Connect with us

Društvo

NAŠ JEDINI NOBELOVAC! Pedeset godina od smrti Ive Andrića!

Ivo Andrić, pisac, vrhunski diplomata, jedini naš dobitnik Nobelove nagrade za književnost, napustio je ovaj svijet 13. marta 1975. godine.

Rođen je oktobra 1892. mjestu Dolac koje je danas sastavni dio Travnika. Djetinjstvo je uglavnom proveo u Višegradu, na Drini, koja će postati njegova velika književna inspiracija. Po okončanju osnovnog školovanja u Višegradu u Sarajevu pohađa gimnaziju. Taj period ispostaviće se kao formativni.

Tu u Sarajevu, Andrić postupno postaje pristalica onog što će postati poznato kao integralno jugoslovenstvo, kretao se među pripadnicima, neformalnim, Mlade Bosne. Sa jedne strane postojao je izvjesno uticaj školskog kruga koji ga je okruživao. Sa druge, na njega je vjerovatno presudno uticao gimnazijski profesor Tugomir Alaupović, rođen takođe u Dolcu, inače rimokatolik, ali veliki pristalica jugoslovenstva, ministar vjera u ranoj fazi Kraljevine SHS, član Društva Svetog Save. Kako se vidi iz njegovih potonjih djela bio je, od najmlađih dana, zadivljen knjigom.

Izgleda da ga je zanavijek određivao taj svojevrsni mistični doživljaj knjige, koja mu je u školskim danima, usled teške sirotinje, bila nedostupna. Studirao je, filozofiju, od 1912. u Zagrebu, nezadovoljan atmosferom nakratko nastavlja u Beču, a zatim od proljeća 1914. u Krakovu. Studije je okončao sticanjem zvanja doktora nauka, iz oblasti istorije, u Gracu, 1924. godine. U to vrijeme nalazio se na poziciji diplomatskog službenika Kraljevine SHS. Doktorska teza bila je “Razvoj duhovnog života u Bosni tokom turske vladavine”.

Po atentatu na Franca Ferdinanda 1914. odlazi u Split. Austrijske vlasti ga hapse ubrzo pošto je Svjetski rat izbio, kao, kako je procijenjeno, nelojalnog podanika, pristalicu jugoslovenstva. Smješten je potom u zatvor u Mariboru. Zatočenje je doživio vrlo dramatično, kako je sam zabilježio “ponižen do skota”. Boravio je potom u nekoj vrsti kućnog pritvora u rodnom Travniku.

Krajem rata, kada su stege popustile, amnestiran je pošto je na presto stupio Karlo Habzburški. Među osnivačima je časopisa Književni jug, u Zagrebu. Bila je to važna publikacija koja je u Zagrebu izlazila tokom 1918. i 1919.

Uređivali su je, u duhu jugoslovenstva, Niko Bartulović, Branko Mašić, Vladimir Ćorović i Ivo Andrić. Pridružili su im se potom Anton Novačan i Miloš Crnjanski. Među saradnicima Književnog juga nalazili su se i Tin Ujević, Miroslav Krleža, Vladimir Nazor, Isidora Sekulić, Antun Barac, Sima Pandurović, Ivo Vojnović, Šantić, Domjanić, Šimunović, Krklec, Cankar, Borivoje Jevtić. Kao literata Andrić se pojavio kao poeta, prvo u Bosanskoj vili 1911. Prvu knjigu objavljuje 1918. pod naslovom “Ex ponto”, bila to poezija u prozi.

U međuratnom periodu, i nadalje, Andrić će pisati ekavicom. Ubrzo je stekao popularnost kao književnik. Postaje član Srpske kraljevske akademije, vrlo mlad, februara 1926. Za redovnog člana primljen je početkom 1939. Kao pripovjedač, opisivao je gotovo isključivo, rodnu Bosnu, što će ostati njegova centralna tema zanavijek, mada je nerijetko bilo vidno da mu opisi negdašnje Bosne služe kao predložak za opšte pa i univerzalne vrijednosti. Bio je to čist realizam, bistar i jasan, oslonjen na temeljnu opštu kulturu i obrazovanost pisca.

Vjerovao je, po svemu sudeći, da umjetnost čovjeku daje izvjesnu natrunu ljepote i smisla, u svijetu prepunom nevolja i jada. Opisivao je Bosnu kao prostor sudara pa i prožimanja svjetova, istočnog i zapadnog hrišćanstva, islama, pa i judaizma, sudara Istoka i Zapada, prostor surovog nasljeđa, terora istorije, iracionalne mržnje. Po okončanju Svjetskog rata na kratko radi u Ministarstvu vjera u Beogradu, gdje ga je doveo Tugomir Alaupović. Odatle prelazi u Ministarstvo inostranih djela. Kao diplomata boravio je u Rimu, Bukureštu, Trstu, zatim u Gracu, gdje će okončati studije.

Potom, poslije boravka u Beogradu, bio je diplomata u Marseju, izvjesno vrijeme provodi u Parizu, gdje je istraživao arhivsku građu francuskog konzulata u Travniku, što će mu docnije poslužiti za oblikovanje “Travničke hronike”.

Diplomatsku službu zatim nastavlja u Madridu. To je period nastanka njegove fascinacije Gojom i njegovim slikarstvom. Nepunu godinu potom provodi u našem poslanstvu u Briselu, a odatle tri godine predstavlja Jugoslaviju pri Društvu naroda u Ženevi. Od 1934. nalazi se u Beogradu, napredujući nadalje u hijerarhiji Ministarstva spoljnih poslova. Kao diplomata vrhunac je doživio u vrijeme vlade Milana Stojadinovića, kada je bio druga ličnost ministarstva.

Stojadinović je predsjedavao Savjetom ministara, Vladom, Kraljevine Jugoslavije od juna 1935. do februara 1939. Knez Pavle ga je aprila 1939. uputio na položaj poslanika na strani, ambasadora Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Bila je to mučna situacija, Njemačka septembra 1939. započinje Drugi svjetski rat.

Kada je aprila napadnuta i okupirana Kraljevina Jugoslavije, smješten privremeno sa kolegama iz našeg poslanstva u Konstancu, Andrić odbija ponudu da pređe u Švajcarsku, tada omiljeno utočište. Vraća se u okupirani i dobrim dijelom razoreni Beograd.

Narednih godina boravio je u Prizrenskoj ulici u Beogradu u stanu prijatelja Brane Milenkovića, poznatog advokata. Tu živi tokom perioda okupacije i prvih poratnih godina. Tokom okupacije piše njegova centralna djela. Tada nastaju “Travnička hronika”, “Na Drini ćuprija”, “Gospođica”. Postaje predsjedavajući Društva književnika Jugoslavije, ubrzo po oslobođenju. Čak je pristao na članstvo u KPJ, po svemu sudeći bez oduševljenja.

Upravo kao što se tokom okupacije držao sasvim po strani, insistirajući da se njegovi književni radovi ne objavljuju, i nakon oslobođenja je uglavnom bio uzdržan i oprezan. Bio je to izvjesno režim kojim nije bio oduševljen, ali sa druge strane zemlja je bila oslobođena, Jugoslavija obnovljena, a to je njemu bilo najvažnije. U potonjem periodu piše “Prokletu Avliju”.

Prilikom prijema Nobelove nagrade, decembra 1961. u Štokholmu, obratio se kratkim slovom u kom je sa jedne strane govorio o njegovoj zemlji, kako je rekao “maloj među svjetovima”, sa druge, govorio je o ulozi i položaju pisca.

Pomenuvši, pored drugog, davnašnju misao “Razmišljao sam o drevnim danima i sjećao se godina vječnosti”. Kako je nerijetko naglašavao, samo neuki mogu vjerovati da je prošlost mrtva. Vrijedi pomenuti, zamašna sredstva koja Nobelova nagrada podrazumijeva darovao je Bosni i Hercegovini u svrhu izgradnje javnih biblioteka i popunjavanja bibliotečkih fondova.

Njegovo posljednje djelo bilo je nedovršeni, posthumno objavljeni “Omer paša Latas”. Po svemu sudeći nije se oporavio nakon iznenadne smrti supruge Milice Babić, marta 1968. Bila je to mladalačka ljubav. Vjenčali su se septembra 1958. pošto je Miličin prvi suprug preminuo.

Ovaj svijet napustio je 13. marta 1975. u voljenom Beogradu, usamljen, iako predmet opšteg uvažavanja već godinama teško bolestan.

Related Topics:

Društvo

UPOZORENJE RHMZ-a: Stiže još toplije vrijeme, narednih dana moguće obaranje temperaturnih rekorda

Od petka, 26. juna, očekuje se još toplije vrijeme, sa dnevnom temperaturom od 32 do 38 stepeni Celzijusovih, a od nedjelje, 28. juna, ponegdje još stepen do dva toplije, upozorili su iz Republičkog hidrometeorološkog zavoda.

Danas i sutra se za Republiku Srpsku prognozira najviša dnevna temperatura od 29 do 36 stepeni Celzijusovih, u višim predjelima 25 stepeni.

Prema trenutnim prognozama, blagi pad temperature se očekuje 2. jula.

Toplotni talas zahvatio je zapadnu Evropu, gdle su oboreni brojni rekordi maksimalne temperature, koja je u Španiji i Francuskoj dostigla i do 44 stepena Celzijusova.

U Republici Srpskoj je moguće da na pojedinim lokacijama budu zabilježeni novi rekordi temperature za jun.

Iz Republičkog hidrometeorološkog zavoda navode da izraženi toplotni talasi u junu posljednjih godina postaju sve češća pojava.

Tokom toplotnog talasa prošle godine oboreni su rekordi maksimalne temperature za jun na čak devet meteoroloških stanica.

Najtopliji dan bio je 26. jun kada je maksimalna temperatura dostigla 40 stepeni Celzijusovih u Višegradu, Rudom i Zvorniku.

Vrlo toplo bilo je i 2024. godine, te je najviša temperatura od 39 stepeni izmjerena na jugu Hercegovine, u Trebinju i Bileći.

Vruće i sparno postaje još toplije
Podsjećamo, BH Meteo je objavio od se 26. juna do 2. jula očekuje sanžan toplotni talas, a temperature bi lokalno mogle dostići 42 stepena.

Najizraženije vrućine očekuju se u dolini Neretve, sa posebnim fokusom na Mostar, te na krajnjem jugu Hercegovine gdje bi se vrijednosti u hladu mogle penjati iznad 40 stepeni, dok su temperature oko 40 stepeni moguće i na području sjevera i sjeveroistoka BiH.

“Vruće vam je i sparno ovih dana? Biće i toplije”, objavila je stranica BH Meteo.

Nastavi čitati

Društvo

KO JE BILA STVARNA „JELENA ŽENE KOJE NEMA“ i zašto je Ivo Andrić čekao do 66. godine da se oženi?

Svi znamo Ivu Andrića kao hladnog, uzdržanog diplomatu i jedinog našeg nobelovca. Ali iza te maske odmjerenog intelektualca krila se jedna od najuzbudljivijih, najstrpljivijih i najdramatičnijih ljubavnih priča na ovim prostorima.

Priča o čovjeku koji je trideset godina volio ženu svog prijatelja, čekajući je u tišini.

​Često čujemo priče o ljubavima na prvi pogled, ali priča o Ivi Andriću i Milici Babić je priča o ljubavi za cijeli život — i na beskrajno čekanje.

Naš veliki pisac prvi put je stao pred oltar tek kada je napunio 66 godina. Razlog?

Čitave tri decenije njegovo srce pripadalo je ženi sa kojom je zakonski mogao da provede tek deset godina.

​Fatalni susret i „grešna“ tajna beogradskih salona

​Sve je počelo tridesetih godina prošlog vijeka kada je Andrić, tada već uspješni diplomata, upoznao Nenada Jovanovića, takođe diplomatu, i njegovu prelijepu, mladu suprugu Milicu Babić.

Milica nije bila obična žena tog doba — bila je prva školovana kostimografkinja u našoj kulturi, žena nevjerovatnog stila, obrazovanja i harizme.

​Između pisca i Milice odmah se rodila duboka, intelektualna i emotivna veza. Međutim, postojala je nepremostiva prepreka: Milica je bila udata, a Nenad je bio Andrićev dobar prijatelj.

​Umjesto skandala, Andrić je izabrao — patnju u tišini.

Postao je najbliži porodični prijatelj Jovanovića. Putovao je sa njima, večerao za njihovim stolom i gledao ženu koju voli pored drugog muškarca.

​Pisma „Dragoj lijepoj gospođi“ i tajni nadimak

​Koliko je ta veza bila duboka, svjedoče pisma koja joj je slao kad god bi bili razdvojeni.

Dok je zvanični ton bio strogo poslovan i prijateljski, Andrić je unutra ostavljao tragove koji su samo njih dvoje razumjeli.

Pisma je počinjao sa „Draga lijepa gospođo“, a potpisivao ih sa „Tvoj Mandarin“ ili „Guber“, što je bio njihov privatni, tajni jezik.

​„Znam da je u tebi svjetlost koja me drži u životu“, pisao joj je u trenucima kada je čežnja postajala nepodnošljiva.

Lik koji je progonio našu književnost

​Upravo iz te tridesetogodišnje agonije, čekanja i nemogućnosti da je zagrli pred svijetom, nastalo je jedno od najljepših djela naše književnosti — pripovijetka „Jelena, žena koje nema“.

​Danas književni istoričari nemaju dilemu: mistična Jelena, vizija koja se piscu priviđa u sunčevim zracima, koja dolazi i odlazi kao duh i koju on uzalud doziva, zapravo je prepisana Milica Babić.

Andrić je kroz ovo djelo opisao kako izgleda voljeti ženu koja je tu, nadohvat ruke, a zapravo potpuno nedostižna.

​Nobelova nagrada i plava haljina sa crnim cvijetom

​Sudbina je umiješala prste 1957. godine kada je Nenad Jovanović preminuo. Nakon što je prošao period žalosti, Ivo i Milica više nisu željeli da gube ni sekundu. Vjenčali su se 1958. godine. Andrić je konačno, u svojoj 66. godini, uselio svoju „Jelenu“ u svoj dom.

​Samo tri godine kasnije, 1961, Andrić dobija Nobelovu nagradu. Cijeli svijet je tada gledao u Stokholm i u prelijepu ženu u raskošnoj plavoj haljini sa velikim crnim cvijetom koja je hodala ruku pod ruku sa našim nobelovcem.

Bila je to njegova Milica. Svijet je vidio pisca na vrhuncu slave, ali on je vidio samo nju — ženu koju je dočekao.

​Kratka sreća i vječni smiraj

​Nažalost, sudbina im nije dala mnogo vremena. Milica se teško razboljela od teškog oblika artritisa i srčanih problema. Andrić je podredio cijeli svoj život njenom liječenju, ali spasa nije bilo. Preminula je 1968. godine u Herceg Novom.

​Sa njenim odlaskom, ugasio se i Ivo Andrić. Potpuno se povukao iz javnosti, zapisavši u svom dnevniku da su sa njom nestale sve njegove radosti. Preživio ju je sedam godina, gotovo ne pišući više ništa vrijedno pomena.

​Kada je umro 1975. godine, njegova posljednja želja je ispunjena: njegova urna položena je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu, odmah pored groba Milice Babić. Čekao ju je trideset godina na zemlji, a danas su zajedno u vječnosti.

Nastavi čitati

Društvo

PAPRENE KAZNE, STOTINE RADARA I PRESRETAČI, A REZULTAT ISTI: Na putevima Srpske gotovo isti broj poginulih kao prije pet godina

Uprkos milionima uloženim u radare i represivne mjere, broj saobraćajnih nesreća i dalje raste, a stručnjaci upozoravaju da bez preventive nema boljih rezultata.

Iako su građanima Republike Srpske godinama predstavljani kao ključni alat za povećanje bezbjednosti saobraćaja, stacionarni radari i presretači nisu donijeli očekivane rezultate.

Podaci Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske pokazuju da je broj poginulih na putevima gotovo identičan kao prije njihovog uvođenja, dok je ukupan broj saobraćajnih nezgoda čak značajno porastao.

Broj poginulih gotovo isti

Prema zvaničnim podacima MUP-a RS, tokom 2018. godine, kada na putevima nije bilo ni presretača ni stacionarnih radara, u saobraćajnim nesrećama poginulo je 130 osoba, a zabilježeno je 10.369 nezgoda.

Sedam godina kasnije, odnosno tokom 2025. godine, broj poginulih iznosio je 129, dok je broj saobraćajnih nezgoda porastao na čak 13.484.

Drugim riječima, uprkos pojačanoj kontroli i rekordnom broju kazni, broj stradalih gotovo da nije smanjen.

Milioni uloženi u radare

Republika Srpska je krajem 2020. godine dobila deset novih presretača, uz dva koja su već od 2019. godine bila u upotrebi.

Istovremeno, MUP RS je nabavio i 100 stacionarnih radara, koji su počeli s radom 2021. godine.

Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Dragan Lukač tvrdio je da će novi sistemi značajno doprinijeti bezbjednosti svih učesnika u saobraćaju i smanjenju broja teških nesreća.

Međutim, statistika pokazuje da se očekivani efekti nisu ostvarili.

Stručnjaci: Kazne same po sebi ne rješavaju problem

Ovlašteni sudski vještak saobraćajne struke iz Prijedora Dragoslav Bašić smatra da se problem bezbjednosti u saobraćaju ne može riješiti isključivo represivnim mjerama.

– Bitna je edukacija, pa onda i preventiva. Nekada je saobraćajac na putu bio preventiva. Zaustavi vozača, upozori ga i objasni mu grešku, a danas se sve svelo na pisanje kazni i punjenje budžeta – kaže Bašić.

Prema njegovim riječima, neophodan je sistemski pristup koji podrazumijeva više edukacije, prevencije i rada s vozačima, a ne samo kažnjavanje.

MUP nabavlja još radara

Uprkos činjenici da dosadašnje mjere nisu dale očekivane rezultate, MUP Republike Srpske nastavlja s proširenjem sistema nadzora i najavio je nabavku još 90 stacionarnih radara.

Pitanje koje se sve češće postavlja jeste da li će nove kamere i dodatne kazne zaista povećati bezbjednost na putevima ili će, kako tvrde kritičari, prvenstveno služiti za punjenje budžeta, dok crna statistika ostaje gotovo nepromijenjena.

Nastavi čitati

Aktuelno