U jednom nezamislivom trenutku, devetoro djece, učenika OŠ “Vladislav Ribnikar” na Vračaru u Beogradu, i njihov čika Dragan, koji ih je čuvao, zauvijek su zaustavljeni na svom putu, ostavljajući prazninu koju nijedna riječ ne može ispuniti.

Navršavaju se dvije godine od masakra koji je duboko potresao Srbiju. Taj 3. maj 2023. godine zauvijek će ostati upisan u istoriju kao jedan od najtužnijih i najtežih dana.

Devetoro nedužne djece, kao i školski čuvar, ubijeni su 3. maja 2023. godine, a odgovor na pitanje zašto je njihov školski drug, tada učenik sedmog razreda, na čas istorije došao sa očevim pištoljima, izostao je. Ipak, danas se ne govori samo o masakru kakav Srbija ne pamti, već o nezacijeljenoj rani u duši čitavog društva, o boli koja ne jenjava, o pitanjima bez odgovora i o tišini koja nosi imena onih kojih više nema.

Anđelko Aćimović, otac ubijene djevojčice, uoči godišnjice nezapamćenog masakra, otvorio je dušu u emisiji “Crna hronika” na “Kurir” televiziji i u emotivnoj ispovijesti govorio o svojoj mezimici koja je 12 dana vodila bitku za život. On se najprije prisjetio kobnog jutra i trenutka kada je do njega stigla vijest koja je promijenila cijeli tok života ove porodice, prenosi “Kurir”.

“Dan je počeo kao i obično. Krenuo sam na posao, a prije toga sam se pozdravio sa njom. Ona je žurila u školu, spremala se za fotografisanje koje je bilo predviđeno tog dana. Petnaestak minuta nakon što sam stigao na posao dobio sam informaciju od supruge kojoj je javila prijateljica kada je vidjela u medijima vijest da je došlo do pucnjave. Ona je čula te pucnje, pošto se nalazila relativno blizu, ali nije imala ni najmanju predstavu da se to dogodilo u školi”, započeo je Anđelko.

“Pokušavali smo više puta da je dobijemo na telefon, ali onda sam shvatio da tu više nema čekanja. Sjeo sam u automobil i dojurio do škole gdje sam se našao sa suprugom. Zatekli smo scenu kao u filmu strave. Nismo mogli da priđemo školi jer je bio veliki broj pripadnika policije. Tu je nastao proces saznavanja i velikog straha šta se zapravo desilo. Da li je ona dobro ili je među nastradalima? Jedino što smo mogli jeste da pitamo policajce ispred škole, a oni su nam govorili da su djeca u podrumu, da su u sali, a što je više vrijeme prolazilo shvatili smo da sve to nije tačno. U nekih desetak minuta, sva djeca su napustila školu, a ispred škole ostali su samo roditelji koji su, kako se na kraju ispostavilo, izgubili djecu”, kaže neutješni otac.

On dodaje da je tešku istinu saznao po dolasku u Dječiju kliniku u Tiršovu. Tada su uslijedili dani u kojima su se miješali osjećaji tuge, bijesa, ali i puni nade da se njihova mezimica i pored teških povreda može izboriti.

“Tih 12 dana je bilo strašno! Hodate i kao da ne živite, ne možete da prihvatite tu istinu, nada i dalje postoji iako su povrede bile takve da nije bilo šanse. Sve smo činili što je bilo moguće, ali smo bar imali priliku da razgovaramo s njom. Puštali smo joj muziku, pričali priče, mazili je, nadali se i očekivali. Da li nas je čula ili ne, ne znamo, ali smo vidjeli suzu u njenom oku”, sa knedlom u grlu prisjetio se Anđelko.

Nažalost, djevojčica je dvanaestog dana izgubila bitku za život i tako postala deseta žrtva školskog druga iz odjeljenja.

Anđelko se dotakao i teškoća kroz koje su prolazili tokom suđenja roditeljima dječaka ubice, s obzirom na to da je maloljetni ubica krivično neodgovoran, ali i zbog raznih pokušaja porodice Kecmanović da, kako kaže, utiču na odluke.

“Posebnu teškoću smo osjetili kada smo slušali te pokušaje odbrane i negiranja krivice, što je bilo neprihvatljivo i nepojmljivo. To nas je dodatno traumiralo, kao i to što od samog početka ta porodica pokušava da ugrozi proces njegovog tretmana i liječenja. Pokušavali su da dođu i da utiču na njega, a i dalje imaju za cilj da njegovim oslobađanjem dođu do materijalnih sredstava time što će snimiti film o tragediji, što je jako monstruozno i opasno”, kaže Anđelko i dodaje:

“Pokušali su da insceniraju da mali zločinac nema adekvatan tretman u bolnici, žalili su se Strazburu. Međutim, dolazili su razni članovi komisije iz Brisela i njihov zaključak je da prava ubice nisu ničim povrijeđena”.

Fondacija u znak sjećanja na sve žrtve
Anđelko Aćimović je rekao i da je njegova kćerka bila izuzetno kreativna i darovita.

“Vodila je računa da nikad nikoga ne povrijedi, vrlo je diplomatski znala da riješi male sitne sukobe u kući”, sa toplinom u srcu pričao je Anđelko o svom djetetu.

Kako dodaje, cijeloj porodici, ali i drugima u svojoj okolini, donosila je neopisivu sreću, a uvjeren je da je ona bila dijete koje je u životu mnogo toga mogla da postigne.

U znak sjećanja na nju, ali i ostale žrtve, porodica Aćimović je osnovala Fondaciju koja nosi ime njihove kćerke, a kako je istakao, pored održavanja sjećanja na nju i ostale žrtve, Fondacija ima i druge velike ciljeve.

“Cilj Fondacije je da kroz naš rad pokušamo da spasimo bar jedno dijete. Jedan od osnovnih ciljeva je i borba za mentalno zdravlje djece, odnosno borba za bezbjednost djece na internetu, drugi cilj je dobročinstvo i humanost koje danas pokazujemo i činimo na razne načine kroz saradnju i pomoć djeci bez roditeljskog staranja, i naravno održavanje sjećanja na nju i drugu djecu ubijenu u ‘Ribnikaru'”.

Roditelje žrtava najviše boli što Kecmanovići poriču krivicu
Dječak ubica, po zakonu, nije krivično odgovoran i za svoj zločin neće odgovarati, ali kazna je stigla njegove roditelje Vladimira i Miljanu Kecmanović. Vladimir je u decembru prošle godine osuđen na 14 i po godina zatvora zbog izazivanja opšte opasnosti i zapuštanja i zlostavljanja maloljetnog sina, dok je Miljana osuđena na tri godine po proširenoj optužnici Višeg javnog tužilaštva u Beogradu za zapuštanje i zlostavljanje sina.

Tokom sudskih postupaka koji se vode protiv Kecmanovića, škole i države, osuđeni roditelji dječaka ubice sve vrijeme su negirali krivicu, smatrajući da nemaju ni najmanjeg udjela u onome što je uradio njihov sin.

Ožalošćene porodice, ali i cijela Srbija, okovani su tugom i bolnom tišinom, ali najviše ih boli to poricanje i riječi oca dječaka ubice koji javno izgovara da ne zna ko je kriv i da ne vidi odgovornost ni u sebi ni u svojoj supruzi!

Treći i četvrti maj 2023. godine upisani su crnim slovima u istoriji Srbije.

Prije dvije godine, 3. maja 2023, u masakru u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” u Beogradu učenik te škole K.K., koji je tada imao 13 godina, iz pištolja je ubio devetoro đaka i čuvara škole, a ranio nekoliko, među kojima i nastavnicu.

Ubijeni su đaci Ana Božović, Sofija Negić, Mara Anđelković, Andrija Čikić, Bojana Asović, Angelina Aćimović, Ema Kobiljski, Katarina Martinović i Adriana Dukić te čuvar Dragan Vlahović.

K.K. se nakon što je izvršio masovni zločin hladnokrvno predao policiji.

Dan kasnije, 4. maja 2023, u selima Malo Orašje i Dubona, u opštinama Smederevo i Mladenovac, Uroš Blažić, koji je tada imao 20 godina, ubio je iz automatske puške devetoro i ranio 12 mladih ljudi.

Vlada Srbije je donijela odluku da se 3. i 4. maj ustanove kao Dani sjećanja na žrtve masovnih ubistava. Od trauma zbog ova dva masakra Srbija se neće moći oporaviti.

Zločin u “Ribnikaru” počinio je, kako su ga svjetski mediji nazvali, najmlađi masovni ubica u istoriji, ne samo u Srbiji, nego i u svijetu.

Tog 3. maja učenik K.K. je na licu mjesta iz očevog pištolja ubio školskog čuvara i osam učenika, od čega sedam djevojčica i jednog dječaka, ranio je nastavnicu istorije i šestoro đaka, od kojih je jedna učenica kasnije podlegla povredama.

K.K. je smješten u beogradsku Kliniku za neuropsihijatriju, na Odjeljenju za djecu i mlade, pod neprekidnim policijskim nadzorom, a protiv njegovih roditelja podignute su optužnice i donesene presude.

Na suđenju je K.K. rekao da se ljutio na majku jer je stalno tražila od njega da bude najbolji, te da nije bio baš svjestan kada je pucao redom u školi, prenosi InfoBijeljina.

Naveo je da je zločin počinio jer se generalno osjećao odbačenim od djece u školi, iako se sa njima normalno družio i da je sam odlučio da ih pobije.

Viši sud u Beogradu osudio je u decembru 2024. njegove roditelje Vladimira i Miljanu Kecmanović na ukupno 17 godina i šest mjeseci zatvora.

U martu ove godine Viši sud je donio presudu u parničnom postupku po tužbi 27 članova porodica ubijenih u “Ribnikaru” protiv maloljetnog K.K. i njegovih roditelja i Osnovne škole “Ribnikar” da isplate višemilionske iznose porodicama žrtava.

Pošto je u trenutku zločina K.K. imao manje od 14 godina, nije mogao krivično da odgovara za masakr.

Suđenje Urošu Blažiću počelo je u maju 2024. godine. U decembru iste godine, 19 mjeseci poslije majskih tragedija, Uroš Blažić i njegov otac Radiša osuđeni su na po 20 godina zatvora.

Blažić je proglašen krivim pred Višim sudom u Smederevu da je u noći 4. maja 2023. ubio devetoro i ranio 12 mladih ljudi u selima Dubona i Malo Orašje, između Mladenovca i Smedereva.

U isto vrijeme prvostepeno je osuđen i njegov otac Radiša Blažić na 20 godina zbog nezakonitog držanja oružja, kojim je zločin i počinjen.

Uroš Blažić u vrijeme izvršenja zločina nije napunio 21 godinu te je bio mlađi punoljetnik i, prema odredbama Krivičnog zakonika, njemu nije bilo moguće izreći kaznu doživotnog zatvora, već maksimalno 20 godina.

U Malom Orašju je na licu mjesta preminuo Marko Mitrović, dok su u bolnici naknadno od povreda preminuli Nemanja Stevanović, Lazar Milovanović, Petar Mitrović, maloljetnici Nikola Milić i Aleksandar Milovanović.

Blažić je ranio nekoliko osoba, dok je u Duboni na licu mjesta ubio Milana Panića, Kristinu Panić i Dalibora Todorovića.

Nakon masakra Uroš Blažić je zaustavio taksi i pod prijetnjom bombom vozaču naredio da ga odveze u selo Vinjište u blizini Kragujevca, gdje je i uhapšen.

Mnogi od ranjenih imaju teške posljedice i invaliditete.

U Beogradu se danas obilježava druga godišnjica masovnog ubistva u osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” u kojoj je 3. maja 2023. učenik sedmog razreda K.K. lišio života devet učenika i radnika obezbjeđenja te škole.

Članovi porodica ubijenih i veliki broj građana polažu cvijeće, pale svijeća i upisuju se u knjigu sjećanja, a odavanje pošte žrtvama počelo je minutom ćutanja ispred mjesta zločina u 8.40.

U tom periodu svi mediji su prekinuli program i zatamnili ekrane.

Na ulazu škole, koji je zatvoren, nalaze se fotografije i imena ubijenih, a ispisani su stihovi pesme “Tjentište” Branka Miljkovića, a ulica Kralja Milutina će, u delu od Krunske do Njegoševe ulice, biti zatvorena za saobraćaj uz definisan medijski protokol.

Na Malom Tašmajdanu se od 11 do 17 časova održava radionica pod nazivom “Vrlo jato u Vrtu vrlina” koja će pažnju zajednice usmjeriti na čuvanje sećanja na žrtve i na vrline po kojima ih pamte.

Odrasli i djeca imaju priliku da na, prethodno pripremljenim pticama, oslikavaju ili ispisuju svoja viđenja i definicije vrlina koje su stradali posjedovali i kojima i dalje inspirišu.

Program komemoracije se nastavlja na Velikom Tašmajdanu gdje će od 13 do 19 časova, biti organizovani forum “O prećutkivanju” i tribina “Otvaranje crne kutije 3. maja” na kojoj će se govoriti o razlozima koji su doveli do tragedije, propustima i odgovornosti.

Organizator komemoracije je Multidisciplinarni tim za uspostavljanje Memorijalnog centra u znak sećanja na žrtve masovnog ubistva u Oglednoj osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” u Beogradu, uz podršku Radne grupe za uspostavljanje Memorijalnog centra.

Vlada Srbije je prošle godine donijela odluku o obrazovanju Radne grupe za uspostavljanje Memorijalnog centra u znak sjećanja na žrtve masovnog ubistva u kojem su ubijeni Bojana Asović (11), Ana Božović (11), Katarina Martinović (12), Mara Anđelković (13), Ema Kobiljski (13), Sofija Negić (13), Andrija Čikić (14), Adriana Dukić (14), Angelina Aćimović (14) i čuvar Dragan Vlahović (53).

Članovi Radne grupe su predstavnici ministarstva nadležnih za prosvjetu, kulturu i javna ulaganja, Grada Beograda i Gradske opštine Vračar, vršilac dužnosti direktora Ogledne osnovne škole “Vladislav Ribnikar”, dva predstavnika porodica ubijenih, kao i predstavnici organizacije Victim Support Europe, Viktimološkog društva Srbije i Instituta za pedagoška istraživanja.

Učenik koji je izvršio masakr sa dva pištolja, imao je tada 13 godina i prema domaćem zakonu nije krivično odgovoran, zbog čega protiv njega nije mogao da se pokrene krivični postupak.

Od masakra dečak K.K. se nalazi u specijalnoj bolnici za maloljetnike, a protiv njegovih roditelja tada je pokrenut krivični i pet parničnih postupaka po tužbama ranjenih i porodica ubijenih.

Viši sud u Beogradu je krajem prošle godine izrekao prvostepenu presudu roditeljima dječaka, Vladimiru i Miljani Kecmanović zbog izvršenja krivičnog djela zlostavljanje i zanemarivanje maloljetnog lica kojom su osuđeni na maksimalne kazne zatvora od tri godine.

Vladimir Kecmanović je osuđen i za krivično djelo teško djelo protiv opšte sigurnosti, te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora od 14 i po godina.

On se od 3. maja 2023. godine nalazi u pritvoru, dok se Miljana Kecmanović sve vrijeme brani sa slobode.

Pored njih osuđen je i Nemanja Marinković, instruktor u streljani u kojoj je maloljetnik, kako se sumnja, učio da puca. Njemu je izrečena kazna od 15 mjeseci zatvora zbog krivičnog dela davanje lažnog iskaza.

Vlasnik te streljane, Ratko Ivanović, je pretohodno sklopio sporazum o priznanju krivice sa Višim javnim tužilaštvom u Beogradu na osnovu kojeg ga je sud oglasio krivim za krivično delo davanje lažnog iskaza i osudio na kaznu kućnog zatvora od šest mjeseci.

To je prvostepena presuda na koju su žalbe uložili branioci osuđenih, ali i Više javno tužilaštvo u Beogradu na oslobađaji dio u odnosu na Miljanu Kecmanović koja je oslođena za krivično djelo nedozvoljena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija.

Apelacioni sud bi trebalo da zakaže sjednicu za razmatranje tih žalbi.