Srbi su oduvijek voljeli dobro da pojedu i popiju.

Ipak, da li ste se nekada pitali kako je izgledao jelovnik srednjovjekovne vlastele u vrijeme kada gomila povrća (na čelu sa krompirom koji je u Srbiju stigao tek na pčetku XIX vijeka) bila nepoznata?

Na dvoru prvog srpskog cara, Dušana Nemanjića koji je državu proširio do neslućenih razmjera, dobre hrane nije nedostajalo. Sa velikom teritorijom stigli su i novi začini, nove vrste mesa, do tada nepoznati recepti.

Šljive punjene kozijim sirom u slanini

Ima podataka da je ovo jelo bilo u upotrebi u Srbiji 1393. godine.

Suve šljive se potope u vodu da omekšaju, izvade se, ocijede i osuše. Kada im se odstrane koštice, na njihovo mjesto stave se orasi u komadima i kozji sir. Sve se obmota tanjim šnitama slanine i peče na žaru. Jelo se obično služilo na komadićima pšeničnog ili ražanog, zapečenog hljeba.

Hrana je imala veliku važnost na Dušanovom dvoru, a o kvalitetu onoga što su car i njegovi najbliži jeli brinuo se jedan vrijedni mladić – stavilac Lazar Hrebeljanović (da, upravo onaj koji će kasnije postati najvoljeniji srpski knez koji je na Kosovu polju stao na crtu turskim osvajačima).

Ali, vratimo se hrani!

Na dvoru se jelo mnogo mesa – divljač, riba, pernata živina, suvo meso i naravno, slanina! Naročito je cijenjeno bilo ovnujsko meso, a sa primorja se na dvor donosila i morska riba, hobotnice, kao i usoljena ikra.

Poslije Dušanovih osvajanja, Srbi su imali svoje solane u Albaniji i Grčkoj. Od ostalih začina, koristio se biber, majčina dušica, hajdučka trava, metvica, a dopremani su šafran, cimet, mirođija, karanfilić… Med je najčešće zamjenjivao šećer.

Piletina u medu

Ovo jelo datira iz XII vijeka, a poznato je da se služilo na dvoru od vremena Stefana Prvovjenčanog.

Pileće grudi se blago usole i dobro istrljaju medom. Ovakvo meso se ostavi da odstoji dva sata, pa se uvalja u pšenično brašno i prži na masti dok ne dobije zlatnu boju. U posudu u kojoj se meso pržilo sipa se bijelo vino, bijeli luk i malo majčine dušice, pa se tim sosom preliva meso i tako služi.

Povrće nije bilo “na cijeni”. Zvalo se zelje, a kada bi pominjali “ljuto zelje” mislili su na luk i rotkve. Tu i tamo, mogao je da se pojede crni i bijeli luk, kupus, zelena salata, rotkvice, maslačak, blitva i dosta vrsta pečuraka.

Osim mesa, mlijeko i svi proizvodi od mlijeka (sir, kajmak …) su bili prave poslastice i rezervisane za posebne prilike i vlastelu. Neka “stara” srpska jela tada su bila “mlada”, pa su se kako na dvoru tako i među običnim svijetom, jele gibanice, proja, cicvare, popare…

E sad … ovako dobra hrana mora i da se zalije. Izbor pića nije bio tako veliki, ali se pilo kvalitetna “kapljica”. Na dvoru je, medovina (alkoholni napitak od meda) bila glavno piće, a točilo se i pivo koje se u Istočnoj Srbiji zvalo “alovina”.

Ipak, upravo su preci cara Dušana u Srbiji ustanovili vinogradarstvo, a čak je i postojao zakon kojim se zabranjivalo dodavanje vode u vino. Car Dušan je imao veliki podrum u okolini Prizrena, pa se na njegovom dvoru točila “dobra vinska kapljica”.

Biftek sa bijelim lukom

Ovaj recept datira sa kraja XIII vijeka.

Iseckati srednje komade junećeg bifteka u potopiti u rasol od kupusa da odstoje jedan dan. Onda se izvade, prosuše se i istrljaju bijelim lukom i maslinovim uljem. Tako pripremljeno meso se peče na žaru. Gotovo meso se preliva sosom od crnog vina, meda, pečuraka i kupina koji se pšeničnim brašnom povezuje do srednje gustine.