Connect with us

Društvo

NAŠ JEDINI NOBELOVAC! Pedeset godina od smrti Ive Andrića!

Ivo Andrić, pisac, vrhunski diplomata, jedini naš dobitnik Nobelove nagrade za književnost, napustio je ovaj svijet 13. marta 1975. godine.

Rođen je oktobra 1892. mjestu Dolac koje je danas sastavni dio Travnika. Djetinjstvo je uglavnom proveo u Višegradu, na Drini, koja će postati njegova velika književna inspiracija. Po okončanju osnovnog školovanja u Višegradu u Sarajevu pohađa gimnaziju. Taj period ispostaviće se kao formativni.

Tu u Sarajevu, Andrić postupno postaje pristalica onog što će postati poznato kao integralno jugoslovenstvo, kretao se među pripadnicima, neformalnim, Mlade Bosne. Sa jedne strane postojao je izvjesno uticaj školskog kruga koji ga je okruživao. Sa druge, na njega je vjerovatno presudno uticao gimnazijski profesor Tugomir Alaupović, rođen takođe u Dolcu, inače rimokatolik, ali veliki pristalica jugoslovenstva, ministar vjera u ranoj fazi Kraljevine SHS, član Društva Svetog Save. Kako se vidi iz njegovih potonjih djela bio je, od najmlađih dana, zadivljen knjigom.

Izgleda da ga je zanavijek određivao taj svojevrsni mistični doživljaj knjige, koja mu je u školskim danima, usled teške sirotinje, bila nedostupna. Studirao je, filozofiju, od 1912. u Zagrebu, nezadovoljan atmosferom nakratko nastavlja u Beču, a zatim od proljeća 1914. u Krakovu. Studije je okončao sticanjem zvanja doktora nauka, iz oblasti istorije, u Gracu, 1924. godine. U to vrijeme nalazio se na poziciji diplomatskog službenika Kraljevine SHS. Doktorska teza bila je “Razvoj duhovnog života u Bosni tokom turske vladavine”.

Po atentatu na Franca Ferdinanda 1914. odlazi u Split. Austrijske vlasti ga hapse ubrzo pošto je Svjetski rat izbio, kao, kako je procijenjeno, nelojalnog podanika, pristalicu jugoslovenstva. Smješten je potom u zatvor u Mariboru. Zatočenje je doživio vrlo dramatično, kako je sam zabilježio “ponižen do skota”. Boravio je potom u nekoj vrsti kućnog pritvora u rodnom Travniku.

Krajem rata, kada su stege popustile, amnestiran je pošto je na presto stupio Karlo Habzburški. Među osnivačima je časopisa Književni jug, u Zagrebu. Bila je to važna publikacija koja je u Zagrebu izlazila tokom 1918. i 1919.

Uređivali su je, u duhu jugoslovenstva, Niko Bartulović, Branko Mašić, Vladimir Ćorović i Ivo Andrić. Pridružili su im se potom Anton Novačan i Miloš Crnjanski. Među saradnicima Književnog juga nalazili su se i Tin Ujević, Miroslav Krleža, Vladimir Nazor, Isidora Sekulić, Antun Barac, Sima Pandurović, Ivo Vojnović, Šantić, Domjanić, Šimunović, Krklec, Cankar, Borivoje Jevtić. Kao literata Andrić se pojavio kao poeta, prvo u Bosanskoj vili 1911. Prvu knjigu objavljuje 1918. pod naslovom “Ex ponto”, bila to poezija u prozi.

U međuratnom periodu, i nadalje, Andrić će pisati ekavicom. Ubrzo je stekao popularnost kao književnik. Postaje član Srpske kraljevske akademije, vrlo mlad, februara 1926. Za redovnog člana primljen je početkom 1939. Kao pripovjedač, opisivao je gotovo isključivo, rodnu Bosnu, što će ostati njegova centralna tema zanavijek, mada je nerijetko bilo vidno da mu opisi negdašnje Bosne služe kao predložak za opšte pa i univerzalne vrijednosti. Bio je to čist realizam, bistar i jasan, oslonjen na temeljnu opštu kulturu i obrazovanost pisca.

Vjerovao je, po svemu sudeći, da umjetnost čovjeku daje izvjesnu natrunu ljepote i smisla, u svijetu prepunom nevolja i jada. Opisivao je Bosnu kao prostor sudara pa i prožimanja svjetova, istočnog i zapadnog hrišćanstva, islama, pa i judaizma, sudara Istoka i Zapada, prostor surovog nasljeđa, terora istorije, iracionalne mržnje. Po okončanju Svjetskog rata na kratko radi u Ministarstvu vjera u Beogradu, gdje ga je doveo Tugomir Alaupović. Odatle prelazi u Ministarstvo inostranih djela. Kao diplomata boravio je u Rimu, Bukureštu, Trstu, zatim u Gracu, gdje će okončati studije.

Potom, poslije boravka u Beogradu, bio je diplomata u Marseju, izvjesno vrijeme provodi u Parizu, gdje je istraživao arhivsku građu francuskog konzulata u Travniku, što će mu docnije poslužiti za oblikovanje “Travničke hronike”.

Diplomatsku službu zatim nastavlja u Madridu. To je period nastanka njegove fascinacije Gojom i njegovim slikarstvom. Nepunu godinu potom provodi u našem poslanstvu u Briselu, a odatle tri godine predstavlja Jugoslaviju pri Društvu naroda u Ženevi. Od 1934. nalazi se u Beogradu, napredujući nadalje u hijerarhiji Ministarstva spoljnih poslova. Kao diplomata vrhunac je doživio u vrijeme vlade Milana Stojadinovića, kada je bio druga ličnost ministarstva.

Stojadinović je predsjedavao Savjetom ministara, Vladom, Kraljevine Jugoslavije od juna 1935. do februara 1939. Knez Pavle ga je aprila 1939. uputio na položaj poslanika na strani, ambasadora Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Bila je to mučna situacija, Njemačka septembra 1939. započinje Drugi svjetski rat.

Kada je aprila napadnuta i okupirana Kraljevina Jugoslavije, smješten privremeno sa kolegama iz našeg poslanstva u Konstancu, Andrić odbija ponudu da pređe u Švajcarsku, tada omiljeno utočište. Vraća se u okupirani i dobrim dijelom razoreni Beograd.

Narednih godina boravio je u Prizrenskoj ulici u Beogradu u stanu prijatelja Brane Milenkovića, poznatog advokata. Tu živi tokom perioda okupacije i prvih poratnih godina. Tokom okupacije piše njegova centralna djela. Tada nastaju “Travnička hronika”, “Na Drini ćuprija”, “Gospođica”. Postaje predsjedavajući Društva književnika Jugoslavije, ubrzo po oslobođenju. Čak je pristao na članstvo u KPJ, po svemu sudeći bez oduševljenja.

Upravo kao što se tokom okupacije držao sasvim po strani, insistirajući da se njegovi književni radovi ne objavljuju, i nakon oslobođenja je uglavnom bio uzdržan i oprezan. Bio je to izvjesno režim kojim nije bio oduševljen, ali sa druge strane zemlja je bila oslobođena, Jugoslavija obnovljena, a to je njemu bilo najvažnije. U potonjem periodu piše “Prokletu Avliju”.

Prilikom prijema Nobelove nagrade, decembra 1961. u Štokholmu, obratio se kratkim slovom u kom je sa jedne strane govorio o njegovoj zemlji, kako je rekao “maloj među svjetovima”, sa druge, govorio je o ulozi i položaju pisca.

Pomenuvši, pored drugog, davnašnju misao “Razmišljao sam o drevnim danima i sjećao se godina vječnosti”. Kako je nerijetko naglašavao, samo neuki mogu vjerovati da je prošlost mrtva. Vrijedi pomenuti, zamašna sredstva koja Nobelova nagrada podrazumijeva darovao je Bosni i Hercegovini u svrhu izgradnje javnih biblioteka i popunjavanja bibliotečkih fondova.

Njegovo posljednje djelo bilo je nedovršeni, posthumno objavljeni “Omer paša Latas”. Po svemu sudeći nije se oporavio nakon iznenadne smrti supruge Milice Babić, marta 1968. Bila je to mladalačka ljubav. Vjenčali su se septembra 1958. pošto je Miličin prvi suprug preminuo.

Ovaj svijet napustio je 13. marta 1975. u voljenom Beogradu, usamljen, iako predmet opšteg uvažavanja već godinama teško bolestan.

Related Topics:

Društvo

VRAĆANJE PDV-a NA PRVU NEKRETNINU: Podnošenje zahtjeva do polovine naredne godine

Građani koji su prvu nekretninu evidentirali tokom ove godine, zahtjev za vraćanje PDV-a mogu podnijeti do 30. juna 2027, saopšteno je iz Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) BiH.

Iz Uprave su naveli da su pojedini medijski napisi o navodnom isteku roka za podnošenje zahtjeva za vraćanje PDV-a na prvu kupljenu nekretninu 8. januara 2027. godine nepotpuni i mogu dovesti građane u zabludu.

“Radi tačnog i potpunog informisanja javnosti, UIO ističe da građani koji su svoju prvu nekretninu evidentirali kod nadležnog organa za imovinskopravne odnose tokom 2026. godine zahtjev za povrat plaćenog PDV-a mogu podnijeti najkasnije do 30. juna 2027. godine“, istakli su iz UIO BiH.

Građani koji svoju prvu nekretninu evidentiraju tokom 2027. godine zahtjev za vraćanje PDV-a moći će podnijeti do 30. juna 2028. godine, dok će se za svaku narednu godinu primjenjivati isti princip utvrđivanja roka za podnošenje zahtjeva.

To znači da građani koji su tokom 2026. godine evidentirali svoju prvu nekretninu nemaju razloga za žurbu niti potrebu da zbog nepotpunih informacija hitno podnose zahtjeve za povrat PDV-a, s obzirom na to da je rok za podnošenje zahtjeva Upravi za indirektno oporezivanje 30. juni 2027. godine, ističe se u saopštenju.

Kada je riječ o 8. januaru 2027. godine, ovaj rok se odnosi isključivo na posebnu prelaznu kategoriju kupaca, odnosno na građane koji su svoju prvu nekretninu kupili i evidentirali u periodu od stupanja na snagu Zakona o dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost, odnosno od 12. aprila 2025. godine, do stupanja na snagu Pravilnika o dopuni Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u 8. jula ove godine, naveli su iz UIO.

Za ovu kategoriju kupaca propisan je poseban rok za podnošenje zahtjeva, a to je šest mjeseci od dana stupanja na snagu pravilnika.

Nastavi čitati

Društvo

ZDRAVSTVENI RADNICI NA ULICAMA SARAJEVA: Traže veće plate, najavljuju šatore ispred Vlade

Sarajevski zdravstveni radnici danas su organizovali protestno okupljanje i šetnju do zgrade kantonalne Vlade tražeći jednako povećanje plata za sve zaposlene, ujednačavanje koeficijenata i hitno pokretanje pregovora o novom kolektivnom ugovoru.

Okupljeni su posebno nezadovoljni neravnopravnim tretmanom i različitim vrednovanjem rada zaposlenih u zdravstvenom sistemu Kantona Sarajevo, kako to predlažu vlasti.

“To ne možemo prihvatiti, jer zastupamo sve zaposlene u zdravstvu, ne samo pojedine grupe”, rekao je predsjednik Sindikata radnika zaposlenih u zdravstvu Senad Sadiković.

Aktuelni kolektivni ugovor ističe početkom naredne godine, zbog čega sindikat zahtijeva da pregovori o novom ugovoru počnu što prije.

Budući da se nadležni ministar nije odazvao na predložene termine za sastanak, nezadovoljni zdravstveni radnici najavljuju mogućnost postavljanja šatora ispred Vlade Kantona Sarajevo ukoliko se njihovi zahtjevi brzo ne riješe, prenijeli su federalni mediji.

Nastavi čitati

Društvo

RODITELJI BILI U ZATVORI, IZ BIH OTIŠAO SA KOFEROM: Danas vodi komoru s 800.000 firmi

Kada je kao dječak s majkom i sestrom krenuo vozom iz Sarajeva prema Njemačkoj, Šekib Avdagić nije znao da se njegova porodica više neće vratiti u Jugoslaviju.

Iz kuće su izašli s jednim koferom, pretvarajući se da odlaze u posjetu. Više od šest decenija kasnije, dječak rođen u Zenici nalazi se na čelu Istanbulske privredne komore, organizacije koja okuplja oko 800.000 kompanija.

Životna priča Šekiba Avdagića (67), koji je početkom novembra ponovo izabran za predsjednika Istanbulske privredne komore, mnogo je više od priče o poslovnom uspjehu.

Njegovi roditelji prošli su kroz zatvore nekadašnje Jugoslavije, porodica je napustila zemlju, a on je od dječaka koji je pomagao u očevoj radionici stigao do jedne od najuticajnijih funkcija u turskoj privredi.

Kako piše BiznisInfo.ba, Avdagić je rođen 1959. godine u Zenici, a porodična istorija obilježena političkim progonom odredila je njegov životni put.

Majka provela 18, a otac 22 mjeseca u zatvoru

Njegov otac Ešref bio je porijeklom iz fočanskog kraja, dok je majka Suada poticala iz Hercegovine.

Oboje su u mladosti bili članovi organizacije Mladi muslimani, zbog čega su se našli na udaru tadašnjih komunističkih vlasti.

Avdagić je u ranijem razgovoru za turski list “Hürriyet” ispričao da su mu roditelji uhapšeni nakon završetka srednje škole.

Majka Suada provela je 18 mjeseci u zatvoru, a otac Ešref 22 mjeseca.

Prema njegovom svjedočenju, vlasti su njegovog oca smatrale protivnikom režima i onemogućile mu studiranje u BiH.

Ešref je zato otišao u Sloveniju, gdje je na Univerzitetu u Ljubljani završio mašinstvo.

Suada je u Sarajevu upisala medicinu, ali je pod političkim pritiskom prešla na pravo, jer su vlasti insistirale da bude “politički edukovana”.

Njenu zatvorsku prošlost i promjenu fakulteta spomenula je i Istanbulska privredna komora u objavi povodom njene smrti 2023. godine.

Iz kuće izašli s jednim koferom, kao da idu u posjetu

Ešref i Suada vjenčali su se 1955. godine i preselili u Zenicu.

Ešref je radio kao šef proizvodnje u zeničkoj željezari, dok je Suada bila zaposlena u pravnoj službi. U Zenici im se rodio sin Šekib, a početkom šezdesetih godina porodica se preselila u Sarajevo.

Krajem 1963. godine Ešref je službeno otputovao u Keln, u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

Odlučio je da se ne vrati u Jugoslaviju.

Gotovo godinu dana kasnije za njim su krenuli supruga i djeca.

Avdagić se prisjetio da su iz Sarajeva putovali vozom preko Zagreba, predstavljajući se kao turisti. Znali su da ne bi dobili dozvolu da otvoreno napuste zemlju s namjerom da se trajno isele.

Zato su ponijeli samo jedan kofer.

Na željezničkoj stanici ispratila ih je rodbina, a u Kelnu ih je čekao otac.

Bio je to početak potpuno novog života.

Od dječaka u očevoj radionici do uspješnog privrednika

Porodica je nekoliko godina živjela u Njemačkoj, gdje je Šekib započeo školovanje.

U jesen 1966. preselili su se u Tursku.

Njegov otac zaposlio se u fabrici u Gebzeu, a 1969. godine osnovao je vlastitu firmu.

Šekib je već kao dvanaestogodišnjak tokom školskih raspusta radio u očevoj radionici.

Nije samo posmatrao kako se vodi posao. Vario je, izrađivao dijelove od kompozitnih materijala, pakovao gotove proizvode i učestvovao u njihovoj isporuci kupcima.

Kasnije je, poput oca, odlučio da studira mašinstvo.

Diplomirao je 1982. godine na Istanbulskom tehničkom univerzitetu, a potom završio i specijalistički program poslovne administracije na Istanbulskom univerzitetu.

Kada se njegov otac razbolio, preuzeo je porodični posao.

Tokom narednih decenija gradio je karijeru u industriji, posebno u proizvodnji automobilskih dijelova, a istovremeno se sve više uključivao u rad privrednih udruženja.

Dobio 251 od 270 glasova i novi mandat do 2030. godine

Avdagić je 4. novembra 2026. godine treći put uzastopno izabran za predsjednika Upravnog odbora Istanbulske privredne komore.

Na glasanju je dobio 251 od ukupno 270 glasova članova skupštine.

Riječ je o organizaciji koja predstavlja oko 800.000 kompanija iz 80 različitih privrednih djelatnosti.

Na njenom čelu nalazi se od aprila 2018. godine, a novi četvorogodišnji mandat trajaće do 2030.

Prije nego što je postao predsjednik Upravnog odbora, obavljao je više funkcija unutar komore, uključujući dužnosti potpredsjednika Upravnog odbora i predsjednika Skupštine.

Nakon posljednjeg izbora među glavnim prioritetima izdvojio je poboljšanje pristupa finansiranju, posebno za mikro, mala i srednja preduzeća.

Govorio je i o problemima velikih kompanija, izvoznika i uticaju kretanja kursa turske lire na domaću proizvodnju.

Tokom rata pomagao ljudima iz BiH

Iako je najveći dio života proveo u Turskoj, Avdagić nije prekinuo veze sa zemljom u kojoj je rođen.

Tokom rata u BiH njegova porodica primila je u Turskoj brojne rođake i pomagala u smještaju žena i djece koji su napustili svoje domove.

Avdagić je svojevremeno bio i prevodilac Muhamedu Čengiću, tadašnjem potpredsjedniku Vlade BiH, prilikom njegove posjete turskom parlamentu.

Veze s rodnim krajem posebno su došle do izražaja 29. avgusta 2025. godine.

Tog dana, na svoj 66. rođendan, u Zenici je primio Povelju Zeničko-dobojskog kantona i priznanje počasnog građanina.

Na svečanosti je istakao koliko mu znači priznanje koje dobija u gradu u kojem je rođen.

Govorio je i o važnosti očuvanja identiteta i veza s BiH među ljudima koji decenijama žive u inostranstvu.

Nastavi čitati

Aktuelno