U noći između 17. i 18. juna 2025. godine, svijet je ušao u novu i potencijalno najopasniju fazu posthladnoratovske bezbjednosne arhitekture. Izrael je izveo precizan, višeslojni vazdušni udar na iranske nuklearne i vojne objekte, čime je ozbiljno destabilizovana bezbjednosna ravnoteža Bliskog istoka, ali i otvoren prostor za šire geopolitičke implikacije koje prijete uključivanjem globalnih sila u direktni sukob – sa nesagledivim posljedicama.

Hitan taktički udar – strateška neizvjesnost

Izraelske vlasti su, prema međunarodnim izvorima, ciljale infrastrukturu vezanu za iranski nuklearni program u Natancu, Fordou i Parčinu. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu izjavio je da je napad bio “neophodan preventivni korak” kako bi se zaustavio, kako on tvrdi, “nepovratan put Irana ka izradi nuklearnog oružja”. Zvanični Teheran je odgovorio lansiranjem više desetina dronova i balističkih projektila u pravcu izraelskih vojnih položaja, a istovremeno uputio oštra upozorenja Vašingtonu i njegovim regionalnim saveznicima.

Dok je izraelska administracija uvjerena da su ovi udari odložili ili čak onemogućili nuklearni program Irana, većina analitičara upozorava na suprotan efekat – povećanje tenzija i podsticaj Teheranu da formalno izađe iz Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT), te ubrza rad na sopstvenim odbrambenim sposobnostima, uključujući i nuklearne.

Uloga SAD – balansiranje između savezništva i odgovornosti

Sjedinjene Američke Države su, prema nezvaničnim izvorima, bile prethodno informisane o izraelskom planu, ali nisu učestvovale u napadu. Zvanični Vašington poziva na “uzdržanost i smirivanje situacije”, ali ostaje činjenica da prisustvo američkih vojnih baza u Iraku, Kuvajtu, Kataru i Bahreinu čini SAD ranjivim ukoliko se iranski odgovor proširi.

Ukoliko bi došlo do direktnog uključivanja SAD-a u ovaj konflikt, kao što je to bilo u prethodnim regionalnim ratovima, otvorila bi se mogućnost aktivacije tzv. “geopolitičkog lanca” u kojem bi Rusija, Kina, a potencijalno i Pakistan, morali zauzeti jasnije pozicije – bilo kroz diplomatske, obavještajne, ekonomske ili vojne mehanizme.

Opasnost nuklearne spirale

S obzirom na blizinu nuklearne tehnologije i posjedovanje iste od strane više zemalja u regionu (Izrael, Pakistan, Indija), kao i deklarativne ambicije Irana, opasnost od taktičke upotrebe nuklearnog oružja više nije akademsko pitanje, već realna prijetnja. Kineski i ruski zvaničnici već su upozorili da će “svaka eskalacija otvoriti vrata nepopravljivim posljedicama po globalni mir”.

Iran je ključni energetski partner Kine, a Rusija s Iranom već godinama sarađuje na polju bezbjednosti, kao i u Siriji. Eskalacija sukoba može direktno ugroziti kineske energetske interese (više od 40% uvoza nafte iz regiona) i posredno natjerati Peking da odgovori – makar ekonomskim ili logističkim kontramjerama.

Geopolitički domino efekat

Ako bi sukob prerastao iz bilateralnog u regionalni, njegovi efekti mogli bi se prenijeti daleko van Bliskog istoka. Stabilnost tjesnaca Ormuz – kroz koji prolazi 20% svjetske nafte – bila bi ugrožena. Cijene energenata skočile bi višestruko, što bi izazvalo novu ekonomsku krizu na globalnom nivou.

Osim toga, moguće uključivanje proiranskih milicija u Libanu, Jemenu i Siriji moglo bi zapaliti čitav region, a svakim novim danom rata, rizik od ulaska novih aktera u sukob eksponencijalno raste.

Zaključak

Ono što je u očima izraelske administracije taktički potez protiv, kako navode, neposredne prijetnje, u stvarnosti je otvorilo vrata najopasnijoj fazi međunarodnih odnosa u posljednjih trideset godina. Sa obje strane linije fronta nalaze se države koje raspolažu najmodernijim oružjem, saveznicima sa nuklearnim kapacitetima i, što je najopasnije – sve manjim prostorom za kompromis.

Ako međunarodna diplomatija ne preuzme inicijativu odmah, ovaj sukob bi mogao prerasti u katastrofu globalnih razmjera. A kada se otvore vrata rata među velikim silama, istorija nas uči – rijetko se zatvore bez ogromne cijene.

Banjaluka24