Postavlja se pitanje da li Ameriku očekuje građanski rat.

Dvije velike granitne ploče, koje razdvaja petnaestak centimetara betona, postavljene su u parku nadomak Nešvila u Tenesiju. Razmak između te dvije gromade predstavlja granicu između Sjeverne unije i Južne konfederacije koje su se, što zbog ekonomije i separatizma što zbog ropstva, pobile negdje polovinom 19. vijeka, što je Ameriku za četiri godine građanskog rata, od 1861. do 1865, koštalo najmanje 600.000 života, stravičnog razaranja i podjela koje su ostale do danas.

Nedaleko od te granice, koja danas predstavlja puku turističku atrakciju, nalazi se i muzej pjesnika i giganta muzike dvadesetog vijeka Džonija Keša, koji je opisujući svoju ljubav prema Sjedinjenim Državama rekao:

“Volim slobode koje imamo u ovoj zemlji i poštujem vaše pravo da zapalite svoju zastavu ukoliko to želite, ali sam zahvalan na pravu da nosim oružje kako bih mogao da vas upucam ukoliko spalite moju.”

Skoro 160 godina od kada je okončan Građanski rat, Amerikance ponovo progoni mogućnost da najnaoružanija nacija na planeti, beznadežno posvađana zbog brojnih podjela, ponovo počne da puca sama na sebe. I to ne zbog ekonomije, vjere ili neke nacionalne ideje, već prije svega zbog erozije političkog sistema, za koji će predstojeći predsednički izbori u novembru ove godine biti samo dodatni izazov.

Jer, Sjedinjene Države su u izbornoj godini u kojoj će 160 miliona građana najveće svjetske supersile odlučiti ko će im biti predsjednik i kakva će biti buduća politika države, a samim tim i sudbina osam milijardi stanovnika svijeta. Kada se računica dodatno uprosti, o budućnosti svjetske populacije odlučivaće svega nekoliko desetina hiljada Amerikanaca koji žive u nekoliko saveznih država u kojima će biti određen budući šef Bijele kuće, jer je još uvijek neizvjesno koji će od dva kandidata u njima pobijediti – Džozef Bajden ili Donald Tramp.

Drugi američki građanski rat
Siromašni su bijesni na bogate, republikanci i demokrate bjesne jedni na druge, od početka rata u Pojasu Gaze sve je izraženiji antisemitizam, rasne tenzije nikada nisu zamrle, ozbiljan je i jaz između mladih i starih… Ili, kako su to opisali sami Amerikanci: “Svi su zbog nečega bijesni i svi imaju oružje”.

Upravo zbog toga, još u januaru ove godine je organizacija za procjenu rizika “Evroazijska grupa” smjestila Ameriku na čelo liste najozbiljnijih rizika za svjetski mir sa kojima će se svijet suočiti ove godine, i to ispred rata u Ukrajini i sukoba u Pojasu Gaze. Novi građanski rat ne očekuju samo analitičari, već i građani.

Godine 2018. trideset odsto ispitanika obuhvaćenih Rasmunsen istraživanjem ocijenilo je da ih u bliskoj budućnosti očekuje unutrašnji sukob, da bi taj broj dvije godine kasnije porastao na 34 odsto. Pre dvije godine, čak polovina ispitanika je novi građanski rat smjestila u vremenski okvir od nekoliko narednih godina.

Za razliku od 19. vijeka, Amerikanci ovoga puta ne šiju sive i teget uniforme Konfederacije i Unije, već glavnu opasnost vide u seriji ideoloških i političkih podjela kojima je „zemlja slobodnih i dom hrabrih” izloženija čak više nego u vreme kada su se dvije vojske do istrebljenja jurile po poljima od Getisburga preko Atlante pa sve do Nešvila.

“Balkanizacija” Amerike, zasnovana na drugačijim pogledima na probleme ekonomije, imigracije, večno prisutnih rasnih pitanja i posljednjih godina čestih žučnih debata oko seksualnih i polnih opredjeljenja, neminovno uvlači ovu veliku, moćnu i neobično složenu državu u začarani krug samoizolacije, ali i eroziju autoriteta.

Tako je do nedavno bilo gotovo nezamislivo da se bilo koja od država ogluši o odluke Vrhovnog suda na način na koji je guverner Teksasa Greg Abot početkom godine jednostavno ignorisao naredbu ove institucije da sa granice sa Meksikom ukloni bodljikavu žicu, postavljenu kako bi se zaustavio priliv imigranata.

Glavni Abotov argument leži u pretpostavci da je administracija Džozefa Bajdena, nemoćna da zaustavi reku nelegalnih doseljenika, problem prebacila u ruke pojedinačnih država, odnosno da je Ustav pisanije koje je moguće, po potrebi, ignorisati. Abotov odnos prema Ustavu neobično je nalik razlozima zbog kojih su, onomad, počeli da sjevaju mačevi između Sjevera i Juga.

Abotove egzibicije sa bodljikavom žicom i izazivanjem sudskih vlasti, međutim, ne brinu toliko Amerikance koliko novembarski predsjednički izbori na kojima će, ukoliko se ne dogodi čudo, morati da biraju između dvija kandidata čije su šanse da ispeglaju duboke podele ravne nuli.

Izborni legitimitet
Pet mjeseci pred izbore, nepogrešivi Kukov politički izveštaj (Cook Political Report) izbrojao je da Bajden već sada ima 226 od 270 elektorskih glasova, potrebnih da bi osigurao drugi mandat. Donald Tramp na kontu ima 235 „sigurnih glasova” elektora, pa se Amerikanci u završnici kampanje mogu nadati još bezobzirnijoj retorici dva kandidata i pripadnika dvije partije, te mogućnošću da gubitnička strana, jednostavno, u novembru izbegne da prizna poraz.

To je kao posebnu opasnost u intervjuu u januaru ove godine istakao i Ijan Bremer, šef “Evroazijske grupe” u čijem izvještaju piše i da povjerenje Amerikanaca u institucije, sudstvo, zakonodavstvo, predsjednika, medije i crkvu postojano opada već decenijama. Trampove pristalice jednom već nisu priznale rezultate glasanja, poslije prošlih predsjedničkih izbora, kada su 6. januara 2021. godine opkolile Kapitol hil tvrdeći da su izbori pokradeni. Uz to, u SAD postoje brojne grupe ljudi za koje su opšteprihvaćeni ishodi Građanskog, ali i nekih potonjih ratova, veoma upitni. Ni Bajdenovi obožavatelji nisu bez poroka, pa se očekuje da će, u slučaju da Tramp pobijedi na izborima, izborni rezultat pripisati smišljenom urušavanju političkog sistema.

Samim tim, Amerika će se naći u grupi zemalja u kojima se u pitanje dovodi srž demokratije – slobodni i pošteni izbori, mirna predaja vlasti i podjela izvršnih ovlašćenja.

Javni govor
Dodatni problem u ionako složenom zamešateljstvu u kojem se Amerika našla predstavlja činjenica da dvije strane više ne umiju međusobno da komuniciraju, ukoliko se iz komunikacije izuzmu optužbe, gađenje i otvoreno političko nasilje. Istraživanje Centra za politiku Univerziteta u Virdžiniji od prije dvije godine zgrozilo je američke politikologe, pošto je svaki peti ispitanik ocijenio da je „političko nasilje u nekom stepenu prihvatljivo”. Gotovo polovina ispitanika smatrala je da je snažan lider, koji bi odlučno vodio Ameriku, važniji od demokratije, te da „bijele starosjedioce polako zamjenjuju imigranti”.

Još dramatičnije upozorenje predstavlja istraživanje objavljeno jesenas, prema kojem 80 odsto Bajdenovih i 84 odsto Trampovih pristalica izbore vidi kao prijetnju demokratiji.

Ozbiljan broj Amerikanaca sa obe strane političkog spektra, takođe, ne bi video nikakav dramatičan problem ukoliko bi se SAD podijelile na “crvene” i “plave” države. Uz to, trećina republikanaca i oko 10 odsto demokrata latilo bi se oružja zarad spasa zemlje. Konkretno, radi se o dvadesetak miliona Amerikanaca kojima je na raspolaganju oko 400 miliona komada oružja i milijarde metaka.

Raste i podrška i ideji da je otpor vladi i njenim odlukama prihvatljiv, što uz postojeće toksično okruženje u ogromnoj mjeri onemogućava postizanje konsenzusa o ključnim političkim pitanjima. Jačanje pristalica ekstremnijih načina rješavanja društvenih problema, istovremeno, rezultat je sve uvreženijeg stava da su bili kakvi kompromisi između zavađenih strana znak slabosti, da slava pripada pobjednicima, zbog čega su i akteri spremniji na radikalniji pristup kako bi postigli ciljeve.

Podijeljeno društvo
Trenutni status demokratije u SAD, kako se čini, najplastičnije je opisala profesorka sa Univerziteta Kalifornija Barbara Volter, koja je Ameriku svrstala u red djelimično demokratskih država, poput Ekvadora, Somalije i Haitija. Autorka knjige „Kako počinje građanski rat i kako ga spriječiti” smatra da je zemlja mnogo bliža građanskom ratu nego što su Amerikanci to spremni da priznaju, objašnjavajući da od zatrovanog okruženja, podijeljenog društva, političkog ekstremizma, podrivanja autoriteta institucija i sveopšteg naoružavanja slabo šta može ispasti na dobro.

Istovremeno, promijenile su se i geografske podjele, pa se SAD više ne dijeli na sjever i jug, kao za vrijeme Građanskog rata, ili na istok i zapad, kao kada su se sukobile reperima bliske bande, već na urbane i ruralne Amerikance, što bi moglo izazvati gomilu malih ratova, po jedan u svakoj od 50 država.

Analitičari navode primjer države Mejn, u kojoj su stanovnici priobalja prije četiri godine zdušno podržali Bajdena, dok su njihovi sunarodnici iz unutrašnjosti jednako emotivno stali na Trampovu stranu. Prema rezultatima tih izbora, Tramp je pobijedio u ukupno 2.588 okruga u Americi, a Bajden u svega 551, ali je broj stanovnika u tom okruzima bio dramatično na strani kandidata demokrata – 198 naspram 130 miliona ljudi. Ukratko, Bajden je pobijedio u teritorijalno manjem dijelu Amerike, ali dijelu u kojem živi 60 odsto populacije.

Savjet za međunarodne odnose podseća da je početku građanskog rata u SAD prethodio čitav niz događaja vezanih za ukidanje ropstva, koji su neobično nalik tekućoj debati o pravu na abortus. Sličnost sa tadašnjom situacijom je i u broju državljana rođenih van SAD-a, kojih danas, kao i 1850. godine, 11 godina pred izbijanje građanskog rata, ima oko 13 odsto.

Zbog toga, ali i niza drugih faktora, neki politikolozi u SAD primjerenim smatraju poređenje današnjih konzervativaca sa nekadašnjim promoterima robovlasničkog društva, navodeći da su od sredine osamdesetih godina prošlog vijeka konzervativci izgubili gotovo sve ključne političke bitke, od onih koje su se ticale jednakih plata za muškarce i žene i određenih ljudskih prava do zabrane seksualne diskriminacije.

Pipa Noris, profesorka na Univerzitetu Harvard i autorka istraživanja o integritetu izbornog procesa u Americi, smatra da je “vozeći se pokretnim stepenicama u suprotnom smjeru” ova grupacija iz statusa većinske političke opcije polako prešla u ozbiljnu manjinu. To ne znači obavezno da će se Amerikanci latiti oružja kako bi rešili političke sporove. Unutrašnji američki sporovi bi, tako, mogli biti rješavani i na nekim udaljenim destinacijama.

Prije pedesetak godina, takvu taktiku je uspješno isprobao Klint Istvud u filmu „Dobar, loš, zao”, pošto mu se rat Sjevera i Juga ispriječio u potrazi za skrivenim zlatom. Čovjek bez imena je ispravno mislio da će, ukoliko u vazduh digne most oko kojeg se vodila bitka, vojnici otići da se bore negdje drugdje, te da će poslije toga bez problema preći rijeku i dočepati se plijena zakopanog na groblju na drugoj obali. Sličnog mišljenja su, čini se, i američki političari.

Na koncu, Amerikanci se uzdaju i u istorijske događaje u kojima se podjele nisu obavezno završavale krvoprolićem, smatrajući i da zabrinjavajuća upozorenja posljednjih godina o mogućem Drugom građanskom ratu u njihovoj zemlji mogu dovesti do otrežnjenja i pacifikacije političke i svih ostalih scena.