Ni u jednoj lokalnoj zajednici u Republici Srpskoj ne postoji stambena jedinica koja bi služila žrtvi nasilja za stanovanje u periodu kada mora da se vrati na posao ili drugim redovnim dnevnim aktivnostima, nakon što napusti Sigurnu kuću u kojoj dobije privremeni smještaj.
Iz resornog Ministarstva porodice, omladine i sporta RS u odgovoru na naša pitanja su naveli da Sigurna kuća predstavlja posebnu mjeru podrške kojom se obezbjeđuje siguran smještaj i pomoć žrtvama nasilja u porodici, kao i da je ove godine za to obezbijeđeno 300.000 KM.

„Kada je riječ o stambenom zbrinjavanju žrtava nasilja u porodici nakon napuštanja sigurne kuće, ministarstvo nema konkretne podatke o interesovanju žrtava za ovaj vid zbrinjavanja. Zakon o socijalnom stanovanju RS u nadležnosti je Republičkog sekretarijata za raseljena lica i migracije, a za realizaciju zakona zadužene su jedinice lokalne samouprave“, preciziraju iz ovog ministarstva.

Ipak, oni navode da je Strategijom za suzbijanje nasilja u porodici RS 2020-2024. godina obuhvaćen poseban strateški cilj – Ekonomsko osnaživanje žrtava nasilja u porodici.

„Aktivnostima kao što su zapošljavanje i samozapošljavanje, stručno usavršavanje i osposobljavanje žrtava nasilja u porodici, podrška rješavanju stambenog pitanja, doprinosi se realizaciji ove mjere. U okviru Zakona o socijalnom stanovanju RS, žrtve nasilja u porodici su prepoznate kao kategorija koja ima pravo na socijalno stanovanje“, navode iz ministarstva.

Oni dalje kažu da se u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici putem konkursa vrši dodjela sredstava sigurnim kućama za privremeno zbrinjavanje, siguran smještaj i pomoć žrtvama nasilja u porodici.

„Pravo učešća na konkursu imaju pravna lica koja realizuju sigurne kuće, a koje su upisane u Registar sigurnih kuća koji vodi Ministarstvo porodice, omladine i sporta. Pravna lica koja su upisane u registar su Organizacija žena „Lara“ Bijeljina, Fondacija „Udružene žene“ Banjaluka i Udruženje građana „Budućnost“ Modriča“, kažu iz ministarstva.

Dalje se navodi da su smještajni kapaciteti u ove tri sigurne kuće 55 mjesta i to u Organizaciji žena „Lara“ 15, Fondaciji „Udružene žene“ 24 i Udruženju građana „Budućnost“ 16 mjesta.

„Ministarstvo porodice, omladine i sporta podržava rad nevladinih organizacija koje pružaju zaštitu, podršku i pomoć žrtvama nasilja u porodici, pruža podršku SOS telefonu i podstiče organizacije civilnog društva u njihovim nastojima da, ukoliko imaju kapaciteta za smještaj žrtava nasilja u porodici, podnesu zahtjev ministarstvu za upis u Registar sigurnih kuća“, kažu iz ministarstva, precizirajući da je u prethodnom periodu pravni subjekat iz Trebinja pokazao interesovanje za realizaciju Sigurne kuće na području ovog grada.

Iz grada Banjaluka kažu da grad pruža podršku žrtvama nasilja u vidu sufinansiranja smještaja u Sigurnu kuću koju vodi Fondacija “Udružene žene”.

„U skladu sa Zakonom o socijalnoj zaštiti, smještaj u Sigurnu kuću sufinansira nadležno Ministarstvo sa 70 odsto, a lokalna zajednica sa 30 odsto, za šta se na godišnjem nivou iz budžeta grada izdvaja 35.000 KM“, kažu iz gradske uprave Banjaluka.

U Sigurnu kuću u Banjaluci, kažu dalje, prošle godine je bilo smješteno 47 žrtava nasilja i sve su nakon napuštanja Sigurne kuće otišle u sopstveni stambeni prostor, a od 47 njih ukupno, 43 su započele samostalan život.

„Grad Banjaluka do danas nije zaprimio nijedan zahtjev za stambeno rješavanje žrtava nasilja, a stambene jedinice se prema Pravilniku o socijalnom stanovanju dodjeljuju ili putem konkursa kao u slučaju dodjele stambenih jedinica u naseljima Ada i Kuljani, namijenjenih izbjeglim i raseljenim licima ili Odlukom Skupštine Grada kojom se stambena jedinica putem Centra za socijalni rad dodjeljuje porodici koja je u stanju socijalne potrebe“, objašnjavaju iz gradske uprave.

Identičan odgovor dobili smo iz još nekoliko lokalnih zajednica iz kojih poručuju da žene žrtve nasilja zaslužuju bolju zaštitu, ali ni u jednoj lokalnoj zajednici nemaju institucionalno riješeno pitanje smještaja potencijalne žrtve nasilja nakon što je radi povratka na posao i ostalih redovnih životnih aktivnosti prisiljena da napusti Sigurnu kuću.

Isto kao i u Banjaluci, ni ostale lokalne zajednice nisu zaprimile nijedan zahtjev žrtava nasilja za rješavanje stambenog pitanja, pri čemu bi najsrećniji odgovor bio da nijedan zahtjev nije pristigao zato što žrtve nasilja nisu imale potrebu za time.

Poslanik PDP-a u Narodnoj skupštini RS Tanja Vukomanović kaže da u ovoj zemlji ima puno nedostataka kada je u pitanju borba protiv nasilja nad ženama i nasilja uopšte.

„Problema ima u zakonskim okvirima, ali i u praksi. Kada pričamo o ovim problemima moramo uzeti u obzir nažalost da smo mi Balkan i da je to nekada neki pravac razmišljanja, a ne samo geografski pojam, da se ovdje i dalje smatra da je žena vlasništvo svog muža i da je nasilje u porodici privatna stvar“, kaže Vukomanovićeva.

Vidjećete u mnogim primjerima kada se desi bilo kakvo nasilje, nastavlja ona, da ljudi to osuđuju i prijavljuju, ali ako muž tuče svoju ženu smatra se da je to u redu i da je to njihova privatna stvar.

„Tu svijest moramo mijenjati, jer suština problema leži u tome. Zakonski okviri, odnosno sankcije i sudska praksa za ta djela je preblaga, jer se puno veće kazne dobijaju za neka manje teška krivična djela nego što se dobija za nasilje“, kaže ova narodna poslanica koja se ističe po aktivnom odnosu prema ovom pitanju.

Prema njenim riječima, veliki problem je u tome što su žene apsolutno nezaštićene od strane institucija i što u slučaju da moraju da pobjegnu od nasilnika jedino što im je na raspolaganju su nevladina udruženja i sigurne kuće.

„Nažalost, sigurnih kuća nema dovoljno kako bi zbrinule sve žene kojima su one potrebne, a ono što mene posebno svaki put naljuti jeste da je Vlada dužna da određenim iznosom finansira sigurne kuće, a da te uplate često kasne. To još jednom pokazuje koji je nivo nebrige o ženama žrtvama nasilja i moramo imati u vidu da su nam sigurne kuće jako važne, odnosno stambeno zbrinjavanje, koji god oblik bio, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da dosta žena živi u zajednici, da je nekoliko porodica u jednoj kući i da ona ne može da izbaci muža iz kuće. Tada je njeno stambeno zbrinjavanje neophodno“, kaže ona.

Način za rješavanje ovog ozbiljnog problema vidi u boljem definisanju pravilnika u svim lokalnim zajednicama, a onda i zakonskim rješenjem na nivou Republike Srpske o stambenom zbrinjavanju i samom ekonomskom osnaživanju žena.

„Ima žena koje su se izborile i koje su iz takvih problema izašle jače, ali ima i onih koje i dalje trpe nasilje, prvenstveno iz straha, ali i pitanja šta poslije. Nažalost mnoge žene ne znaju gdje će poslije i zato i dan danas trpe nasilje“, zaključuje Vukomanović.

Ona ističe da joj je drago što će u zakonodavstvu Republike Srpske biti spomenut pojam femicide kao najveći oblik nasilja prema ženama, što je uvršteno u nacrt Zakona o zaštiti protiv nasilja u porodici, dodajući da je time napravljen korak naprijed da se žene zaštite i da se borba protiv nasilja podigne na veći nivo.

„Nažalost i tu imamo problem jer se određena udruženja, pojedinci i same žene protiv uvođenja pojma femicide zato što smatraju da će muškarci biti diskriminisani, da se uvode neki novi rodovi i polovi što apsolutno nije tačno. Krivica je već definisana krivičnim zakonom, a ovo je još samo jedan stepen zaštite žena i mislim da bi nam pomoglo kada bi imali u zakonu taj termin“, kaže ona.

Dodaje da ima mnogo ideja i prijedloga i da će se baviti ovom temom i kao poslanik i kao žena koja smatra da možemo bolje i da su mnoga prava žena ugrožena.

„Smatram da stambeno zbrinjavanje i ekonomsko osnaživanje može biti na puno višem nivou“, zaključuje Vukomanović.

CAPITAL