Tanja Vukomanović novi je šef Kluba poslanika PDP/PSS u Narodnoj skupštini Republike Srpske.

Rekao je ovo predsjednik PSS i gradonačelnik Banjaluke, Draško Stanivuković i dodao da je Vukomanovićeva do sada obavljala funkciju zamjenika šefa Kluba te da je uvjeren da je ovo ispravan i zaslužen korak.

-Riječ je o jednom od prepoznatljivijih narodnih poslanika u proteklom mandatu, osobi čiji se glas jasno i snažno čuje, posebno kada su u pitanju prava djece, porodica, žena i svih onih kojima je potrebna institucionalna podrška. Istovremeno, riječ je o osobi koja dosljedno, hrabro i bez kalkulacija ukazuje na korupciju, zloupotrebe i sve one pojave koje godinama razaraju institucije i narušavaju povjerenje građana u sistem – kazao je Stanivuković.

Ističe da će njihov poslanički klub nastaviti da bude jedan od najaktivnijih u Narodnoj skupštini Republike Srpske.

-Kao i do sada, nastavićemo da djelujemo odgovorno i opoziciono, ukazujući na sve loše politike, zloupotrebe i probleme u sistemu, ali istovremeno nudeći konkretna rješenja i inicijative sa ciljem stvaranja sigurnije, pravednije i bolje Republike Srpske – kazao je on.

Dodaje da će na mjesto zamjenika šefa Kluba dolazi narodni poslanik Slaviša Marković za kojeg kaže daj e čovjek koji svojim radom, iskustvom, istrajnošću i posvećenošću pokazuje da ozbiljan i odgovoran rad u institucijama uvijek donosi rezultate.

-Sigurni u nove i velike uspjehe – zaključio je Stanivuković.

Da li bi eventualnim formiranjem trećeg, hrvatskog, entiteta u BiH  i raspakivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma Republika Srpska bila ugrožena teritorijalno i politički? Zašto se za formiranje hrvatskog entiteta snažno zalaže i SNSD?

Mastilo na Dejtonskom mirivnom sporazumu još se nije ljudski ni osušilo, a Hrvati u BiH počeli su tu priču koja se obično pojačava u izbornim godinama. Po toj ,,mustri” nedavno je u Zagrebu održan skup na kojem su ponove iznesene ideje o trećem entitetu a crtane su i karte.

Predsjednik Kluba Hrvata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH Marina Pendeš kaže da joj se te karte sviđaju jer Hrvati u BiH nisu zadovoljni dejtonskom podjelom BiH.

“Hrvati su bili zadovoljni kada su izašli na referendum i dali svoj glas za jedinstvenu i nedjeljivu BiH. I sad treba da budemo zadovoljni Dejtonom i Republikom Srpskom. E pa nismo”, kaže Pendeš.

To da politički predstavnici Hrvata u BiH nisu zadovoljni Dejtonskim mirovnom sporazumom i postojanjem Republike Srpske i nije neko iznenađenje. Ali iznenađenje je, a možda i nije, da SNSD podržava takvu politiku.

“Hrvatski narod traži punu ustavnu konstitutivnost i o tome treba razgovarati”, poručuje zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Nikola Špirić iz SNSDS-a.

Kako neko iz Republike Srpske može podržavati formiranje tog trećeg entiteta kada bi tako nešto ugrozilo Republiku Srpsku i teritorijalnio i politički. Dejtonski sporazum je garant opstanka Republike Srpske i svako raspakivanje Dejtona, a priča o trećem entitetu je upravo to, nije dobro za Republku Srpsku.

“Mijenjanje granica vraća nas u 90-te godine i u sukobe”, tvrdi predsjedavajući Predstavničkog doma  Parlamentarne skupštine BiH SDS-ov  Darko Babalj. On dodaje da je Dejton najbolje rješenje za Republiku Srpsku ali i za sve ostale u BiH.

I politički analitičari smatraju da nije pametno raspakivati Dejtonski mirovni sporazum.

Bivši diplomata Branko Nešković podsjeća da je Dejton okončao građanski rat u BiH i bio najbolje rješenje između želja i mogućnosti.

“Raspakivanje Dejtona ugrožava Republiku Srpsku”, upozorava Nešković.

U cijeloj priči oko eventualnog raspakivanja Dejtona i formiranja trećeg entiteta jedno ne smijemo zaboraviti. Granice na Balkanu nikada se nisu mijenjale političkim dogovorom već krvavim ratovima! Da li su oni, koji se sada zalažu za mijenjanje granica, spremni na taj rizik? Da li ćemo mi mirno gledati kako nas oni uvlače u nove krvave sukobe?

(BN)

Vlasti u Republici Srpskoj naumile su da prebace odgovornost za neuplaćene doprinose sa nesavjesnih poslodavaca na bolesne radnike koji će uskoro morati iz svojih džepova finansirati svoje liječenje, a onda tražiti refundiranje troškova sudskim putem.

Ovako ugrubo zvuče nove odredbe Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju Republike Srpske koji iz temelja mijenjaju prirodu socijalne sigurnosti i tjeraju radnike na bolovanjima da snose odgovornost za izbjegavanje obaveza njihovih poslodavaca.

Prema ovim odredbama, radnik je dužan da sam plati liječenje, a zatim da potražuje naknadu od poslodavca.

Ovakva izmjena nije puko tehničko uređenje načina ostvarivanja prava, već suštinski mijenja pravnu prirodu prava na zdravstvenu zaštitu, dovodeći u pitanje njegovu ustavnu i sistemsku zasnovanost, tvrde u Savezu sindikata Republike Srpske, koji je uradio detaljnu analizu prijedloga ovog zakona.

“Obavezno zdravstveno osiguranje počiva na načelu solidarnosti i uzajamnosti, pri čemu se pravo osiguranika ne može uslovljavati ponašanjem trećeg lica (poslodavca). U konkretnom slučaju, zakonodavac uvodi faktički uslov koji nije u sferi uticaja osiguranika – urednost uplate doprinosa od strane poslodavca. Tako se derogira osnovno pravilo da se prava iz obaveznog osiguranja stiču po osnovu statusa osiguranika, a ne po osnovu izvršenja obaveza uplatioca doprinosa“, navode u svojoj analizi i napominju da je pravo na zdravstvenu zaštitu zagarantovano ustavom i mora biti dostupno svima pod jednakim uslovima.

Kažu da se izmjenom ovog člana direktno propisuje da radnik nema pravo na zdravstvenu zaštitu na teret osiguranja ako nisu uplaćene sve dospjele obaveze po osnovu doprinosa, za šta on lično nije niti može biti odgovoran.

Predsjednik Saveza Goran Stanković objašnjava da se plata mora sagledavati kao bruto zarada, od koje poslodavac preusmjerava dio nadležnim fondovima za zdravstveno i penziono osiguranje.

Ako poslodavac ne uplati doprinose, kaže Stanković, nije radnik kriv, jer on o tome ništa ne odlučuje. Nekad ni ne zna da li su mu doprinosi uplaćeni.

“Iako RS ima sve mehanizme u svojim rukama da preko kontrolnih organa natjera poslodavca da uplati doprinose, jer može da mu blokira račune ili imovinu, oni hoće da radnik, koji je bolestan, sam iz svojih sredstava finansira liječenje. Odakle radnik to da plati? Rješenje koje nude, mogućnosti da mu poslodavac refundira ili da ide na sud i tamo traži povrat, jednostavno nije prihvatljivo, jer svi znamo kako funkcioniše naše pravosuđe. Radnik do tih sredstava može doći tek za nekoliko godina“, kaže Stanković.

Ističe da analize sindikata pokazuju da svake godine osam do deset hiljada radnika nije pokriveno zdravstvenim osiguranjem zato što im poslodavac ne uplaćuje poreze i doprinose. Zato će ovaj zakon, kaže Stanković, udariti po radnicima koji su osnovni izvor finansiranja ovih fondova.

“Poslodavci će te doprinose svakako morati da plate, samo je pitanje da li će platiti i troškove liječenja radnika. Mislimo da ovo rješenje zaista nije dobro i da ne bi trebalo da radnik, pogotovo onaj koji ide na liječenje, dobije još i ovakvo opterećenje“, kaže Stanković.

Inače, u analizi se posebno ističe i da je uplata doprinosa zakonom utvrđena obaveza poslodavca. Propisivanjem da radnik snosi troškove liječenja, a potom potražuje naknadu od poslodavca, dolazi do faktičkog prenosa finansijskog rizika na radnika, derogiranja sistema javnopravne naplate doprinosa, uvođenja privatnopravnog mehanizma (regresnog zahtjeva) umjesto javnopravne zaštite.

Ovo je suprotno prirodi doprinosa kao javnih prihoda čiju naplatu obezbjeđuje država, a ne pojedinac.

Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju Republike Srpske naći će se pred narodnim poslanicima 19. maja, a Vlada ga je utvrdila po hitnom postupku.

Međutim u obrazloženju zakona nismo pronašli detaljnije objašnjenje zašto se pribjeglo ovim rješenjima, pogotovo ako imamo u vidu da je Srpska prije mnogo godina usvojila i krivične odredbe prema kojim je neuplaćivanje doprinosa radnicima krivično djelo.

Umjesto toga navodi se da se ovim zakonom naglašava odgovornost uplatilaca doprinosa koji kršenjem zakona ugrožavaju prava obveznika i dovode ih u nemogućnost korišćenja prava na zravstvenu zaštitu.

Pod ovim izgovorm bi radnik mogao ostati bez liječenja zbog duga za koji nije odgovoran, dok bi država umjesto prinudne naplate doprinosa građane upućivala na višegodišnje sudske sporove.

Drugim riječima, država priznaje da poslodavci krše zakon, ali posljedice ne prebacuje na njih, već na radnike kojima je nezakonito uskraćena zdravstvena zaštita.

CAPITAL