a pomoćnog radnika u proizvodnji je bilo teško naći u tri filijale.

„Poslodavci su najčešće prijavljivali probleme sa zapošljavanjem u sljedećim zanimanjima: konobar, trgovac, radnik za jednostavne poslove, pomoćni radnik u proizvodnji, kuvar, stolar, obućar, bravar, šivač, medicinska sestra, dostavljač, varilac, tesar, pekar, vozač, mesar, armirač, građevinac, doktor medicine, zidar…“, navedeno je u pomenutom istraživanju.

Navedena zanimanja čine 62,3 odsto zanimanja za koje su poslodavci imali poteškoće da ih pronađu na tržištu rada, uzimajući u obzir potrebu za 1.933 radnika gdje su imali poteškoće sa zapošljavanjem.

Analiza poslovne zajednice pokazala je da će BiH veoma brzo nedostajati između 60.000 i 100.000 radnika.

– U Srpskoj nema branše da joj trenutno ne nedostaje radnika, a situacija će biti još alarmantnija u narednom periodu. Trenutno, situacija je najalarmantnija kod nedostatka zanatlija u građevinarstvu. Međutim, i u svim drugim oblastima vlada hronični nedostatak radne snage. Razlog je, prvenstveno, odlazak ljudi sa ovih prostora – potvrdili su nedavno za Srpskainfo iz Unije udruženja poslodavaca Srpske.