Connect with us

Politika

JUŽNA INTERKONEKCIJA: Rasprodaja narodne imovine pod maskom energetske nezavisnosti

Dok vam objašnjavaju kako spasavaju zemlju od ruskog gasa, u Sarajevu se odigrava najveća pljačka strateške infrastrukture u istoriji Bosne i Hercegovine.

Projekat Južne interkonekcije, koji se prodaje kao prekretnica za energetsku bezbjednost, zapravo je aranžman u kojem se državni suverenitet poklanja netransparentnoj američkoj kompaniji bez ijednog realizovanog projekta, dok se građanima uvozni monopol servira pod krinkom geopolitičkih ciljeva koji nemaju veze sa njihovom dobrobiti.

Dok su mainstream mediji prenosili optimistične izjave federalnog ministra energije Vedrana Lakića, portal Logično objavio je analizu koja je razotkrila pravo lice tog posla.

Riječ je o skandalu vrijednom 400 miliona maraka, a ključno je pitanje koje niko u vlasti ne želi da čuje: ko stoji iza kompanije AAFS Infrastructure and Energy LLC?

Portal Logično je otkrilo da je riječ o kompaniji registrovanoj u Vajomingu, američkoj saveznoj državi poznatoj kao prestonica korporativne tajnosti.

Vajoming ne zahtijeva javno objavljivanje stvarnih vlasnika, omogućuje anonimne upravne odbore i minimalno finansijsko izvještavanje.

Kompanija koja pretenduje da upravlja strateškom energetskom infrastrukturom Bosne i Hercegovine nema transparentnu vlasničku strukturu.

Niko ne zna ko su pravi ulagači, koji fondovi, koje banke, koji politički interesi stoje iza te pravne konstrukcije.

Svi pokazatelji upućuju na to da AAFS nije operativna kompanija nego posebno vozilo stvoreno isključivo za taj projekat.

To znači da nema vlastite izvođačke kapacitete, neće graditi gasovod nego će to dati trećim firmama, nema vlastiti bilans koji bi garantovao projekat i služi isključivo kao platforma za politički osiguran transfer kapitala.

Potpredsjednik AAFS-a jeste Džesi Binal (Jesse Binnall), advokat koji je predvodio pravne napore Donalda Trampa da poništi rezultate predsjedničkih izbora 2020. godine.

Binal nema nikakvo iskustvo u energetskom sektoru, nikada nije izgradio gasovod, nikada nije vodio infrastrukturni projekat. Njegova uloga nije inženjerska nego osiguranje političke zaštite.

Predsjednik AAFS-a jeste Džozef Flin (Joseph Flynn), brat Majkla Flina, bivšeg savjetnika za nacionalnu bezbjednost SAD-a koji je priznao krivicu za laganje FBI-ju i kasnije bio pomilovan od Donalda Trampa.

Porodica Flin nije energetska dinastija nego bezbjednosno-politička mreža. Kada brat bivšeg savjetnika za nacionalnu bezbjednost dolazi u Sarajevo da pregovara o gasovodu, to nije poslovna posjeta nego misija.

Javno dostupni podaci o timu AAFS-a ne sadrže niti jednog iskusnog energetskog inženjera, niti jednog projektnog direktora sa referencom izvedenog projekta, niti jednog stručnjaka za ugovore o inženjeringu, nabavci i izgradnji. Ovo nije tim koji gradi gasovod. Ovo je tim koji pregovara političke aranžmane.

Lakićev odgovor koji je sve potvrdio umjesto da išta demantuje

Nakon što je Logično objavilo istinu, na scenu je stupio federalni ministar energije, rudarstva i industrije Vedran Lakić.

Njegova konferencija za medije trebala je da umiri javnost i demantuje navode o spornom poslu. Umjesto toga, Lakić je potvrdio najgore strahove i dodao nove razloge za zabrinutost.

Lakić je izjavio da će projekat Južne interkonekcije predstavljati prekretnicu za energetski sektor Bosne i Hercegovine.

Nakon višegodišnjeg izostanka političke volje, kako je rekao, napokon su stvoreni uslovi za realizaciju. Ti uslovi uključuju usvajanje zakonskog okvira i predstojeće zaključivanje ugovora sa američkim investitorom.

Ali ono što je Lakić potom rekao otkriva pravu priču. On je izjavio da je Evropska unija naredila Bosni i Hercegovini da više ne smije da uvozi ruski gas.

Ta informacija, iako nikada službeno potvrđena iz Brisela, poslužila je kao savršen alibi. Lakić je na konferenciji otkrio da je interes za izgradnju gasovoda pokazala američka kompanija AAFS, nakon čega je ministarstvo primilo pismo namjere.

I to je bilo to. Nema javnog konkursa, nema poređenja ponuda, nema tržišne utakmice. Jedna kompanija se javila i dobila je sve.

Političke stranke koje participiraju u vlasti postigle su dogovor da se maksimalna pažnja posveti realizaciji projekta. Taj dogovor uključuje i uvrštavanje imena investitora direktno u Zakon o Južnoj interkonekciji.

To je presedan bez presedana. Umjesto da se donese opšti zakonski okvir koji bi omogućio bilo kojem investitoru da ulaže pod jednakim uslovima, zakon se mijenja kako bi odgovarao jednoj jedinoj kompaniji.

Lakić je potvrdio da su u zakon uvršteni i odvojci prema gradovima Grude, Gornji Vakuf-Uskoplje, Donji Vakuf i Čapljina, kao i novi pravac od Kladnja prema Tuzli.

„Time ćemo početi gasifikaciju u industrijskom dijelu Bosne i Hercegovine“, rekao je ministar. U zakon je dodato i ime investitora.

Vladavina prava ili njeno potpuno ukidanje

Ono što Lakić i Nikšić čine nije samo loš posao nego sistematsko rušenje vladavine prava u Bosni i Hercegovini.

Umjesto da se poštuju osnovni principi tržišne ekonomije, vlasti su odlučile da daju monopol nad strateškom infrastrukturom jednoj jedinoj kompaniji bez ikakvog konkursa.

Da Bosna i Hercegovina ima vladavinu prava i funkcionalnu tržišnu ekonomiju, situacija bi izgledala potpuno drugačije. U normalnoj zemlji gas bi se uvozio od onoga ko nudi bolju cijenu.

To znači da bi se uvozio i ruski i američki i bilo koji drugi gas, zavisno od toga ko je konkurentniji. To je osnova svakog ozbiljnog tržišta. Konkurencija spušta cijene, a spuštene cijene znače manje troškove za građane i privredu.

Umjesto toga, Lakić i Nikšić uvode monopol. Oni ne grade tržište nego ga uništavaju. Oni ne stvaraju konkurenciju nego je zabranjuju. Oni ne štite interese građana nego interese jedne netransparentne kompanije sa političkim vezama u američkom vrhu.

Lakićeva izjava da je EU naredila Bosni i Hercegovini da ne smije da uvozi ruski gas je ključna.

Čak i ako je to istina, a i to je sporno jer takva naredba nigdje nije javno objavljena, zašto bi to značilo da se mora uvesti američki monopol? Zašto se ne može uvoziti gas iz Norveške, Azerbejdžana, Katara ili bilo koje druge zemlje koja nije Rusija? Zašto se ne može raspisati međunarodni javni konkurs na koji bi se mogli javiti svi zainteresovani dobavljači?

Odgovor je jednostavan: jer ovaj posao nema veze sa gasom.

Ovaj posao ima veze sa političkim vezama, bezbjednosnim mrežama i transferom kapitala pod krinkom energetskog projekta.

AAFS nije odabran zato što je najbolji ili najjeftiniji. AAFS je odabran zato što ima veze sa Trampovim advokatom i bratom Majkla Flina.

Katastrofa predstavljena kao uspjeh

Lakić ovu katastrofu predstavlja kao uspjeh. On govori o prekretnici, o gasifikaciji industrijske zone, o strateškoj investiciji. Ali ono što ne govori jeste da će građani Bosne i Hercegovine plaćati skuplji gas zato što nema konkurencije.

Ono što ne govori jeste da je država izgubila svaku kontrolu nad strateškom infrastrukturom. Ono što ne govori jeste da su zakoni mijenjani bez javne rasprave kako bi se udovoljilo jednoj kompaniji.

Predsjednik AAFS-a Džozef Flin govorio je o strateškoj globalnoj investiciji iz perspektive Sjedinjenih Američkih Država.

Primijetite kako nije rekao iz perspektive Bosne i Hercegovine. On je rekao „iz perspektive SAD-a“. Potpredsjednik AAFS-a Džesi Binal dodao je da je kompletnoj administraciji predsjednika SAD-a Donalda Trampa važno da projekat uspije. Oni su otvoreni. Oni ne kriju da taj projekat služi američkim interesima.

Ali zašto bi Bosna i Hercegovina služila američkim interesima na svoju štetu? Zašto bi građani plaćali skuplji gas samo zato što neko u Vašingtonu želi da proda američki LNG Evropi? Zašto bi se uništavala tržišna ekonomija i uspostavljao monopol samo zato što je neko u Briselu rekao da se ne smije uvoziti ruski gas?

Bezbjednosne implikacije koje se prećutkuju

Direktor kompanije Amer Bekan zahvalio se partnerima iz SAD-a i istakao da je projekat izuzetno značajan i za bezbjednosni aspekt u zemlji.

Ovo je posebno zabrinjavajuća izjava. Kakve tačno bezbjednosne implikacije ima gasovod kojim upravlja kompanija povezana sa Trampovim advokatom i bratom bivšeg savjetnika za nacionalnu bezbjednost? Ko će imati pristup toj infrastrukturi? Koje će bezbjednosne provjere biti napravljene? Kakve će garancije biti osigurane?

Kada kompanija sa ovakvim profilom preuzima kontrolu nad strateškom energetskom infrastrukturom, to više nije samo ekonomsko pitanje. To postaje pitanje nacionalne bezbjednosti. A na to pitanje niko nema odgovor.

Lakić je dodao da će Energoinvest i dalje ostati uvoznik gasa. Projekat je stopostotna američka investicija i Vlada FBiH neće finansijski učestvovati u projektu. To bi trebalo da zvuči dobro. Amerikanci ulažu, mi ne dajemo novac. No istina je suprotna.

Mi ne dajemo novac, ali dajemo mnogo više. Dajemo zakonski monopol. Dajemo stratešku infrastrukturu. Dajemo suverenitet nad vlastitim energetskim resursima. Dajemo budućnost naših građana u ruke netransparentnoj kompaniji bez ijednog realizovanog projekta.

Tri scenarija – nijedan nije dobar za Bosnu i Hercegovinu

Prvi scenario: SAD gura projekat kroz sve faze. AAFS osigurava finansiranje iz američkih fondova. Izgradnju preuzima neki od velikih izvođača. AAFS uzima naknadu za razvoj, udio u vlasništvu i dugoročne prihode od upravljanja infrastrukturom. Oni profitiraju bez da išta grade, a Bosna i Hercegovina ostaje sa monopolom i skupim gasom.

Drugi scenario: Projekat usporava zbog političkih promjena u SAD-u ili Bosni i Hercegovini. Finansiranje kasni. Ulaze veliki igrači koji preuzimaju kontrolu. AAFS ostaje posrednik sa minimalnim udjelom. Politički kapital se pretvara u novac bez izvedenog projekta, a Bosna i Hercegovina ostaje bez gasovoda i sa izgubljenim godinama.

Treći scenario: Finansiranje propada. Projekat se obustavlja. Bosna i Hercegovina ostaje bez gasovoda, a AAFS bez odgovornosti. Država godinama gubi u proceduralnim zamkama. Ako projekat propadne, odgovornost će snositi lokalne vlasti, dok će se AAFS povući bez posljedica.

U sva tri scenarija Bosna i Hercegovina gubi. Jedino je pitanje koliko će izgubiti.

Zaključak – nema uspjeha bez vladavine prava

Ono što Lakić i Nikšić čine nije uspjeh nego katastrofa. Oni su iskoristili geopolitičke okolnosti da zaobiđu sve pravne norme, unište tržišnu ekonomiju i favorizuju jednu kompaniju koja nema nikakvog poslovnog kredibiliteta.

Oni su omogućili da se strateška nacionalna infrastruktura preda ljudima čija je jedina kvalifikacija bliskost sa Trampovim krugom.

Da Bosna i Hercegovina ima vladavinu prava, gas bi se uvozio od onoga ko nudi bolju cijenu. To znači da bi postojala konkurencija između ruskog, američkog, norveškog, katarskog i svakog drugog gasa. To znači da bi građani plaćali najnižu moguću cijenu. To znači da bi privreda bila konkurentnija. To znači da bi država imala koristi od svog strateškog položaja umjesto da ga poklanja.

Ali umjesto toga, Lakić i Nikšić uvode monopol pod krinkom geopolitike. Oni prodaju priču o energetskoj nezavisnosti dok zapravo uvode zavisnost o jednoj kompaniji. Oni govore o diversifikaciji dok zapravo uvode novi monopol. Oni slave uspjeh dok zapravo potpisuju kapitulaciju.

Američka ambasada u Sarajevu ne skriva oduševljenje. Oni su poručili da je Bosna i Hercegovina napravila veliki korak prema diversifikaciji snabdijevanja energijom. Ali pitanje koje oni ne žele da čuju glasi: diversifikacija prema čemu? Prema američkom LNG-u koji je skuplji od ruskog gasa? Prema monopolskoj poziciji jedne kompanije? Prema gubitku suvereniteta nad vlastitom infrastrukturom?

Dok ta pitanja ostaju bez odgovora, jedna je stvar sigurna. Južna interkonekcija više nije energetski projekat. Postala je test demokratskih institucija Bosne i Hercegovine. Hoće li one funkcionisati u interesu građana ili u interesu politički povezanih privatnih interesa, pokazaće se u danima kada ovaj zakon dođe u Parlament Federacije Bosne i Hercegovine.

Ako bude usvojen bez temeljite revizije, bez javne rasprave, bez odgovora na pitanja o stvarnim vlasnicima, bez garancija za građane, onda više neće biti dvojbe. To nije bila greška. To je bila namjera.

Namjera da se država rasproda onima koji imaju političke veze, a ne poslovne sposobnosti. Namjera da se zaobiđu svi pravni okviri koji štite tržišnu ekonomiju.

Namjera da se Bosna i Hercegovina pretvori u poligon za geopolitičke igre velikih sila, dok njeni građani plaćaju cijenu u vidu skupe energije, korupcije i gubitka svakog suvereniteta nad vlastitim resursima.

Ovo nije uspjeh. Ovo je katastrofa. I zvaćemo je pravim imenom dok nas budu uvjeravali u suprotno.

Related Topics:

Politika

“DRŽ’TE LOPOVA!” Vlada traži odgovorne za kolaps RiTE “Ugljevik”???

Rudnik i Termoelektrana Ugljevik, gigant koji proizvodi trećinu električne energije u Republici Srpskoj, od ponoći 14. oktobra zvanično je van pogona jer na deponiji nema – bukvalno nijednog grumena uglja. Dok je sistem doživio totalni krah, a Elektroprivreda RS (ERS) počela da troši nevjerovatnih tri miliona KM dnevno na uvoz skupe struje, Vlada Republike Srpske cinično poručuje javnosti kako će „u lancu odgovornosti utvrditi ko su krivci za propuste“.

Ovo je hronologija političkih obmana, višemilionskih transakcija ruskom oligarhu, izgubljenih arbitraža i sistemskog nemara koji su doveli do toga da rudarski basen na kojem leže desetine miliona tona uglja danas stoji prazan i ugašen.

Predizborna bajka: „Sve je stabilno“, a onda mrak poslije glasanja

Samo nekoliko dana prije nego što su mašine u Ugljeviku ugašene, cjelokupan vrh vladajuće koalicije uvjeravao je građane da je Republika Srpska apsolutno energetski sigurna, da struje ima u izobilju i da je sistem stabilniji nego ikada. Resorni ministar Petar Đokić paradirao je na sastancima tvrdeći kako je „stvorena osnova za dugoročnu stabilnost RiTE Ugljevik“, dok je generalni direktor ERS Luka Petrović raspisivao megalomanske tendere poput onog za Kongresni centar u Trebinju vrijedan vrtoglavih 309 miliona maraka.

Stvarnost je, međutim, bila brutalna: zalihe na deponiji Ugljevika već su bile na samom dnu, priprema novih kopova nije postojala, a o katastrofi koja stiže znalo se mjesecima unazad. Ćutalo se isključivo dok ne prođu izbori. Čim su birališta zatvorena, kotlovi su se ohladili, a vlast se iz uloge „spasioca“ preko noći prebacila u ulogu „iznenađenog arbitra“.

Vlada traži krivce: Prebacivanje loptice u sopstvenom dvorištu

U saopštenju koje vrijeđa inteligenciju, Vlada RS sada upire prstom u upravu preduzeća, direktora ERS Luku Petrovića i ministra Đokića, tražeći hitan plan i odgovore zašto se došlo do ove tačke. No, lanac odgovornosti koji pominju vodi direktno do samog vrha vlasti:

  • Uprava RiTE Ugljevik i ERS godinama su zanemarivale remonte, tešku mehanizaciju i raskrivku na kopu Bogutovo Selo, trošeći milione na sumnjive javne nabavke i partijsko zapošljavanje.

  • ERS je do sada morala da pozajmi preko 80 miliona KM preduzeću u Ugljeviku samo da bi održala privid likvidnosti i osnovne rudarske operacije, potvrdio je izvršni direktor za tehničke poslove ERS Ivan Koprivica.

  • Danas u sistemu Srpske nedostaje između 5.000 i 6.000 megavat-časova dnevno. Baznu energiju drži jedino TE Gacko, dok hidroelektrane Višegrad i Bočac zbog loše hidrologije daju minimum.

Afera „Serdarov“: Kako je oligarh isplaćen sa 240 miliona KM, a rudari ostali bez uglja

Ključni odgovor na pitanje zašto danas u Ugljeviku nema uglja krije se u poslu sa ruskim biznismenom Rašidom Serdarovom i njegovom kompanijom „Comsar Energy“.

Vlast Republike Srpske je 2011. i 2013. godine Serdarovu pod sumnjivim okolnostima dodijelila koncesiju za izgradnju nikada izgrađene TE „Ugljevik 3“, ali i koncesiju za najbogatije ležište uglja – „Ugljevik Istok 2“, gdje se nalazi oko 50 miliona tona najkvalitetnijeg uglja, dovoljnog za više od dvije decenije nesmetanog rada postojeće termoelektrane. Serdarov je tu koncesiju dobio za simboličnu jednokratnu naknadu od svega 2,59 miliona KM.

Godinama Rus nije izgradio ni metar elektrane, niti je otvorio rudnik, ali je držao ugalj pod „ključem“, blokirajući širenje domaćeg rudnika. Umjesto da mu Vlada RS raskine ugovor zbog neispunjavanja obaveza, povučen je potez bez presedana u korist oligarha:

  1. Vlada je preko javnog preduzeća „Gas-Res“ odlučila da od Serdarova otkupi njegovu praznu firmu i koncesije za frapantnih 240,5 miliona KM narodnog novca.

  2. Posljednja tranša od gotovo 59 miliona KM isplaćena je početkom 2026. godine, čime je Serdarov u potpunosti naplatio četvrt milijarde maraka za projekat koji nikada nije ni započeo.

  3. Iako su pare građana završile na računima Serdarovljevih ofšor firmi na Kipru, RiTE Ugljevik od ležišta „Istok 2“ nema ništa – eksproprijacija zemljišta nije završena, nova mehanizacija nije nabavljena, a jalovina nije skinuta. Ugalj je ostao zakopan pod zemljom, dok su pare nestale.

Slovencima trećina struje i dug od 158 miliona evra

Kao da pljačka kroz koncesije nije bila dovoljna, RiTE Ugljevik je dotukao i gubitak arbitražnih sporova pred međunarodnim tribunalima sa „Elektrogospodarstvom Slovenije“ (EGS) zbog prijeratnih ulaganja.

Republika Srpska je bila prinuđena da prihvati sporazume po kojima Slovencima mora isplatiti dug i kamate u iznosu od čak 158 miliona evra (preko 300 miliona KM), ali i da im kontinuirano isporučuje jednu trećinu ukupno proizvedene struje iz Ugljevika. Sa takvom omčom oko vrata, sistem je mogao funkcionisati samo uz maksimalnu domaću proizvodnju. Kada je iskop uglja stao, stalo je sve.

Cijena neodgovornosti: Uvoz po 300 evra, prodaja po 40 evra

Građani Srpske sada se suočavaju sa finansijskom provalijom:

  • ERS je prinuđena da na berzama kupuje struju po cijeni od 250 do preko 300 evra po megavat-času.

  • Istu tu struju građanima u Srpskoj prodaje po zaštićenoj cijeni od oko 40 evra, dok je prosječna prodajna cijena u sistemu oko 55 evra po megavat-času.

  • Razlika između nabavne i prodajne cijene generiše direktan gubitak od oko tri miliona KM svakog dana.

Pokušaji da se ugalj uvozi iz drugih rudnika ili preprodavaca – dok se istovremeno godinama gledalo kroz prste privatnim šemama i preprodaji uglja prema Srbiji – samo su kap u moru koja ne može pokrenuti termoblokove snage 300 megavata.

Dok Vlada RS pere ruke i preko saopštenja glumi istražne organe, gola činjenica ostaje: elektroenergetski stub Republike Srpske je slomljen. Račun za 240 miliona maraka datih Serdarovu, stotine miliona arbitražnih penala i milionski dnevni uvoz struje neće platiti funkcioneri u foteljama – već građani kroz budžet, poskupljenja i neizvjesnu zimu.

Banjaluka24

Nastavi čitati

Politika

OD „NEPRIJATELJA“ DO SKUPIH SAVEZNIKA! Vlast ponizno traži pomoć od bivšeg američkog diplomate

Vlasti u Republici Srpskoj plaćaju američkog diplomatu sa dugogodišnjim iskustvom u BiH, kako bi im pomogao oko lobiranja za izmjene Zakona o državnoj imovini, kao i da im pokuša pomoći oko promjene do sada vrlo jasno izrečenog stava američke vlade kako je državna imovina isključivo u nadležnosti države.

Bivši direktor misije OEBS-a u Bosni i Hercegovini Džonatan Mur (Jonathan Moore) pomaže vlastima Republike Srpske na izmjenama Zakona o državnoj imovini, potvrdili su Žurnalu izvori iz Vašingtona.

Za ovaj posao angažovala ga je američka lobistička kuća „Lucas Compton“. Prema javno dostupnim podacima, po Zakonu o stranim agentima u SAD (FARA), Republika Srpska za ovu uslugu plaća kompaniji „Lucas Compton“ 40.000 američkih dolara mjesečno u periodu od godinu dana, što je ukupno više od 800.000 KM.

Ugovor je potpisan u februaru ove godine i od tada je Mur u dva navrata boravio na ovim prostorima kako bi se sastajao sa predstavnicima vlasti Republike Srpske. Koliko ozbiljno ovoj temi pristupaju plaćeni lobisti najbolje govori podatak da su već potrošili 14.000 američkih dolara, uplaćujući po 3.500 USD na račune zastupnika u američkom Kongresu, Džen Kigins (Jen Kiggins) i Morgana Grifita (Morgan Griffith), te Krisa Gobera (Chris Gober), republikanskog teksaškog kandidata na narednim izborima u Americi, a isto toliko je uplaćeno političkom odboru zastupnika Roba Vitmana (Rob Wittman).

Promjena stava SAD-a

Mur je u martu ove godine potvrdio novinarima N1 kako je angažovan „da pomogne firmi Lucas Compton“ i naglasio kako će „svaki posao koji bude obavljen biti u skladu sa Dejtonskim sporazumom“.

Diplomatska karijera na Balkanu

Džonatan Mur je poznat kao diplomata koji odlično poznaje političke odnose na ovim prostorima. U biografiji koja je objavljena na stranici lobističke firme „Lucas Compton“ istaknuto je kako je on tokom svoje tridesettrogodišnje diplomatske karijere u američkoj diplomatskoj službi, kao američki javni službenik „stekao duboko znanje o balkanskom regionu na više zadataka od 1991. do 2017. godine“.

U tom periodu on je bio šef misije OEBS-a u BiH, a prije toga je tri godine bio zamjenik ambasadora SAD u Sarajevu, gdje je, kako ističu, „uspostavio direktne veze sa lokalnom vlašću i raznim zajednicama širom zemlje“.

Vlasti u Republici Srpskoj do sada su izdvojile skoro 10 miliona dolara za angažovanje 14 lobističkih kuća u SAD, kako bi dobile podršku američke vlade za svoje aktivnosti, piše žurnal.info.

(BN)

Nastavi čitati

Politika

Kako je Željka Cvijanović dolazila do sastanaka u Vašingtonu: LOBISTIMA PLAĆENO VIŠE OD MILION DOLARA

Američka advokatska kancelarija McGinnis Lochridge, koja u Vašingtonu zastupa Republiku Srpsku, od Vlade RS primila je 1.020.823 dolara, a posebno su naglasili svoju ulogu u organizaciji sastanaka između članice Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željke Cvijanović i američkih zvaničnika.

To piše u polugodišnjem izvještaju koji je kancelarija iz Ostina u Teksasu 29. juna predala Ministarstvu pravde SAD, u skladu sa Zakonom o registraciji stranih agenata (FARA).

U izvještaju za period od 1. decembra 2025. do 31. maja 2026. navedeno je i nekoliko stotina kontakata sa osobljem kongresmena i senatora. Popisani su i sastanci koje su lobisti ugovarali za Cvijanovićevu tokom njenih posjeta Vašingtonu u februaru, martu i maju.

U prijavi kancelarija svoj posao opisuje kao savjetovanje Vlade Republike Srpske o pitanjima međunarodnog prava. Navodi i da, na zahtjev Vlade Republike Srpske, prenosi informacije američkoj administraciji i Kongresu te kontaktira medije i organizacije.

Desetine upita, osam sastanaka u februaru

Prema izvještaju, lobisti su 21, 22. i 23. januara slali imejlove kabinetima desetina članova Predstavničkog doma i Senata. U njima su tražili sastanke za Cvijanovićevu tokom njene posjete Vašingtonu u februaru. Upiti su upućeni šefovima kabineta, savjetnicima za spoljnu politiku i osobama koje vode raspored kongresmena.

Upiti su, između ostalih, poslati kabinetima senatora Toma Kotona (Tom Cotton), Dika Durbina (Dick Durbin), Džona Fetermana (John Fetterman), Džejmsa Lenkforda (James Lankford), Džima Riša (Jim Risch), Džeki Rouzen (Jacky Rosen), Rodžera Vikera (Roger Wicker) i Džin Šahin (Jeanne Shaheen). Poslati su i kabinetima kongresmena Grega Miksa (Greg Meeks), Vilijama Kitinga (William Keating), Jang Kim (Young Kim), Džoa Vilsona (Joe Wilson), Dine Tajtus (Dina Titus), Madlen Din (Madeleine Dean), Debi Vaserman Šulc (Debbie Wasserman Schultz) i drugih.

Iz izvještaju se vidi da je samo dio tih upita završen sastankom. Cvijanovićeva se 2. februara sastala sa kongresmenom Kitom Selfom (Keith Self). Dan kasnije sastala se sa kongresmenkama April Meklejn Delejni (April McClain Delaney), Klodijom Teni (Claudia Tenney) i Anom Paulinom Lunom (Anna Paulina Luna). Sastanci sa kongresmenima Polom Gosarom (Paul Gosar), Džejkom Elzijem (Jake Ellzey) i Patom Hariganom (Pat Harrigan) te senatorom Džonom Kertisom (John Curtis) održani su 4. februara.

Kertis je jedini senator sa kojim je u izvještaju evidentiran sastanak.

Istog dana, 4. februara, lobisti su prijavili i intervju sa Emi Mekinon (Amy Mackinnon), novinarkom Financial Times-a.

Za kabinet kongresmena Ralfa Normana (Ralph Norman) evidentirana je “potvrda sastanka” 22. januara i “planiranje formata sastanka” dan kasnije. Ipak, sastanak sa Normanom nije naveden među održanim. Sa osobljem kongresmenke Sare Džejkobs (Sara Jacobs) lobisti su 27. januara komunicirali imejlom i telefonom.

Martovska posjeta: jevrejske organizacije i Eksim banka

Za martovsku posjetu lobisti su 25. februara tražili sastanak sa Džonom Jovanovićem (John Jovanovic), predsjedavajućim američke Izvozno-uvozne banke (Exim). Upit su ponovili 30. aprila, ali sastanak sa njim nije evidentiran.

Cvijanovićeva se 4. marta sastala sa predstavnicima tri američke jevrejske organizacije. Riječ je o Marku Levinu (Mark Levin), izvršnom potpredsjedniku i direktoru Nacionalne koalicije za podršku evroazijskom jevrejstvu (NCSEJ), Eriku Fusfildu (Eric Fusfield), direktoru za zakonodavne poslove organizacije B’nai B’rith International, te Endruu Bejkeru (Andrew Baker) iz Američkog jevrejskog komiteta (AJC).

U maju sastanak i sa Brajanom Mastom

Novi talas upita poslat je 30. aprila, ovaj put za posjetu u maju. Između ostalih, kontaktirani su kabineti kongresmena Brajana Masta (Brian Mast) i Grega Miksa, uključujući osoblje Odbora za spoljne poslove Predstavničkog doma, kao i kabineti Breda Šermana (Brad Sherman), Majka Ternera (Mike Turner) i Selest Maloj (Celeste Maloy).

Prema izvještaju, Cvijanovićeva se 13. maja sastala sa Klodijom Teni i Rendijem Fajn (Randy Fine). Sastanci sa Brajanom Mastom i Majkom Ternerom održani su 14. maja, a sa Kitom Selfom 15. maja.

Kit Self i Klodija Teni jedini su američki zvaničnici sa kojima se Cvijanovićeva, prema izvještaju, sastala i u februaru i u maju.

Materijali za saslušanja u Kongresu

Lobisti su i prije posjeta bili aktivni. Prvog decembra 2025. slali su “pripremne materijale” osoblju članova Odbora za spoljne poslove Predstavničkog doma pred saslušanje zakazano za 2. decembar.

Dvije sedmice kasnije, isto su uradili sa osobljem američke Helsinške komisije i kabineta njenih članova pred saslušanje 18. decembra. Među njima su bili kabineti senatora Rodžera Vikera, Šeldona Vajthausa (Sheldon Whitehouse), Džin Šahin, Toma Tilisa (Thom Tillis), Džona Fetermana i Keti Brit (Katie Britt).

Šest uplata za “pravno zastupanje”

Republika Srpska je kancelariji u šest mjeseci uplatila šest rata, sve uz opis “pravno zastupanje”.

Prve dvije uplate stigle su u decembru 2025. godine, a iznosile su 167.000 dolara 16. decembra i 333.882 dolara 24. decembra.

Uslijedila je uplata od 129.941 dolar 18. februara, a potom tri rate od po 130.000 dolara, 7. i 20. aprila te 11. maja. Ukupno je uplaćeno 1.020.823 dolara.

Dio novca vraćen Predstavništvu RS u Vašingtonu

Kancelarija je u istom periodu prijavila troškove od ukupno 586.657 dolara.

Najveći dio troškova otišao je firmi Washington Strategy Group za “konsultacije o politikama i odnose sa vladom”. Toj firmi isplaćivane su rate od 25.000 do 66.500 dolara.

Kancelarija je Predstavništvu Republike Srpske za saradnju, trgovinu i investicije platila po 25.000 dolara za “usluge” u februaru, martu i aprilu. Tako je dio novca koji je Republika Srpska platila lobistima završio u njenom predstavništvu.

Među troškovima su i 4.000 dolara za najam stana, režije i lokalne usluge u Banjaluci, plaćeni Martinu Lucu (Martin Lutz). Za prevođenje je isplaćeno 9.232 dolara. Ostatak troškova odnosi se na avionske karte, smještaj, obroke i prevoz, a pojedinačne avionske karte koštale su i više od 5.000 dolara.

Nastavi čitati

Aktuelno