Ivo Andrić, pisac, vrhunski diplomata, jedini naš dobitnik Nobelove nagrade za književnost, napustio je ovaj svijet 13. marta 1975. godine.

Rođen je oktobra 1892. mjestu Dolac koje je danas sastavni dio Travnika. Djetinjstvo je uglavnom proveo u Višegradu, na Drini, koja će postati njegova velika književna inspiracija. Po okončanju osnovnog školovanja u Višegradu u Sarajevu pohađa gimnaziju. Taj period ispostaviće se kao formativni.

Tu u Sarajevu, Andrić postupno postaje pristalica onog što će postati poznato kao integralno jugoslovenstvo, kretao se među pripadnicima, neformalnim, Mlade Bosne. Sa jedne strane postojao je izvjesno uticaj školskog kruga koji ga je okruživao. Sa druge, na njega je vjerovatno presudno uticao gimnazijski profesor Tugomir Alaupović, rođen takođe u Dolcu, inače rimokatolik, ali veliki pristalica jugoslovenstva, ministar vjera u ranoj fazi Kraljevine SHS, član Društva Svetog Save. Kako se vidi iz njegovih potonjih djela bio je, od najmlađih dana, zadivljen knjigom.

Izgleda da ga je zanavijek određivao taj svojevrsni mistični doživljaj knjige, koja mu je u školskim danima, usled teške sirotinje, bila nedostupna. Studirao je, filozofiju, od 1912. u Zagrebu, nezadovoljan atmosferom nakratko nastavlja u Beču, a zatim od proljeća 1914. u Krakovu. Studije je okončao sticanjem zvanja doktora nauka, iz oblasti istorije, u Gracu, 1924. godine. U to vrijeme nalazio se na poziciji diplomatskog službenika Kraljevine SHS. Doktorska teza bila je “Razvoj duhovnog života u Bosni tokom turske vladavine”.

Po atentatu na Franca Ferdinanda 1914. odlazi u Split. Austrijske vlasti ga hapse ubrzo pošto je Svjetski rat izbio, kao, kako je procijenjeno, nelojalnog podanika, pristalicu jugoslovenstva. Smješten je potom u zatvor u Mariboru. Zatočenje je doživio vrlo dramatično, kako je sam zabilježio “ponižen do skota”. Boravio je potom u nekoj vrsti kućnog pritvora u rodnom Travniku.

Krajem rata, kada su stege popustile, amnestiran je pošto je na presto stupio Karlo Habzburški. Među osnivačima je časopisa Književni jug, u Zagrebu. Bila je to važna publikacija koja je u Zagrebu izlazila tokom 1918. i 1919.

Uređivali su je, u duhu jugoslovenstva, Niko Bartulović, Branko Mašić, Vladimir Ćorović i Ivo Andrić. Pridružili su im se potom Anton Novačan i Miloš Crnjanski. Među saradnicima Književnog juga nalazili su se i Tin Ujević, Miroslav Krleža, Vladimir Nazor, Isidora Sekulić, Antun Barac, Sima Pandurović, Ivo Vojnović, Šantić, Domjanić, Šimunović, Krklec, Cankar, Borivoje Jevtić. Kao literata Andrić se pojavio kao poeta, prvo u Bosanskoj vili 1911. Prvu knjigu objavljuje 1918. pod naslovom “Ex ponto”, bila to poezija u prozi.

U međuratnom periodu, i nadalje, Andrić će pisati ekavicom. Ubrzo je stekao popularnost kao književnik. Postaje član Srpske kraljevske akademije, vrlo mlad, februara 1926. Za redovnog člana primljen je početkom 1939. Kao pripovjedač, opisivao je gotovo isključivo, rodnu Bosnu, što će ostati njegova centralna tema zanavijek, mada je nerijetko bilo vidno da mu opisi negdašnje Bosne služe kao predložak za opšte pa i univerzalne vrijednosti. Bio je to čist realizam, bistar i jasan, oslonjen na temeljnu opštu kulturu i obrazovanost pisca.

Vjerovao je, po svemu sudeći, da umjetnost čovjeku daje izvjesnu natrunu ljepote i smisla, u svijetu prepunom nevolja i jada. Opisivao je Bosnu kao prostor sudara pa i prožimanja svjetova, istočnog i zapadnog hrišćanstva, islama, pa i judaizma, sudara Istoka i Zapada, prostor surovog nasljeđa, terora istorije, iracionalne mržnje. Po okončanju Svjetskog rata na kratko radi u Ministarstvu vjera u Beogradu, gdje ga je doveo Tugomir Alaupović. Odatle prelazi u Ministarstvo inostranih djela. Kao diplomata boravio je u Rimu, Bukureštu, Trstu, zatim u Gracu, gdje će okončati studije.

Potom, poslije boravka u Beogradu, bio je diplomata u Marseju, izvjesno vrijeme provodi u Parizu, gdje je istraživao arhivsku građu francuskog konzulata u Travniku, što će mu docnije poslužiti za oblikovanje “Travničke hronike”.

Diplomatsku službu zatim nastavlja u Madridu. To je period nastanka njegove fascinacije Gojom i njegovim slikarstvom. Nepunu godinu potom provodi u našem poslanstvu u Briselu, a odatle tri godine predstavlja Jugoslaviju pri Društvu naroda u Ženevi. Od 1934. nalazi se u Beogradu, napredujući nadalje u hijerarhiji Ministarstva spoljnih poslova. Kao diplomata vrhunac je doživio u vrijeme vlade Milana Stojadinovića, kada je bio druga ličnost ministarstva.

Stojadinović je predsjedavao Savjetom ministara, Vladom, Kraljevine Jugoslavije od juna 1935. do februara 1939. Knez Pavle ga je aprila 1939. uputio na položaj poslanika na strani, ambasadora Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Bila je to mučna situacija, Njemačka septembra 1939. započinje Drugi svjetski rat.

Kada je aprila napadnuta i okupirana Kraljevina Jugoslavije, smješten privremeno sa kolegama iz našeg poslanstva u Konstancu, Andrić odbija ponudu da pređe u Švajcarsku, tada omiljeno utočište. Vraća se u okupirani i dobrim dijelom razoreni Beograd.

Narednih godina boravio je u Prizrenskoj ulici u Beogradu u stanu prijatelja Brane Milenkovića, poznatog advokata. Tu živi tokom perioda okupacije i prvih poratnih godina. Tokom okupacije piše njegova centralna djela. Tada nastaju “Travnička hronika”, “Na Drini ćuprija”, “Gospođica”. Postaje predsjedavajući Društva književnika Jugoslavije, ubrzo po oslobođenju. Čak je pristao na članstvo u KPJ, po svemu sudeći bez oduševljenja.

Upravo kao što se tokom okupacije držao sasvim po strani, insistirajući da se njegovi književni radovi ne objavljuju, i nakon oslobođenja je uglavnom bio uzdržan i oprezan. Bio je to izvjesno režim kojim nije bio oduševljen, ali sa druge strane zemlja je bila oslobođena, Jugoslavija obnovljena, a to je njemu bilo najvažnije. U potonjem periodu piše “Prokletu Avliju”.

Prilikom prijema Nobelove nagrade, decembra 1961. u Štokholmu, obratio se kratkim slovom u kom je sa jedne strane govorio o njegovoj zemlji, kako je rekao “maloj među svjetovima”, sa druge, govorio je o ulozi i položaju pisca.

Pomenuvši, pored drugog, davnašnju misao “Razmišljao sam o drevnim danima i sjećao se godina vječnosti”. Kako je nerijetko naglašavao, samo neuki mogu vjerovati da je prošlost mrtva. Vrijedi pomenuti, zamašna sredstva koja Nobelova nagrada podrazumijeva darovao je Bosni i Hercegovini u svrhu izgradnje javnih biblioteka i popunjavanja bibliotečkih fondova.

Njegovo posljednje djelo bilo je nedovršeni, posthumno objavljeni “Omer paša Latas”. Po svemu sudeći nije se oporavio nakon iznenadne smrti supruge Milice Babić, marta 1968. Bila je to mladalačka ljubav. Vjenčali su se septembra 1958. pošto je Miličin prvi suprug preminuo.

Ovaj svijet napustio je 13. marta 1975. u voljenom Beogradu, usamljen, iako predmet opšteg uvažavanja već godinama teško bolestan.