Hrvatska i dalje otima srpsku imovinu, čime cementira etničko čišćenje, koje je izvršila nad Srbima u zločinačkoj vojno-policijskoj akciji “Oluja”, koja je trajala od 4. do 7. avgusta 1995. godine.

Istakao je ovo generalni sekretar Udruženja Srba iz Hrvatske Milojko Budimir, navodeći da je od oko dva miliona katastarskih parcela, koliko se procjenjuje da su Srbi posjedovali u Hrvatskoj prije raspada Jugoslavije, Hrvatska donošenjem Zakona o vlasništvu sebe uknjižila kao vlasnika na više od 800.000 parcela.

Budimir ističe da Hrvatska namjerava da se uknjiži kao vlasnik na još 700.000 katastarskih parcela, čiji su vlasnici izbjegli i prognani Srbi. To je, pojašnjava on, posebno došlo do izražaja u Benkovcu, jer su tu Ravni Kotari – kraj poznat po plodnom zemljištu.

On podsjeća da je Hrvatska otela Srbima i gotovo 35.000 stanova i umjesto da prizna standarde Evropske unije, prema kojima je stanarsko pravo tretirano kao imovinsko pravo, ona je ovu otimačinu ozakonila donošenjem takozvanog programa stambenog zbrinjavanja. Hrvatska je tim programom ostvarila dva cilja. Prvi – nije vratila stanove prognanim Srbima, a drugi – na ovaj način zatvorila je i poglavlje o pravosuđu i temeljnim ljudskim pravima.

BEČKI SPORAZUM

Ističe da Hrvatska i dalje ne poštuje Bečki sporazum o sukcesiji iz 2001. godine, prema kom je sve trebalo da se vrati na stanje kakvo je bilo 31. decembra 1990. godine, odnosno da vrati svu pokretnu i nepokretnu imovinu i prizna sve norme građanskog međunarodnog prava. Napominje da je u Lici i Dalmaciji uništeno oko 40.000 kuća, 78 crkava i 180 grobalja.

Budimir poručuje da se izgnani i prognani Srbi i dalje ne mogu pomiriti sa tim stanjem, da ne mogu, niti žele da se odreknu svoje imovine i očekuju da ih zaštiti međunarodna zajednica.

– Međunarodna unija vlasnika imovine u Briselu, koja štiti i promoviše interese, potrebe i brigu vlasnika imovine, morala bi da pritisne Hrvatsku da ona kao članica EU ispoštuje odluke koje je preuzela potpisivanjem bilateralnih i međunarodnih ugovora. Povratka gotovo da više nema na prostore na kojima su vijekovima živjeli Srbi, a koji su danas gotovo prazni i devastirani. Danas u Hrvatskoj živi tek 3,2 odsto Srba. To je broj koji je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman priželjkivao. Ako Hrvatska nastavi sa dosadašnjom politikom, Srba za desetak godina neće ni biti – upozorava Budimir dodajući da i vrijeme radi protiv izbjeglih i prognanih Srba.

Na svu pogubnost hrvatske zvanične politike, koja decenijama izbjegava povrat imovine, samim tim sabotirajući i svaki eventualni povratak Srba na svoja ognjišta, godinama ukazuje i poznati novosadski advokat Dejan Ristić, inače predsjednik udruženja “Oduzeta imovina2. On godinama vodi pravnu borbu da bi mnogobrojni Srbi, ali i predratna preduzeća iz Srbije i BiH, konačno povratili svoju imovinu u Hrvatskoj.

ŠTETA DESET

MILIJARDI

Kako kaže, preduzeća koja zastupa traže dosljednu primjenu Protokola Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava, koja garantuje pravo na imovinu. Hrvatska, kako kaže, pokušava da dokaže kako ova imovina nikada nije iz društvene konvertovana u privatnu te da zbog toga pripada njima. Prema riječima Ristića, to nije tačno. Ističe da je “konfiskacijom” zemljišta i poslovnih objekata u nekadašnjem vlasništvu više od 250 firmi, sindikalnih organizacija, ferijalnih ljetovališta, dječijih odmarališta i pojedinih opština, posredno ili neposredno, oštećeno više od milion građana BiH i Srbije. Pretrpljena šteta u vrijeme oduzimanja procijenjena je na više od dvije milijarde evra, dok neki smatraju da je njena sadašnja vrijednost oko deset milijardi evra.

Prema riječima Ristića, ljudi koje već godinama zastupa i dalje se nadaju da će pravda na kraju trijumfovati. Kako kaže, možda su uredba iz 1991. o ograničenju raspolaganja stranom imovinom u Hrvatskoj, ali i zakon iz 1992. o oduzimanju strane imovine u vrijeme donošenja bili “legitimni”, ali nakon ratifikacije Bečkog sporazuma o pitanjima sukcesije (2004) postali su nelegitimni i u direktnoj koliziji sa važećim međunarodnim pravom. Ističe da su već više od 30 godina, od čega 18 godina protivpravno, bivši legalni titulari oduzete nepokretne imovine lišeni svakog prava na njeno korišćenje, navodeći da Hrvatska ne samo da ignoriše primjenu važećeg međunarodnog prava, već ne poštuje ni svoj važeći Zakon o zaključenju i izvršavanju međunarodnih ugovora.

– Nažalost Hrvatska dvije decenije ignoriše zahtjeve za novčano obeštećenje za oduzetu imovinu pravnih lica iz Srbije i BiH – kaže Ristić dodajući da je ovakvo ponašanje države koja je članica Savjeta Evrope i EU ne samo protivpravno i nepravedno, već i nemoralno.

SUMORNA

STATISTIKA

Nakon vojne akcije “Oluja” početkom avgustu 1995. godine, a onda i klasične pravne otimačine srpske imovine u Hrvatskoj, Srbi u ovoj državi polako, ali sigurno, postaju statistička greška. Šta kažu brojevi? Prema popisu sprovedenom 1931. godine u Hrvatskoj je živjelo čak 633.000 Srba – 18,5 odsto od ukupnog broja stanovnika. Na prvom poslijeratnom popisu ovaj broj je značajno pao. Tako ih je 1948. bilo za 90.000 manje nego prije rata i tada su činili 14,38 odsto od ukupnog broja popisanih. Razlog za takav pad broja su ogromne žrtve koje su Srbi podnijeli u Drugom svjetskom ratu.

Do 1961. godine stanje se nešto popravlja i procenat Srba u Hrvatskoj se penje na 15 odsto, a onda i pada do sedamdesetih zbog iseljavanje iz ruralnih dijelova Hrvatske, s područja nekadašnje Vojne krajine. Pred izbijanje ratnih sukoba 1991. Srbi su činili 12,2 odsto od ukupnog broja stanovnika – bilo ih je oko 581.000. Nakon rata njihov broj je opet drastično pao. Najveći egzodus dogodio se nakon “Oluje”, kada je izbjeglo oko 200.000 ljudi sa svojih vjekovnih ognjišta. Popis iz 2001. pokazao je tada da je iz Hrvatske “nestalo” više od 380.000 Srba. Bilo ih je samo 4,5 odsto. Isti trend se nastavio i 2011 – svega 186.600 ljudi se izjasnilo kao Srbi, što je predstavljalo 4,4 odsto. I posljednji popis sproveden 2021. bio je više nego poražavajući. Srba u Hrvatskoj nikada nije bilo manje, jer su činili svega 3,2 odsto od ukupnog broja stanovništva – 123.000 ili pet puta manje u odnosu na popis stanovništva iz 1931. godine.
Glas