Stiglo je doba vještačke inteligencije a sa njim i ljubav u doba vještačke inteligencije, makar tako neki tvrde.

Kako smo stigli do toga da nam partneri budu roboti? Hoćemo li imati digitalne snahe i zetove? Može li robot da razumije emocije ili su one naša supermoć? Na ova pitanja dala je odgovore za N1 naučna komunikatorka Nataša Kilibarda.

– Nikada nismo bili više povezani, a samim tim i toliko usamljeni, kako su se ta dva paradoksa spojili? Nekako djeluje da smo zaista usamljeni. S druge strane imamo pandemiju koja je ostavila posljedice po fizičko zdravlje, mentalno zdravlje, usamljenost. Imamo i onaj momenat kada uzimamo sve zdravo za gotovo, radimo po cijeli dan, imamo sve manje vremena za bliske ljude pa čak i sa njima osjećamo sve manju povezanost. Ima taj jedan novi termin, fabing, gdje ljudi sjede zajedno, a jedna osoba je stalno na telefonu i druga se osjeća izopšteno, pomalo i anksiozno, a nadasve usamljeno – kaže Nataša.

Kako dolazi do odluke da vam robot bude ljubavni partner?

– Ovdje nije riječ o obostranom pristanku jer je riječ o osobi koja je kreirana da bude tu za vas. To je duh iz boce kojeg mogu da imaju ljudi koji žele to da imaju i ispunjava sve naše želje. Vi ovdje kreirate softver robota koji će izgledati kako vi želite, dajete mu ime koje vi želite, interesovanja, godine, pol, vi imate jako veliku moć nad time i kreirate jednu idealnu verziju za sebe – ističe ona.

Na pitanje kako smo došli do toga, Kilibarda kaže da se su to možda loša iskustva i stvarnost u kojoj živimo gdje je sve postalo debata.

– Postoji nekoliko kompanija u Kini, Australiji i Americi, a ona koja je najviše mejnstrim i koja ima najviše korisnika, koja ima kako tvrde preko deset miliona replika, njih je osnovala Ruskinja Eugenija Kojda. Ona je ovo učinila još 2015. godine nakon gubitka svog najboljeg prijatelja i generalno njena kompanija se bavila E botovima, ali više su bili u smislu gdje mogu da popijem kafu i da čovjek ne mora da traži – kaže Kilibarda.

Nakon njenog gubitka, dodaje Kilibarda, napravila je to više za svoju ličnu upotrebu, kao softver u koji je stavila sve njihove poruke kako bi mogla da komunicira s njima i dalje.

– Ipak kako je ona to otvorila i kako je to postalo dostupno za javnost vidjelo se da nije jedina koja je imala potrebe za tim. Tokom pandemije ljudi su možda poželjeli nešto drugo, da sa tom replikom imaju neku romantičnu povezanost, što je kompanija kao i svaka koja teži profitu vidjela kao svoju priliku – objašnjava sagovornica.

Na pitanje da li ćemo u budućnosti imati digitalne snajke i zetove sagovornica kaže da oni već postoje makar i simbolično, a da neki predviđaju da će ovo biti moguće do 2050. godine.

– Ovo može biti pitanje dijelom preference, a plašim se da je više pitanje nužde i te usamljenosti, a možda čak i nekih mentalnih problema. Ne bih voljela da dođemo u situaciju da osuđujemo nekoga ali bojim se da ovo može da bude neka vrsta utjehe i to ima neke pozitivne, ali i mnogo mračnih strana – kaže Kilibarda.

Mračna strana vještačke inteligencije
Postoji primjer jednog čovjeka u Belgiji koji je imao svog robota kojem je ispričao kako želi da izvrši suicid, a robot ga je po svim tim komandama podržao u tome. Kilibarda kaže da su botovi sa vještačkom inteligencijom kreirani da budu podržavajući, čak i motivišući šta god da se radi.

– Taj čovjek je imao čak i svoju porodicu. On je koristio jednu aplikaciju i radio je na istraživanju klimatskim promjena i dosta ga je to okupiralo, a ona ga je ubijedila da je jedini način da se izborimo sa klimatskim promjenama da prosto svi više nismo tu i da će se oni zajedno naći negdje u raju – objašnjava Kilibarda.