U Kozarskoj Dubici danas će biti obilježeno 35 godina od pogibije majora JNA Milana Tepića, koji je 29. septembra 1991. godine poginuo u bjelovarskom kraju nakon što je digao u vazduh vojno skladište sa oružjem i eksplozivnim sredstvima, kako ne bi palo u ruke pripadnika hrvatskih paravojnih formacija.

Parastos će biti služen u 10 časova na groblju u Komlencu, dok je u 11 časova planiran umjetnički program u Parku narodnih heroja u Kozarskoj Dubici, kod biste posvećene majoru Tepiću, prenosi Srna.

Ovim događajem biće završen program obilježavanja “Septembarskih dana odbrane od hrvatske agresije 1995. godine”.

Pogibija u Bjelovaru
Major Milan Tepić bio je komandant skladišta borbenih sredstava “Barutana” u selu Bedenik, nedaleko od Bjelovara.

Tokom borbi za kasarnu na Vojnoviću, 29. septembra 1991. godine, Tepić je, prema dostupnim podacima, donio odluku da uništi skladište kako oružje i municija ne bi pali u ruke pripadnika hrvatskih paravojnih formacija.

U eksploziji skladišta, u kojem je bilo oko 170 tona eksplozivnih sredstava, poginuo je i sam Tepić, kao i 19-godišnji vojnik Stojadin Mirković.

Prema svjedočenjima i zapisima koji su kasnije objavljivani, Mirković nije želio da se preda uprkos Tepićevoj naredbi da napusti objekat.

Tepiću se pripisuje i posljednje pismo u kojem je napisao: “Jednom ljudi daju riječ – ona ostaje ili se pogazi. Ja sam dao riječ da ću da branim ovu zemlju ako joj bude teško.”

Posthumno proglašen narodnim herojem
Predsjedništvo SFRJ posthumno je odlikovalo Milana Tepića Ordenom narodnog heroja, a njegovo ime danas nose ulice u više gradova Srbije i Republike Srpske.

Republika Srpska ustanovila je i Orden za posebne zasluge u ratu “Milan Tepić”.

U Kozarskoj Dubici 29. septembar je odlukom Skupštine opštine proglašen Danom sjećanja na Milana Tepića, dok je u Parku narodnih heroja podignuta njegova bista.

Tepiću je 2007. godine posthumno dodijeljen Zlatni grb opštine Kozarska Dubica, koji je uručen njegovom sinu Aleksandru.

Sjećanje i na Stojadina Mirkovića
U eksploziji skladišta poginuo je i vojnik Stojadin Mirković iz Donjih Leskovaca kod Valjeva.

Njegovi posmrtni ostaci sahranjeni su u julu 1995. godine u rodnom selu, a u Valjevu mu je 2013. godine otkrivena spomen-bista.

Mirković je 1999. godine posthumno odlikovan Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbjednosti prvog stepena. Grad Valjevo mu je posthumno dodijelio i svoje najveće priznanje, “Septembarsku povelju”, a njegovo ime nosi i jedna ulica u tom gradu.

Austrijske kompanije traže radnike koji govore srpski ili hrvatski. Za pojedine poslove početna plata ide do 49.000 evra bruto godišnje.

Aktuelni oglasi pokazuju da se takvi radnici traže u logistici, administraciji, poslovnoj podršci i tehničkim zanimanjima, dok za pojedine pozicije početna bruto godišnja plata ide i do 49.000 evra.

Pored njemačkog i engleskog jezika, pojedine austrijske kompanije traže i poznavanje jezika sa prostora Balkana, naročito kada posao uključuje komunikaciju sa klijentima, vozačima ili poslovnim partnerima iz jugoistočne Evrope.

Poslovi nisu ograničeni samo na Beč. Među aktuelnim oglasima nalaze se radna mjesta u Viener Nojdorfu, Velsu i drugim dijelovima Austrije, piše “Kroativ”.

Kompanija LKV VALTER u Viener Nojdorfu traži Transport Menadžera za međunarodnu organizaciju transporta.

Uslov je veoma dobro znanje srpskog uz njemački ili engleski jezik. Za ovu poziciju prethodno iskustvo nije obavezno, a kompanija predviđa obuku. Početna bruto godišnja plata iznosi 43.800 evra, odnosno oko 3.650 evra bruto mjesečno kada se godišnji iznos podijeli na 12 mjeseci.

Posao je predviđen za puno radno vrijeme, a među pogodnostima se navode mogućnost rada od kuće i fleksibilno radno vrijeme.

U Velsu plata ide do 49.000 evra godišnje

Još jedna zanimljiva ponuda dolazi iz Velsa.

Kompanija Mitutojo Austria traži zaposlenog za poziciju Opererejšnal Biznis Servis Spešalist za tržište jugoistočne Evrope.

Kandidat treba da govori njemački i engleski jezik na nivou B2, kao i srpski i hrvatski jezik na nivou B2.

Za ovu poziciju navedena je početna bruto godišnja plata od najmanje 49.000 evra, što odgovara iznosu od oko 4.083 evra bruto mjesečno kada se godišnja plata podijeli na 12 mjeseci.

Predviđen je i hibridni model rada, odnosno mogućnost obavljanja dijela posla od kuće.

Srpski i hrvatski traženi i za administrativne poslove

Poznavanje jezika Balkana pojavljuje se i u oglasima za kancelarijske i administrativne poslove u Beču.

U pojedinim slučajevima srpski ili hrvatski nisu osnovni uslov, već se navode kao dodatna prednost.

Takvo znanje može biti posebno značajno na radnim mjestima gdje zaposleni svakodnevno komuniciraju sa klijentima različitog porijekla ili sarađuju sa tržištima jugoistočne Evrope.

Poslovi nisu samo za kancelarijske radnike

Potražnja postoji i za tehnička zanimanja.

U jednom od aktuelnih oglasa za radno mesto LKV mehaničara navedena je početna bruto satnica od 17,66 evra, uz mogućnost veće zarade u zavisnosti od iskustva i kvalifikacija. Među jezicima koji se navode u oglasu su hrvatski i srpski.

Kod ovakvih poslova, međutim, poznavanje jezika predstavlja samo dio uslova. Važni su i stručna sprema, iskustvo i odgovarajuće tehničke kvalifikacije.

Koji poslovi najčešće traže jezike sa Balkana?

Aktuelni oglasi pokazuju da se srpski i hrvatski mogu pronaći kao traženi ili poželjni jezici na različitim pozicijama:

logistika i transport,
administracija,
poslovna podrška,
korisnička podrška,
prodaja,
tehnička zanimanja,
održavanje i mehatronika.

Posebno su zanimljivi poslovi povezani sa tržištem jugoistočne Evrope, gdje poznavanje jezika može biti direktno povezano sa svakodnevnim radnim zadacima.

Njemački je i dalje veoma važan

Iako se u oglasima traže srpski ili hrvatski to uglavnom ne znači da njemački jezik nije potreban.

Za pojedine pozicije traži se kombinacija njemačkog, engleskog i jednog ili više jezika sa Balkana.

Kod nekih poslova dovoljan je određeni nivo njemačkog, dok se kod drugih očekuje dobro ili veoma dobro poznavanje jezika.

Zbog toga kandidati koji govore srpski ili hrvatski, a istovremeno imaju dobro znanje njemačkog ili engleskog, mogu odgovarati profilu koji pojedini poslodavci traže.

Plate zavise od pozicije

Razlika u zaradama pokazuje koliko posao i kvalifikacije utiču na primanja.

Za Transport Menadžera u Viener Nojdorfu navedena je početna bruto plata od 43.800 evra godišnje, dok se za poziciju u Mitutojo Austria navodi najmanje 49.000 evra bruto godišnje.

Kod tehničkih zanimanja zarada se može iskazivati po satu, pa je u jednom od oglasa navedeno 17,66 evra bruto po satu.

Važno je naglasiti da su navedeni iznosi bruto zarade, a stvarni iznos koji zaposleni dobija na račun zavisi od poreza, radnog vremena, kvalifikacija i drugih uslova zaposlenja.

Aktuelni oglasi tako pokazuju da se srpski, hrvatski i bosanski jezik pojavljuju kao konkretna prednost na različitim poslovima u Austriji, posebno tamo gdje kompanije posluju sa tržištem jugoistočne Evrope.

Nekada se znalo kada se radi, a kada se motika, igla i metla ostavljaju po strani. Nedjelja je bila drugačija od ostalih dana.

Čim se završi jutarnji posao oko stoke i kuće, ljudi bi se spremali za crkvu, oblačili ono bolje što imaju i gledali da se tog dana ne hvataju teških poslova.

U mnogim srpskim kućama nedjelja se i danas poštuje kao dan odmora, molitve i porodice. Uz nju su se, međutim, vezala i brojna narodna vjerovanja. Neka su ostala živa do danas, dok su druga gotovo zaboravljena. Naši stari nisu bez razloga govorili da nedjeljom treba „ostaviti ruke od posla“. Vjerovalo se da taj dan nije za sve ono što može da sačeka ponedjeljak.

Nedjeljom se nisu radili teški poslovi

Kopanje, oranje, kosidba, cijepanje drva, tesanje i drugi teški poslovi ostavljali su se za radne dane. Nedjelja je bila namijenjena odmoru, odlasku u crkvu i druženju sa ukućanima.
Posebno se pazilo da se ne radi na njivi ako posao nije hitan. Žetva, kosidba ili neki drugi sezonski posao mogli su da budu izuzetak kada je vrijeme pritiskalo i kada bi odlaganje donijelo štetu.

Takav odnos prema nedjelji nije značio da čovjek treba da sjedi skrštenih ruku od jutra do mraka. Stoka se morala nahraniti, ručak spremiti, djeca zbrinuti, a ono što je neodložno moralo je da se uradi.

Ni šivenje, predenje i veliki kućni poslovi nisu bili za nedjelju

U pojedinim krajevima Srbije žene su nedjeljom ostavljale igle, vreteno i vez. Šivenje, predenje, tkanje i drugi zahtjevniji ručni radovi smatrani su poslovima koji mogu da sačekaju. Isto je važilo i za veliko spremanje kuće. Nije se gledalo blagonaklono na ribanje od poda do plafona, pomjeranje namještaja i druge poslove koji mogu da se urade tokom sedmice.

Svakodnevne stvari, poput kuvanja, pranja onoga što je neophodno ili sređivanja nereda, nisu se u svim krajevima smatrale zabranjenim. Razlika je bila u tome da li čovjek radi ono što mora ili od nedjelje pravi običan radni dan.

Nije valjalo ni započinjati velike poslove

Jedno od rasprostranjenih vjerovanja bilo je da nedjelja nije dan za započinjanje velikih poslova.

Gradnja kuće, kopanje temelja, veliki radovi oko imanja ili neki drugi važan posao radije su se ostavljali za ponedjeljak ili drugi radni dan.

Narod je u takvim stvarima volio da bude oprezan. Kad se nešto započinje, važno je da se započne „kako valja“, pa su se dan i vrijeme početka posla pažljivo birali.

Hljeb i so nisu se olako davali iz kuće

Jedno od zanimljivijih vjerovanja odnosi se na hljeb, so, kvasac i žar iz ognjišta.

U nekim krajevima smatralo se da nedjeljom nije dobro davati ove stvari iz kuće. Hljeb je bio mnogo više od hrane. Predstavljao je život, blagostanje i ono što kuću drži na okupu. Ognjište je imalo gotovo isto značenje.

Zato se vjerovalo da davanjem hljeba, kvasca ili žara komšiji može da se „iznese“ i dio kućne sreće i napretka. Danas takvo vjerovanje mnogima zvuči neobično, dok je nekada bilo sasvim ozbiljno shvatano.

Nedjeljom se nije valjalo svađati

Od svih običaja, ovaj je vjerovatno najlakše razumjeti i danas.

Nedjelja je trebalo da bude dan mira u kući. Psovke, svađa, vika i teške riječi nisu se smatrale dobrim znakom.

Stariji su često govorili da nije dobro da se čovjek na svetog dana naljuti na ukućane, ode posvađan od kuće ili nekome učini nepravdu. Dan koji je namijenjen Bogu trebalo je provesti bez nepotrebne galame i razmirica.

Šta se onda nedjeljom radilo?

Nedjelja nije bila samo dan kada se „ništa ne radi“. Ljudi su ustajali, spremali se za liturgiju, odlazili u crkvu, obilazili rodbinu, sjedili sa komšijama, spremali nedjeljni ručak i provodili više vremena sa porodicom.

Poslije crkve se sjedalo za sto. Ručak je bio važan dio nedjeljnog dana, naročito u većim porodicama. Jelo se bez žurbe, razgovaralo se, dolazili su gosti, djeca su se igrala, a stariji prepričavali šta se dešavalo tokom nedjelje.

Takva nedjelja imala je svoj red.

Nije se gledalo samo šta čovjek smije ili ne smije da uradi. Važnije je bilo da se jedan dan u sedmici odvoji od svakodnevne jurnjave i posveti Bogu, porodici i odmoru.

Šta kaže običaj, a šta vjera?

Ovdje treba napraviti razliku.

Mnoga pravila koja danas čujemo kao „ne smije nedjeljom“ pripadaju narodnom vjerovanju i običajima, a ne predstavljaju nužno crkvenu zabranu.

Crkveni smisao nedjelje vezan je za bogosluženje, molitvu, odmor i sjećanje na Vaskrsenje Hristovo. Čovjek nije pozvan da zanemari ono što je neophodno samo zato što je nedjelja.

Ako treba nahraniti stoku, spremiti hranu, zbrinuti dijete, pomoći bolesnom čovjeku ili uraditi nešto što ne može da čeka, takve obaveze ne mogu se jednostavno staviti u isti koš sa nepotrebnim teškim radom.

Zato se i danas često može čuti savjet da nedjelja ne treba da bude dan besposličarenja, već dan drugačijeg ritma.

Naši stari su taj ritam dobro poznavali. Znali su kada se radi do iznemoglosti, a kada se ostavljaju alat i njiva. Znali su i da se nedjeljom čovjek malo bolje obuče, ode u crkvu, sjedne sa svojima i ne traži razlog za svađu, prenosi Ona.

Možda se mnogo toga promijenilo, ali je jedna stvar ostala ista, a to jeste da je nedjelja ljepša kada se ne potroši na ono što može da sačeka sutra.