U vremenu kada mnogi mladi napuštaju sela, Teodora Jovanov iz Ilandže odlučila je da, uprkos završenim master studijama iz agroekonomije, ostane na porodičnom gazdinstvu i svoj život posveti poljoprivredi. Na skoro 200 jutara zemlje, njena porodica kombinuje ratarstvo i povrtarstvo, a upravo je diverzifikacija proizvodnje postala njihov odgovor na nestabilne prinose i tržišne oscilacije.

Kombinacija ratarstva i povrtarstva kao odgovor na loše godine

Porodično gazdinstvo Jovanovih obrađuje nešto manje od 200 jutara zemlje, od čega je oko pet jutara stalno pod povrtarskim kulturama. Iako su tradicionalno bili usmjereni na ratarstvo, posljednje četiri godine povrtarstvo zauzima stabilno mjesto u njihovoj proizvodnji.

Kako objašnjava Teodora, odluka nije bila slučajna. Sušne godine, podbačeni prinosi i niske otkupne cijene pokazali su koliko ratarstvo može biti rizično. Upravo zato su odlučili da dio rizika kompenzuju povrtarskom proizvodnjom.

Ipak, iako je površinski daleko manje zastupljeno, povrtarstvo je znatno zahtjevnije.

Povrtarstvo je dosta zahtjevnije, zahtijeva mnogo više radne snage i prosto mnogo više fizičkog rada, dok je kod ratarstva dovoljna dobra mehanizacija i to je to. Mnogo lakše se završava.“

Povratak na njivu bio neminovan
Iako je završila master studije iz agroekonomije i pokušala da pronađe posao van porodičnog gazdinstva, Teodora je brzo shvatila da kancelarija nije njen put.

“U više navrata, odnosno tri puta sam pokušala da se zaposlim, ali to je baš kratko trajalo. Dolazila sam kući u suzama i vidjela sam da to nije za mene. Prosto mi je jako veliki problem da imam autoritet nad sobom i da radim ono klasično radno vrijeme od osam do četiri”, priča Teodora.

Danas je, kako kaže, svoj gazda – donosi odluke, ali snosi i odgovornost za njih.

Traktor, kombajn i borba za mjesto u “muškom” poslu.

Još kao djevojčica željela je da vozi traktor, ali podrška u početku nije bila bezrezervna.

“Oduvijek me je to privlačilo. Tata nije želio da se ja bavim poljoprivredom. Vjerovatno zato što sam žensko i u selu i okolini nemamo takvih djevojaka poput mene”, kaže Teodora., prenosi AGROmedia.

Ipak, uz pomoć radnika koji su je učili da upravlja mehanizacijom, izborila je svoje mjesto. Danas bez problema vozi i traktor i kombajn, obavlja oranje, sjetvu i transport, dok je zaštita bilja i dalje u nadležnosti njenog oca.

Na gazdinstvu su koristili stariji traktor, ali nabavka novog modela CLAAS Arion 440 donijela je novu dimenziju rada.

“Imali smo CLAAS Ares 656 i otkad je stigao CLAAS Arion 440, potpuno nov u gazdinstvu, više niko nije htio stariji da vozi. I vječita je svađa ko će s novim traktorom da ide na njivu”, ističe ova mlada djevojka.

Administracija, IPARD i ulaganja – njen dio posla

Pored rada u polju, Teodora je preuzela i administrativni dio gazdinstva. Upravo je ona konkurisala za IPARD sredstva preko kojih je kupljen novi traktor.

“Mi smo taj CLAAS Arion kupili preko IPARD-a, gdje sam ja konkurisala. Ja sam odrađivala dokumentaciju u saradnji s jednom agencijom iz Novog Sada”, kazala je ona.

Gazdinstvo je investiralo i u navigaciju, za koju su konkurisali na pokrajinskom konkursu, a sada očekuju povrat sredstava kroz republički program.

Žene u poljoprivredi udružene
U Ilandži i okolini nema mnogo primjera djevojaka koje su odlučile da ostanu u poljoprivredi. Ipak, Teodora je aktivna i van svog gazdinstva.

Članica je Asocijacije žena preduzetnica Srbije, koja okuplja žene iz poljoprivrede i promoviše ravnopravno učešće u proizvodnji.

“Promovišemo da žene mogu sve što zamisle, da mogu da budu ravnopravni učesnici u poljoprivrednoj proizvodnji.“

Od njive do tegle – dodata vrijednost kroz preradu

Porodica Jovanov ne prodaje samo sirovinu. Uz pomoć majke, dio povrća prerađuju i plasiraju kao gotove proizvode.

“Imamo kuvani paradajz. Cijedimo paradajz i kuvamo ga na stari, tradicionalni način. Imamo turšiju, da ne bismo bacili zeleni paradajz… Takođe proizvodimo i feferone… i imamo naš domaći ren, priča ona.

Najzastupljenije sorte paradajza su Rio Grande (šljivar), koji se pretežno koristi za kuvanje, i Narvik, koji se prodaje kao konzumni.

Plasman, kako kaže, za sada ne predstavlja problem. Proizvodi se prodaju u većim gradovima, poput Novog Sada, ali i u lokalnoj sredini.

Izazovi radne snage i planovi za budućnost
Ipak, izazovi postoje. Povrtarstvo zahtijeva dodatnu radnu snagu, a satnica od oko 500 dinara predstavlja ozbiljan trošak.

Uprkos tome, planovi su jasni: povećati obim prerade i obezbijediti kontinuiranu ponudu tokom cijele godine.

“Ja bih voljela da zaokružim ovu proizvodnju paradajza, odnosno da tokom cijele godine imam skuvani paradajz koji konstantno prodajem, jer sada sve što proizvedem prodam u roku od mjesec dana. Bukvalno do decembra već nemam paradajza na stanju”, kaže Teodora.

Teodorin primjer pokazuje da poljoprivreda za mlade nije samo nasljedstvo – ona može biti i svjesni izbor. A kada se znanje, hrabrost i upornost spoje s tradicijom, selo dobija novu perspektivu.