Dok Milorad Dodik i njegov SNSD danas ‘grme i pjene’ od bijesa čim se spomene termin ‘državna imovina’ i kunu se da brane Republiku Srpsku ‘od Sarajeva i OHR-a’, u stvari su parlamentarci iz SNSD-a najzaslužniji što je zakon iz 2005. godine s kojim je tadašnji visoki predstavnik u BiH Pedi Ešdaun nametnuo pravila o zabrani raspolaganja državnom imovinom do konačnog usvajanja zakonskog rješenja o tom pitanju, potvrđen u Parlamentu BiH.

Te činjenice SNSD danas želi pobiti i sakriti, a na ove teške obmane javnosti je podsjetio profesor Milan Blagojević, kandidat SDS-a za državni parlament na predstojećim općim izborima.

Blagojević je podsjetio na te činjenice, a Raport je ‘izvukao’ autentične stenograme sa sjednica oba doma Parlamentarne skupštine BiH  iz marta 2007. godine.

Ono što u njima piše je pravi ‘politički hit’ koji je u stvari lansirao sam SNSD i danas ti stenogrami su u stvari najočitiji dokaz kako SNSD ‘preko noći mijenja ploče’.

Prije samog sadržaja stenograma koji razotkrivaju kako je SNSD bio najveći branilac odluka visokog predstavnika, treba podsjetiti da je u martu 2005. godine tadašnji visoki predstavnik Pedi Ešdaun nametnuo Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH.

Dodikova ekipa preuzela Ešdaunov tekst i poslala ga u proceduru

S tim Zakonom on je stavio ‘katanac’ na državnu imovinu i to sve nepokretnosti  i to zemljište, zgrade, objekte, koje pripadaju BiH na osnovu međunarodnog Sporazuma o sukcesiji bivše SFRJ, kao i svu nepokretnu imovinu na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika BiH do 31. decembra 1991. godine.

Tim zakonom je strogo zabranjeno bilo kakvo direktno ili indirektno prenošenje vlasništva nad tim nekretninama. Dakle, država je upisana kao vlasnik, a entiteti i opptine nisu mogli prodavati ili krčmiti tu imovinu bez odobrenja posebne Komisije. Zakon je trebao važiti privremeno, dok domaći političari ne donesu svoj zakon na osnovu preporuka te Komisije.

Prošle su dvije godine od tog nametanja, i na sjednici Predstavničkog doma 15. marta 2007. godine, na dnevni red, i to po hitnom postupku, stigao je Zahtjev poslanika Beriza Belkića, Milorada Živkovića i Nike Lozančića za razmatranje Zakona o usvajanju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine po hitnom postupku, u skladu s članom 127. Poslovnika.

U tom slučaju radilo se o zakonu koji je nametnuo Ešdaun, a da ga usvoji i Parlament BiH predložio je uz druga tadašnja dva člana Kolegija, niko drugi nego Milorad Živković, tadašnja glavna parlamentarna perjanica SNSD-a.

Živković branio proceduru i držao lekcije opoziciji

Uvidom Raporta u stenogram te sjednice, poslanici tadašnje opozicije iz Republike Srpske  Momčilo Novaković iz SDS-a i Jovan Hadži Mitrović, odmah su ‘skočili’  i rekli da neće podržati zakon jer je to prepisana nametnuta odluka visokog predstavnika. Mitrović je pitao zašto predlagači nisu napravili novi zakon, bez preambula visokog predstavnika, jer se ovako kako je kazao ‘otvaraju vrata OHR-u da nam vječito nameće šta hoće.’

Ali, na to je SNSD-ov predlagač Milorad Živković izašao za govornicu, mahao pravilnicima i branio uvrštavanje Ešdaunovog  zakona u domaći sistem. Rekao je doslovno ovo:

“Jedinstvena pravila za izradu pravnih propisa u Institucijama BiH, gdje se u članu 56. i članu 47. striktno navodi kako se zakoni od strane Visokog predstavnika donose, pri čemu se kaže da zakon o usvajanju sadrži naziv odluke koje Visoki predstavnik za BiH proglasio, napisan broj službenog glasnika itd., itd., tako da je ovo sve urađeno onako pravnički kako treba da se uradi. Mi tu nismo imali nikakav manevarski prostor”, tvrdio je tada Živković, koji je doduše kazao da nakon toga nije spreman da digne ruku za bilo koji zakon koji donosi visoki predstavnik, ali je taj ipak podržao.

Dušanka Majkić u Domu naroda: ‘Ljudi, glasajmo, to nama odgovara!’

Samo petnaest dana kasnije, tačnije 30. marta 2007. godine, ista priča se seli u Dom naroda i zakon Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom dolazi pred državne delegate. Opet se opozicija buni, Slobodan Šaraba iz SDS-a govori da on ne može prihvatiti preuzimanje nametnutih zakona ‘jer se tako stvara kultura zavisnosti od OHR-a.’

Ali, tada delegatkinja SNSD-a, Dušanka Majkić drži govor u kojem objašnjava delegatima da im itekako odgovara da usvoje zakon o državnoj imovini kako bi postao domaći. Evo šta je tačno izjavila:

“Ja bih htjela više, ovaj, možda kao objašnjenje koje dugujemo delegatima ovog doma, da su odluke koje je Visoki predstavnik djelovao, znači, umjesto domaćih organa vlasti, donesene kao privremene i zahtijeva se od domaćih organa vlasti da ih usvoje. A da ih usvoje, trebamo zbog toga da bismo mogli da ih mijenjamo. Sve dok su u izvornom obliku usvojene, nametnute, ustvari, od OHR-a, od strane Visokog predstavnika, one ne mogu da trpe promjene. Dakle, potreba je ovog doma, ove parlamentarne skupštine da prihvati ove zakone, čime ih proglašava svojim i istog momenta može da vrši promjene na njima. To je razlog zbog čega nama odgovara da danas usvojimo ove promjene”, kazala je Majkić u Domu naroda sad već daleke 2007. godine.

I , nakon tog njenog objašnjenja, rezultat glasanja u Domu naroda PSBiH je bio da je 14 delegata bilo za, a jedan, i to iz SDS-a, protiv.

Tako su zabrana i definicija državne imovine BiH dobile puni domaći legitimitet, uz aminovanje i pečat SNSD-a.

Predstava za javnost i lični interesi

Zato, kada danas slušamo Dodika i njegovu ekipu ‘prelivoda’ kako galame, prijete odcjepljenjem, ne daju ni da se spomene državnu imovinu i tvrde da BiH nema nijedan kvadrat zemljišta, samo ih treba podsjetiti na sjednice oba Doma PSBiH iz 2007.godine na kojima su ne samo glasali za zabranu raspolaganja državnom imovinom dok se status te imovine ne riješi jedinstvenim, državnim zakonom, nego su ga i uputili u parlamentarnu proceduru.

Bezobrazni i bahati pokušaji SNSD-a da izbrišu  svoju političku istoriju samo su dokaz njihove dvoličnosti i licemjerja.

Ako se tome pridoda i velika vjerovatnoća da im je novi stav o  državnoj imovini očigledno alat za političku trgovinu naročito s SAD u kontekstu Južne plinske interkonekcije ili moguće i rudnih bogatstava koje je Dodik otvoreno nudio Amerikancima iako nema nikakvo pravo nad tom imovinom, onda je potpuno jasno o kakvoj se ovdje politici isključivo ličnih interesa radi.

(Raport)