O načinu na koji različiti nivoi opštinske vlasti štite izvorište Bioštice, a samim tim i 90 postotno vodosnabdijevanje građana Sokoca pitkom vodom najbolje ilustruje činjenica da se u prvoj vodozaštitnoj zoni nalazi niz smetljišta kao i ilegalna deponija otpada. Međutim, odlaganje otpada samo je jedan segment izostanka zaštite ovog područja.

Taj problem nije zaobišao ni Sokolac, u kome je u poslednje vrijeme primjetan sve veći broj nelegalnih deponija, naročito imajući u vidu probleme sa kojima se suočava JKP „Sokolac“.
Da Sokolac ima sve veći problem sa nelegalnim deponijama svjedoči nam jedan Knežinac.

„Ljudi u Maluš dovoze smeće pa isti pale trujući ljude. Zamislite taj bezobrazluk u sred šume, na par kilometara od izvora pijaće vode. Komunalno preduzeće je prekinulo i smanjilo usluge zbog problema u samom preduzeću. Potrošači isto odvoze na razne lokacije i odlažu, naravno bilo je toga uvijek ali ne u ovim mjerama“, sa ogorčenjem priča stanovnik Knežine koji želi ostati anoniman.
– Kontejneri postavljeni unazad nekoliko godina, služe da potrošači konstantno tu dovoze otpad, a s’ obzirom da je količina istog povećana zbog novonastale situacije, a da Šumsko gazdinstvo „Romanija“ nema kapacitet da redovno servisira (vrši pražnjenje i odvoženje smeća iz pomenutih kontejnera), dolazimo do toga da se smeće u istima počinje paliti, što stvara strašno neugodne mirise ili ti smrad. A i kada se odvozi iz istih, to je sačuvaj Bože. Mada je u našoj maloj opljačkanoj Republici nažalost sve sačuvaj Bože, zaključio je on.

Sudeći po fotografijama koje nam svakodnevno pristižu, može se zaključiti da Sokolac gori, a načelnik se češlja.
Kada se na sve ovo doda nezapamćena sječa šume u poslednjih nekoliko godina u Maluši i na širem području Knežine, zbog čega je primjetno njeno sušenje, jasno je da će se stanovništvo Sokoca suočiti sa brojnim izazovima u vremenima koja su pred nama.

Ispit humanosti građani Republike Srpske položili su bezbroj puta do sada darujući svoje malo najugroženijim, ali pravoslavni vjernici iz Modriče, ujedinivši snagu, ljubav i odlučnost, pomjerili su granice dobročinstva i izgradili most prijateljstva između afričkog i evropskog kontinenta, neprekidnu nit koja podržava najvredniji dar čovjeka- život.

Priča počinje sredinom prošle godine kada je sveštenik Crkvene opštine Koprivna u Modriči, prota Jadranko Stojanović u medijima vidio kako je humanitarka Tamara Misirlić iz Srbije finansirala gradnju nekoliko bunara u Ugandi.

Slike ozarenih mališana koji su dobili pitku voda podstakle su ga da se javi mladoj Tamari i sazna sve pojedinosti o kopanju bunara u Africi.

– Crkvena opština Koprivna je veoma aktivna kada je riječ o humanitarnom radu na području cijele Modriče i okolnih opština. Realizovali smo niz akcija zbrinjavanja naših ljudi, ali dugo smo težili ka tome da uradimo nešto više i to za one koji nam ne mogu ničim vratiti, koji će pamtiti šta smo učinili. Kada sam čuo za Tamarin rad u Africi, kontaktirao sam sa njom i zamolio je da mi ispriča kako je sve realizovala. Uputila me na volontera, mladoga momka Hašima Tota koji živi u istočnoj Ugandi. Nisam ni razmišljao da li su ljudi dolje pravoslavci, muslimani ili pripadnici bilo koje vjerske zajednice, to je bilo nebitno. Važno je bilo samo da je sigurno i da će pomoć stići u prave ruke. Hašim mi je rekao da je voda za piće tamo gorući problem i odlučio sam se za akciju – priča Stojanović za “Glas”.

Nakon što je dobila blagoslov njegovog visokopreosveštenstva, mitropolita zvorničko-tuzlanskog Fotija Crkvena opština Koprivna pokrenula je humanitarna akciju prikupljanja novca za izgradnju bunara pitke vode za siromašnu djecu Ugande.

Akcija je započela u prvim danima vaskršnjeg posta, da bi, uz post i molitvu, i dobrim djelima, dodatno ojačali svoju vjeru i pripremili se za najveći hrišćanski praznik – Vaskrsenje Gospodnje.

– Vjera bez djela nije ništa. Ako želimo da pokažemo svoju vjeru, treba to da uradimo na djelu. Jedno od najvećih djela je pomoći bližnjem svom koji nije u mogućnosti da sebi pomogne – savjetuje Stojanović.

On je istakao da su se vjernici iz njegove i okolnih parohije rado odazvali ovoj humanitarnoj akciji, da su ga zvali ljudi velikog srca iz Banjaluke, Pala pa čak i Beograda nudeći pomoć. Zahvaljujući dobročinstvu svih tih ljudi za sada su izgrađena dva bunara u Ugandi, a uskoro će “nići” i treći.

– Krajem marta je podignut prvi bunar. Nazvan je po prvom srpskom arhiepiskopu i prosvjetitelju Svetom Savi, jer su oni tražili da svaki bunar nazovu po našim svetiteljima, što nas je posebno obradovalo. Bunar je blagoslovio sveštenik Michael Mushikoma, a iskopan je u porti hrama Svetog Spiridona u blizini Busembatija, gdje se nalazi i srednja škola Ugandske pravoslavne crkve, koju pohađa više od 200 učenika. U međuvremenu urađen je još jedan bunar pored crkve u gradu Namatumbu koji je nazvan po krsnoj slavi naše eparhije – Živonosni Istočnik. Oni su to preveli kao izvor života. Te su nam riječi ostale upečatljive, jer u suštini znače ako imaju vodu, imaju i život. Prije nekoliko dana poslao sam novac i za treći bunar – istakao je Stojanović i dodao da kopanje, betoniranje i pumpa za bunar koštaju 1.000 evra te da im novac šalje putem banaka, nakon čega dobije detaljan izvještaj o prijemu sredstava te foto i video-zapise o realizaciji zacrtanog projekta.

Donirali su sredstva i za kupovinu knjiga za đake, za hranu i obuću za djecu, više primjeraka Svetog pisma za hramove, kao i odežde za sveštenike.

– Pravoslavna zajednica je velika među siromašnima u Ugandi, imaju tri episkopa, to jest tri eparhije i 76 sveštenika, 100 hramova, od kojih je samo 40 zidanih, dok su ostalo privremeni objekti. Narod i djeca koja idu u obdanište i školu u blizini hramova se vezuju za crkvu, učestvuju u bogosluženjima. Zato smo i kupili Sveta pisma, svešteničke odežde, trudili smo se da im i liturgijski život približimo. Takođe, oni nemaju ni električnu energiju pa smo mislili da na nekoliko crkava postavimo solarne panele da bismo im obezbijedili struju bar za svjetlo – kazao je Stojanović.

Dodao je da je vjerujući narod u Srpskoj do sada sakupio oko 17.000 maraka te da svi dobročinitelji koje žele učestvovati u ovoj hvale vrijednoj akciji novac mogu uplatili na račun Crkvene opštine Koprivna pod svrhom “Bunar pitke vode za djecu Ugande”. Tekući račun u NLB banci je 5620110000050105 i devizni račun IBAN:BA395620118131388803.

– Smatram da je ova akcija lijepa stvar i da bi trebalo da preraste i povuče još mnoge da se pokrenu i pomognu ljudima koji žive tamo. Nepravedni smo prema tom narodu u Africi, cijela Evropa i svijet. Pored svog bogatstva koje ovdje imamo oni su žedni čaše vode i gladni kore hljeba. Naša djeca puste vodu da teče, dok na primjer peru ruke ili zube, ni ne razmišljaju o njenom značaju, jer se podrazumijeva da je imaju, a afrički mališani su željni tih kapljica koje život znače. Kad vidim njihovu sreću kako piju tu vodu, kako se raduju tom bunaru, znam da smo uradili pravu stvar. Pozivam sve koji žele da pokažu vjeru na djelu i na taj način obraduju našu braću i sestre u dalekoj Ugandi, da nam se pridruže u ovoj humanoj misiji – apelovao je Stojanović.

PUT U AFRIKU

Sveštenik Jadranko Stojanović planira u junu da putuje u Ugandu.

– Ako bi Gospod dao i mitropolit blagoslovio, planirao sam da odem u Afriku. U Namatumbu uz pomoć naših prijatelja iz Slovenije grade školu sa tri odjeljenja, a Crkvena opština Koprivna će urediti jedno odjeljenje tako da bi trebalo da odem dolje to da pogledam, kao i sve ostalo što je urađeno. Bez obzira na to što nama volonteri iz Afrike pošalju video-zapise i fotografije da su primili novac, dokaze o ulaganju, naši ljudi opet žele da se u to i lično uvjerimo – priča Stojanović.

POSJETA

Eparhija zvorničko-tuzlanska i ranije je pomagala Pravoslavnoj crkvi u Ugandi. Klirik Aleksandrijske patrijaršije u Ugandi đakon Emanuil boravio je u posjeti Srpskoj 2018, kada je u Bijeljini održao predavanje o radu Pravoslavne crkve u Ugandi i teškom životu ljudi u ovoj zemlji.

– On je tada rekao da se narod Ugande suočava sa brojnim problemima, od kojih su najveći nedostatak vode i nemaština. Tokom boravka đakona Emanuila u Srpskoj za pravoslavnu crkvu u Ugandi skupljeno je 14.023 KM. Pored pomoći u novcu Eparhija zvorničko-tuzlanska, sveštenici i vjerni narod su poklonili i jedan laptop te više odeždi, mantija i krstova – naveo je Jadranko Stojanović.
Glas Srpske

Zovem se Ivana Veličković i rođena sam na najveći hrišćanski praznik, Vaskrs, 15. aprila 1985. godine. Nakon više od tri decenije, takođe 15. aprila, dobila sam kontrakcije – rađala sam na svoj rođendan, ovako počinje priča Ivane Veličkov iz Beograda, koja se rodila i porodila na Vaskrs, iako se njegov datum svake godine mijenja.

Ova žena, koja je zaokružila put od rođenja do rađanja baš na isti dan, opisala je kakvo značenje za nju ima Vaskrs, kako proslavljaju rođendane i kako je izgledao dan kada je u toplini svog doma na svijet donijela novi život – svoju kćerku Maju.

Porođaju njene majke, kako kaže Ivana, prethodio je rad u kuhinji kada je dobila kontrakcije.

“Rođena sam na najveći hrišćanski praznik, Vaskrs, tačno u podne 15. aprila 1985. godine u Požarevcu. Moja mama kaže kako je puno radila u kuhinji dan ranije, pripremajući trpezu, te da je ručno mućenje jaja (nekakvom spiralnom žicom) doprinelo dobijanju prvih kontrakcija. Verujuća sam i okrenuta Gospodu od malih nogu, iako moja primarna porodica nije izrazito crkvena, ali jesu verujući”, priča Ivana.

Već sa svega osam godina, za vrijeme liturgije, Ivani se javila želja da jednog dana freskopiše crkvu.

Godinama kasnije, nakon završetka Akademije SPC za umetnost i konzervaciju, Ivana je dobila poziv koji ju je ostavio u nevjerici.

“Odlazila sam u našu seosku crkvu u Rabrovu (nekadašnjem Hrabrovu) i sećam se kada sam se molila sa svojih osam godina, za vreme liturgije, da jednoga dana freskopišem našu crkvu, s obzirom na to da su zidovi bili beli, a tavanica ultramarin plava sa zlatnim zvezdicama. Godinama kasnije zaboravila sam na tu molitvu, ali došao je dan kada sam završila Akademiju SPC za umetnost i konzervaciju i kada me je novi sveštenik iz sela pozvao da freskopišem našu crkvu. To je bio šok, ćutala sam, setila sam se te molitve. Gospod mi je ispunio želju nakon 19 godina i, sa timom kolega, freskopisali smo crkvu i konzervirali ikonostas”, priča Ivana.

Jednog dana Ivana se, u jednom seocetu u Rovinjskoj šumi, našla u situaciji u kojoj je spoznala ljubav prema jednoj vještini.

“Život me je vodio dalje. Baš tih dana sam se pitala sa kojom sam svrhom ovde na svetu, te sam odgovor dobila o Vaskrsu. Našla sam se u jednom seocetu u Rovinjskoj šumi, gde se jedna divna žena porađala. Intuitivno sam joj asistirala i otkrila da je babištvo moja suština, te sam završila srednju Deligradsku za babicu. Za fakultet nisam bila sasvim sigurna da li treba da ga upišem. Sećam se, restaurirala sam ikonu Gospoda Isusa Hrista i obratila mu se molitvom da mi kaže nekako da li da upišem fakultet, čiji sam prijemni već položila. Sutradan sam otišla na fakultet, na dodelu indeksa, kada je voditelj programa rekao: ‘Indekse će vam uručiti gospodin Hristos lično’, prisjeća se Ivana.

Kako i sama kaže, tada je shvatila da konkretniji odgovor nije mogla da dobije.

“Ispostavilo se da je direktor dr Hristos Aristopulos, Grk”, objasnila je.

Kada je začela svoju treću kćerkicu, kako kaže Ivana, osjećala je da će se poroditi na Vaskrs, iako su prognoze ljekara bile da će termin porođaja biti 24. april.

“Rekla sam da sam ja rođena 15. aprila na Vaskrs, ali da je te godine Vaskrs 16. aprila i da ću je tada roditi. I tako je i bilo. Petnaestog aprila 2017. krenule su kontrakcije, rađala sam tokom svog rođendana, i kada je prošla ponoć i zazvonila zvona vaskršnje liturgije, 16. aprila, rođena je moja Maja u toplini svog doma”, ispričala je hrabra Ivana.

Čitav život, kroz mnoge bitne situacije, ističe Ivana, svjedočila je nevjerovatnoj milosti i ljubavi Božijoj.

“On je uzeo na sebe sve grehe ovog sveta, pobedio smrt i vaskrsao, darujući nam život večni. Sada punim 40 godina, i s obzirom na to da je Stradalna sedmica, postim i iščekujem Vaskrs, ne slavim ni svoj ni kćerkin rođendan tokom posta. Moja kćerka Maja (na grčkom: “babica”) kaže da se raduje što ćemo zajedno slaviti rođendan”, poručuje Ivana, prenosi Telegraf.