Đurđevdan (6. maj po novom, 23. april po starom kalendaru) je jedan od najznačajnijih i najljepših praznika u srpskom, romskom i širem balkanskom narodnom predanju.

Praznik Svetog Đorđa obilježava dolazak proljeća, buđenje prirode, zaštitu stoke i ljudi, i nosi bogat splet običaja, vjerovanja i rituala – i hrišćanskih i predhrišćanskih.

Običaji i vjerovanja našeg naroda vezani za Đurđevdan postojali su i prije nego što je prihvatio hrišćanstvo. Đurđevdan se u narodu smatra za granicu između zime i ljeta, praznik koji se odnosi na zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih, plodnost stoke i dobre usjeve.
Stoga se većina običaja koji postoje u narodnom vjerovanju odnose na zaštitu, zdravlje i plodnost.

Najčešći običaj je pletenje vijenaca od ljekovitog bilja i pranje vodom u koju su uronjene ljekovite biljke.

Proslavljaju ga i katolici i pravoslavci, svako po svom kalendaru, kao Dan Svetog Georgija. Kod Srba je on poprimio i neke druge osobine, miješajući se sa prethrišćanskim kultovima Balkana, pa se zato i praznik Svetog Georgija kod Srba ne slavi isto kao u drugim hrišćanskim zemljama.
Đurđevdan je praznik sa jako puno običaja vezanih za njega, i magijskih radnji za zaštitu, zdravlje i plodnost, koje se tog dana obavljaju. Običaji i vjerovanja srpskog naroda vezana za Đurđevdan su u narodu svakako postojali i prije nego što je primio hrišćanstvo.

Sveti Đorđe je svojim praznikom svakako zauzeo mjesto starog srpskog božanstva plodnosti Jarila i njegovog praznika. Crkva na ovaj dan obilježava pogubljenje Svetog Georgija, koje se desilo 23. aprila 303. godine.

Šta se radi uoči Đurđevdana?

Veče uoči Đurđevdana domaćini su imali običaj da odaberu dva mlada luka u bašti, od kojih jedan predstavlja sreću, a drugi nesreću. Potom im se perke poravnaju makazama, a na praznik se izjutra provjeri koji je više izrastao.

U zavisnosti od toga koji je viši luk – pratiće nas sreća ili nesreća tokom godine.

Đurđevdanski vjenčić i kupanje u rijeci
Đurđevdan se smatra granicom između zime i ljeta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre usjeve.

Za malo koji praznik kod Srba je vezano toliko običaja i vjerovanja, pa i magijskih radnji.

Glavni običaji su: pletenje vijenaca od bilja, umivanje biljem, kupanje na rijeci. Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama kao i ulazne vratnice i kapije.

Ovo se čini da bi godina i dom bili berićetni – da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru. Ponegdje je običaj da ovo kićenje zelenilom vrše na sam Đurđevdan prije zore.

Vjenčići od cvijeća

Opletu se vjenčići od “đurđevskog cvijeća“: đurđevka, mlječike i drugog, i njime se okite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ti vijenci stoje iznad vrata čitavu godinu, do sljedećeg Đurđevdana.

Mnogi prave krstove od ljeskovog pruća i stavljaju ih po njivama, baštama i zgradama – da bi se sačuvali od grada (slično krstovima od badnjaka za Božić). Uoči Đurđevdana, domaćica spušta u posudu punu vode razno proljećno bilje, a onda odmah spušta: dren, pa za njim zdravac, i na kraju grabež i crveno jaje, čuvarkuću koja je ostala od Uskrsa; to se zatim stavi pod ružu u bašti da prenoći.

Ujutru se svi redom umivaju vodom: djeca – da budu zdrava kao dren, djevojke – da se momci grabe oko njih, stariji – da budu zdravi, domaćin – da mu kuća bude dobro čuvana, piše “Stil”.