Sabalahajrudinu Suljagiću život nikad nije bio lagan. U ratu je, sa četiri godine, izgubio oba roditelja. Nakon toga je živio sa djedom, a poslije njegove smrti u domu. Od punoljetstva, njegov dom su bile tuzlanske ulice.

On je sinoć ubijen u Tuzli, a njegovo tijelo nađeno je oko dva sata iza ponoći na stubištu zgrade u naselju Stupine.

Suljagić je ubijen hladnim oružjem, najvjerovatnije nožem, a jedna osoba je privedena.

Na ime ovog beskućnika bilo je regisrovano nekoliko farmaceutskih kompanija. Stvarni vlasnik jedne od tih kompanija bio je gračanički biznismen Davud Zahirović koji je umro 2021. godine, pisali su mediji ranije.

Zbog ovih manipulacija, u Tuzli je 2020. godine hapšen advokat Suad Suljić.

Njemu se, saopšeno je tada iz Tužilaštva, stavljalo na teret da je kao advokat privrednog društva “Bosnafarm”, koji je bio u vlasništvu Davuda Zahirovića, nekadašnjeg predsjednika FK Sloboda, izvršio preregistraciju osnivača, direktora i adresu sjedišta preduzeća prebacio na Sabalahajrudina Suljagića, beskućnika iz Tuzle koji nije imao nikakvih prihoda.

“Odakle meni 10 hiljada maraka, kazao je Suljagić tada za Oslobođenje i O kanal. Ispričao je šta se sve dešavalo i kako je prevaren.

“Pod nebom sam cijeli život”, kazao je Sabalahajrudin svojevremeno.

Da više ne bude pod vedrim nebom, 2020. pobrinuli su se humani ljudi. Stan je pronašao, a kiriju od 200 maraka je plaćao anonimni donator. Šta se dešavalo dalje, nije poznato, ali Suljagić je opet završio na ulici…

O njemu je 2012. godine pisao i Radio Slobodna Evropa, a sve što je htio tada jeste posao.

“Da imaš nešto da radiš, da znaš da si zaradio, da stekneš radnu naviku, pa sutra ćeš imati porodicu, da naučiš svoje dijete kako treba raditi, a ne da ti dijete bude uličar, da ne bude kao što sam ja bio, prošao sve i svašta. Hoću da mu pokažem neke stvari. U neku ruku mi je ovo i dobro došlo, da sutra svom djetetu mogu da dam savjete”, rekao je on.

Zbog veoma teškog života koji je imao, Sabalhajrudinu je ostao i jedan nezavršen razred srednje škole, a volio bi upisati i neki fakultet.

“Nije mi bilo važno šta radim, važno mi je bilo da bude pošten. Najlakše je danas čovjeka pokrasti, prevariti, opljačkati, ali teško je biti insan, teško je biti čovjek u duši. Zato sam uvijek gledao da radim pošteno”, kazao je on.

Sabalhajrudin nije postao beskućnik zbog neke greške u životu, već samo zbog manjka sreće. U ratu je ostao bez roditelja, postao ratno siroče prepušteno društvu na brigu. O tome nije volio govoriti:

“To je teško. Što je bilo, bilo je. Ja tu ne mogu ništa, idemo dalje, boriti se, pošten biti, biti dobar sa ljudima.”

Želja mu je bila osnovati porodicu.

(Oslobodjenje.ba)

Vatrena stihija buknula je jutros u hali u Dragočaju, saznaju “Nezavisne novine”, a kako su nam javili čitaoci, požar je prijetio i obližnjoj apoteci.

Kako se može vidjeti na fotografijama, na licu mjesta su pripadnici Vatrogasno-spasilačke brigade Banjaluka, kao i pripadnici policije.

Čitaoci nam javljaju da je upravo pristiglo još jedno vatrogasno vozilo.

Kako saznajemo, požar je prijavljen oko 11.30 časova.

Iznad hale je gust crni dim. Za sada nije poznato više informacija, video pogledajte OVDJE.

U Tuzli je sinoć ubijen Sabalahajrudin Suljagić, beskućnik iz ovoga grada koji je svima poznat u tuzlanskoj regiji.

Mediji prenose da je brutalno ubijen, a uhapšen je osumnjičeni Erđan Buljubašić, lice poznato policiji od ranije.

Suljagić je ubijen u jednom stanu na Stupinama, a prve informacije govore da je ubica Suljagića brutalno isjekao.

Kako saznaje Raport, ubistvo je počinjeno mačetom. Utvrđuje se motiv ovog stravičnog ubistva. Prema prvim informacijama, Buljubašić je pokušao sakriti djelo i očistiti tragove. Tijelo je vukao s jednog kraja stana u drugi.

Naime, o njemu je ranije pisao i Radio Slobodna Evropa.

On je sa svojih 18 godina morao je napustiti Dom za djecu bez roditeljskog staranja i tako ostao bez krova nad glavom te se tada počeo snalaziti po ulicama Tuzle.

“Bio sam po Zlokovcu, spavao po haustorima, prošao sam najgore zime. Borio sam se kako znam. Bilo je dobrih ljudi koji su mi pomagali. Hvala Allahu da sam ostao normalan, jer je to za poludjeti. Jedan dan spavaš, deset dana ne spavaš, ne bih znao objasniti”, ispričao je tada on.

Toplo utočište, često je pronalazio u gradskoj džamiji u Tuzli.

“Ujutro ustanem iz haustora ili gradilišta, pa u pola šest odem u džamiju, uzmem abdest i klanjam sabah namaz, pa malo i duže ostanem u džamiji, pusti me efendija, zamolim ga, jer zna moju situaciju. Izađem iz džamije, pa opet hodam, hodam po cijeli dan. Ne znam više ni gdje idem, ni šta da radi”, pričao je Suljagić.

Sve što je htio davne 2012. godine jeste posao.

“Da imaš nešto da radiš, da znaš da si zaradio, da stekneš radnu naviku, pa sutra ćeš imati porodicu, da naučiš svoje dijete kako treba raditi, a ne da ti dijete bude uličar, da ne bude kao što sam ja bio, prošao sve i svašta. Hoću da mu pokažem neke stvari. U neku ruku mi je ovo i dobro došlo, da sutra svom djetetu mogu da dam savjete”, rekao je on.

Zbog veoma teškog života koji je imao, Sabalhajrudinu je ostao i jedan nezavršen razred srednje škole, a volio bi upisati i neki fakultet.

“Nije mi bilo važno šta radim, važno mi je bilo da bude pošten. Najlakše je danas čovjeka pokrasti, prevariti, opljačkati, ali teško je biti insan, teško je biti čovjek u duši. Zato sam uvijek gledao da radim pošteno”, kazao je on.

Sabalhajrudin nije postao beskućnik zbog neke greške u životu, već samo zbog manjka sreće. U ratu je ostao bez roditelja, postao ratno siroče prepušteno društvu na brigu. O tome nije volio govoriti:

“To je teško. Što je bilo, bilo je. Ja tu ne mogu ništa, idemo dalje, boriti se, pošten biti, biti dobar sa ljudima.”

Želja mu je bila osnovati porodicu.