Vlado Milojević, predsjednik OO PSS Pale, oštro je reagovao na izjave Ace Stanišića, poručivši da novac građana nije novac SNSD-a.

– Kaže Aco Stanišić da se promovišemo „preko njih i njihovih projekata“, aludirajući na SNSD, odnosno stranku čiji je odnedavni član postao. Ne znam na koje projekte se tačno odnosi ta promocija, ali znam da SNSD ništa nije finansirao iz svog džepa. Ako mislite na novac javnih institucija i preduzeća, moram Vas obavijestiti da su to sredstva svih građana Republike Srpske, a ne političke stranke, iako ste već godinama navikli da privatizujete javne resurse i da ih doživljavate kao privatnu imovinu – poručio je Milojević.

On je podsjetio javnost da je SNSD osam godina bio na vlasti u Palama, te da su građani o njihovom radu rekli svoje na lokalnim izborima 2024. godine.

– Takođe, nijedan poslanik SNSD-a sa Pala u Narodnoj skupštini Republike Srpske nije se javio za riječ skoro četiri godine. Pale su odjednom postale prioritet kada je načelnik opštine ušao u verbalni duel sa premijerom Savom Minićem i predsjednikom SNSD-a Miloradom Dodikom i jasno rekao da je SNSD sa Pala izmjestio sve institucije i od Pala napravio praznu ljušturu – naglašava Milojević.

Prema njegovim riječima, vlast je tek nakon suočavanja sa padom rejtinga počela sa naglim ulaganjima.

– Shvatili ste da vam je rejting među građanima pao, pa je, tri i po mjeseca pred izbore, Vlada ekspresno počela da ulaže novac u Pale, ne zato što vam je stalo do građana, već zato što pokušavate da prikupite njihove glasove, kako biste sačuvali vaše bogatstvo i udobne fotelje, do kojih vam je neizmjerno stalo. Samo u ovoj godini, SNSD je zadužio Republiku Srpsku za 4,2 milijarde KM. Stanovnici su svjesni da će njihova djeca u budućnosti vraćati te dugove i sigurno je da nećete moći da ih kupite „investicijama“ koje predstavljate kao ulaganja SNSD-a, jer su vas svi prozreli u prethodnim izbornim ciklusima – navodi se u izjavi.

Milojević je zaključio jasnom porukom da niko nema pravo da javna sredstva prisvaja i koristi kao izborni poklon.

– Ne daje SNSD svoj novac Palama i niko nema pravo da javna sredstva predstavlja kao stranački poklon. P. S. Znaju svi da ipak nije greška „dodjela novca“ i da zaista jezik hoće pravo! Nekada je bolje ne pravdati se, jer svakim novim pravdanjem samo dublje tonete – jasan je Milojević.

Centralna izborna komisija (CIK) BiH saopštila je da “zbog nepredviđenih okolnosti”, još nisu otvorena neka biračka mjesta na današnjim testnim izborima.

Za pojedina biračka mjesta nisu blagovremeno dostavljeni testni glasački listići što će biti naučena lekcija za bolju organizaciju distribucije i transporta opreme i izbornog materijala za opšte izbore zakazane za 4. oktobar, istakli su iz CIK BiH.

Iz CIK kažu da su “u stalnom zasjedanju i komunikaciji sa opštinskim/gradskim izbornim komisijama”.

Sve opštinske/gradske izborne komisije su obaviještene da odmah po sticanju uslova otvore biračka mjesta za testne izbore i o tome informišu javnost i birače, te da u skladu sa vremenom otvaranja biračkog mjesta produže testno glasanje ali najkasnije do 18.00 časova.

Testni izbori sprovode se u skladu sa Izbornim zakonom BiH kao pripremna aktivnost radi sveobuhvatne provjere funkcionalnosti, integriteta, bezbjednosti, pouzdanosti i primjenjivosti specifičnih izbornih tehnologija u uslovima simuliranog izbornog procesa.

(Srna)

Oficiri Oružanih snaga BiH u otvorenom pismu ističu da je Zukan Helez doveo Ministarstvo odbrane u Savjetu ministara i Oružane snage do vrhunca nacionalne netrpeljivosti.
Ovim pismom oficiri upozoravaju na katastrofalno međunacionalno stanje u Oružanim snagama BiH, koje moraju biti iznad svakog ministra i političke stranke.

Pismo oficira Oružanih snaga BiH Medijski sistem Republike Srpske – Srna objavljuje u cijelosti:

Mandat Zukana Heleza na funkciji ministra odbrane u Savjetu ministara mora biti predmet ozbiljne, objektivne i institucionalno zasnovane analize, jer njegovo djelovanje u periodu od 2022. do 2026. godine više nije moguće posmatrati isključivo kroz prizmu dnevnopolitičkih nesuglasica. Niz njegovih javnih istupa, političkih poruka, odluka i sukoba s predstavnicima drugih konstitutivnih naroda, zamjenikom ministra, profesionalnim vojnim rukovodstvom i drugim institucijama postepeno je stvarao atmosferu političke i nacionalne polarizacije koja se, zbog prirode funkcije koju obavlja, prelila i na Ministarstvo odbrane i Oružane snage BiH.

Ovaj tekst ne polazi od pretpostavke da su Oružane snage BiH formalno podijeljene ili da su prestale funkcionisati kao jedinstvena institucija. Naprotiv, nastavile su da izvršavaju svoje zakonom propisane zadatke, međunarodne obaveze, aktivnosti s NATO-om i druge operativne funkcije.

Upravo zato potrebno je biti precizan: problem nije u tome što je vojska prestala postojati kao funkcionalna institucija, već u činjenici da je tokom Helezovog mandata ozbiljno narušeno političko povjerenje u sistem odbrane, kao i međunacionalni i međuljudski odnosi unutar njega.

To predstavlja mnogo opasniji proces od formalne podjele institucije. Oružane snage BiH došle su do svog vrhunca nacionalne podijeljenosti, zbog čega im prijeti kolaps, a moguće i potpuni međunacionalni raspad, a sve zbog jednog čovjeka koji urušava ovaj jedan od osnovnih segmenata mira u BiH.

Ministar odbrane nije obični politički funkcioner. On predstavlja civilni autoritet u sistemu odbrane, nalazi se u lancu komandovanja i kontrole i ima zakonom definisane nadležnosti nad ključnim aspektima funkcionisanja Ministarstva odbrane i Oružanih snaga BiH. Upravo zbog toga njegove javne izjave imaju težinu koja nadilazi okvire dnevno-političke polemike.

Kada ministar odbrane govori o ukidanju entiteta, promjeni njihovih naziva, preuređenju Republike Srpske, političkim predstavnicima jednog konstitutivnog naroda, ratnim događajima ili sudbini pripadnika određene zajednice, takve izjave ne mogu se posmatrati samo kao uobičajeni politički komentari, jer one nužno imaju posljedice na percepciju institucije kojom rukovodi, posebno među pripadnicima multinacionalnih Oružanih snaga BiH.

ISTUPI I POLITIČKA POLARIZACIJA
Od početka mandata bilježi se niz kontroverznih istupa koji su doprinijeli stvaranju takve atmosfere. Već tokom 2023. godine Helez je javno iznosio tvrdnje o navodnom postojanju ruskih, odnosno paravojnih kampova na području Republike Srpske, nakon čega je Tužilaštvo BiH formiralo predmet, a Helez dao iskaz. Bez prejudiciranja ishoda tog predmeta, ostaje činjenica da je ministar odbrane iznio izuzetno ozbiljne bezbjednosne tvrdnje koje su dodatno podigle tenzije između institucija i političkih predstavnika u BiH.

Kada takve tvrdnje dolaze od ministra odbrane, posebno je važno da budu zasnovane na provjerljivim obavještajnim i bezbjednosnim podacima, jer se u suprotnom autoritet institucije odbrane može pretvoriti u sredstvo političke i međunacionalne eskalacije.

Tokom 2024. godine javni diskurs ministra postao je još izraženiji. Helez je javno zagovarao mogućnost ukidanja entiteta i govorio o reorganizaciji Republike Srpske, uključujući prijedloge koji su u javnosti shvaćeni kao zalaganje za brisanje njenog ustavnog i političkog identiteta. Posebno zabrinjava činjenica da su u njegovim javnim istupima korištene i reference na operaciju “Oluja” i sudbinu Srba iz Republike Srpske Krajine.

Bez obzira na političko opredjeljenje bilo kog pojedinca, takav način komunikacije ministra odbrane teško se može smatrati doprinosom izgradnji povjerenja među narodima čiji pripadnici zajedno služe u Oružanim snagama BiH. Naprotiv, takve izjave su kod jednog dijela pripadnika stvorile osjećaj da institucija koju predstavljaju više nije neutralan državni okvir, već prostor u kojem se vode političke i nacionalne polemike.

U tom kontekstu značajno je što su i međunarodni akteri upozoravali na štetnost političkog diskursa koji produbljuje podjele u BiH. Misija OEBS-a u BiH reagovala je na izjave koje su podsticale podjele i naglašavala obavezu političkih predstavnika da rade na jačanju društvene kohezije, a ne na stvaranju novih podjela. Takve reakcije imaju posebnu težinu ako se uzme u obzir da je OEBS jedan od međunarodnih aktera koji kontinuirano radi na demokratskoj kontroli, ljudskim pravima, izgradnji povjerenja i reformi bezbjednosnog sektora u BiH.

Politički sukobi ministra odbrane istovremeno su se sve više prenosili i na odnose unutar samog Ministarstva odbrane. Odnos sa zamjenikom ministra odbrane Aleksandrom Goganovićem, koji dolazi iz reda srpskog naroda, u više navrata prerastao je iz institucionalnog neslaganja u javni politički konflikt.

Ministar i zamjenik ministra mogu imati različita politička mišljenja, ali problem nastaje kada se institucionalni odnosi u Ministarstvu odbrane počnu predstavljati kroz prizmu nacionalnih političkih sukoba. U takvoj atmosferi svaki pripadnik sistema počinje posmatrati odluke institucije kroz prizmu nacionalne pripadnosti, što je suprotno osnovnom principu profesionalne i multinacionalne vojne organizacije.

Sličan problem otvoren je i kroz Helezove istupe povodom obilježavanja 9. januara, kada su podnošene krivične prijave protiv političkih predstavnika i pripadnika Oružanih snaga BiH.

Nije sporno pravo ministra da zahtijeva poštivanje zakona i da reaguje kada smatra da je zakon prekršen. Međutim, kada se takvi postupci javno povezuju s nacionalno i politički osjetljivim pitanjima, a u njih se uključuju i pripadnici profesionalnog vojnog sastava, otvara se pitanje da li se institucija odbrane koristi kao instrument političkog obračuna.

Isto pitanje postavlja se i povodom javnih izjava o Aleksandru Goganoviću i njegovom eventualnom odnosu prema spomeniku Ratku Mladiću u Kalinoviku. Pravna odgovornost za ratne zločine je jasna, ali istovremeno profesionalni pripadnici sistema odbrane ne smiju postati objekti političkog etiketiranja na osnovu svoje nacionalne pripadnosti ili političkih interpretacija ratne prošlosti.

SUKOB S PROFESIONALNIM VOJNIM VRHOM I DOGAĐAJI IZ MAJA 2025. GODINE
Kulminacija problema uslijedila je u maju 2025. godine, kada su četiri generala srpske nacionalnosti, među njima i načelnik Zajedničkog štaba Oružanih snaga BiH, javno izrazila ozbiljnu zabrinutost zbog djelovanja ministra odbrane i njegovog odnosa prema profesionalnom vojnom sistemu. Ovaj događaj ne smije biti marginalizovan niti predstavljen kao još jedna politička svađa.

Kada dio najvišeg profesionalnog vojnog rukovodstva javno upozori da određeni postupci i javne izjave ministra ugrožavaju profesionalnost i koheziju sistema odbrane, to predstavlja ozbiljan institucionalni signal koji bi svaki međunarodni partner BiH morao uzeti u razmatranje. Generali mogu biti predmet kritike, kao i svako drugo službeno lice, ali njihovo javno upozorenje predstavlja činjenicu koja zahtijeva analizu, a ne političko etiketiranje.

Samo nekoliko dana kasnije, 12. maja 2025. godine, dogodio se incident u kasarni “Kozara”, kada je ministar odbrane pokušao spriječiti ulazak /visokih funkcionera Republike Srpske/ Milorada Dodika, Nenada Stevandića i Radovana Viškovića u objekt Oružanih snaga BiH, dok su oni ipak ušli u objekt. Na licu mjesta bili su i načelnik Zajedničkog štaba Oružanih snaga BiH i zamjenik ministra Aleksandar Goganović.

Bez obzira na različita politička tumačenja tog događaja, sama činjenica da je duboki politički sukob između ministra odbrane i političkih predstavnika jednog dijela zemlje došao do prostora vojne kasarne predstavlja ozbiljan razlog za zabrinutost. Oružane snage BiH ne smiju biti prostor u kojem se politički sukobi rješavaju pritiskom, demonstracijom autoriteta ili suprotstavljanjem političkih grupa. Vojni objekti moraju ostati izvan dnevnih političkih obračuna, a lanac komandovanja mora biti jasan, profesionalan i oslobođen političkog pritiska.

ZAPOŠLjAVANjE I STIMULACIJE
Posebno pitanje predstavlja način na koji se tokom Helezovog mandata upravljalo ljudskim resursima u Ministarstvu odbrane. Prema javno objavljenim podacima, Ministarstvo je u periodu od 2022. do 2025. godine primilo ukupno 189 novozaposlenih, od kojih su 101 Bošnjak, 57 Hrvata, 29 Srba i dva pripadnika kategorije “ostali”. Sama statistika ne predstavlja pravni dokaz diskriminacije i bilo bi neodgovorno takav zaključak unaprijed proglasiti utvrđenom činjenicom. Međutim, statistički obrazac dovoljno je ozbiljan da zahtijeva nezavisnu i detaljnu provjeru.

Za takvu provjeru potrebno je utvrditi kakva je bila nacionalna struktura svih kandidata koji su se prijavljivali na konkurse, koliko ih je ispunjavalo uslove, kako su bodovani, kakve su bile rang-liste, ko je sjedio u komisijama, ko je donosio konačne odluke, koliko je bilo žalbi i kakav je bio njihov ishod. Na osnovu takvih podataka moguće je utvrđivati postojanje eventualne nacionalne diskriminacije. Bez tih podataka, međutim, ne može se ni potvrditi ni isključiti mogućnost da je nacionalna pripadnost uticala na proces zapošljavanja.

Upravo zato, pitanje zapošljavanja ne treba politizovati, već dokumentovati. Ako su svi postupci provedeni zakonito i prema jednakim kriterijima, dokumentacija bi to trebala potvrditi. Ako nisu, nadležne institucije moraju utvrditi odgovornost.

Ovaj problem ne može se svesti samo na odnos Heleza prema srpskim političkim predstavnicima. Tokom njegovog mandata bilo je i izrazito oštrih i uvredljivih javnih istupa prema hrvatskim političkim predstavnicima. Time se pokazuje da se obrazac polarizujuće političke komunikacije ne može jednostavno objasniti jednim političkim sukobom.

Kada ministar odbrane ulazi u javne konflikte s predstavnicima više političkih i nacionalnih grupa, postavlja se legitimno pitanje da li je njegova javna komunikacija doprinijela stvaranju slike Ministarstva odbrane kao prostora političke konfrontacije, umjesto prostora profesionalnog upravljanja odbrambenim sistemom.

Dodatnu pažnju zaslužuju i Helezovi javni stavovi o ukidanju entiteta i promjeni ustavne strukture BiH, koji su ponavljani i tokom 2026. godine, kao i njegovo zalaganje za ukidanje entitetskog glasanja.

Niko ne osporava političko pravo pojedinca da se zalaže za ustavne promjene, ali se mora postaviti pitanje da li je ministar odbrane odgovarajuće lice da upravo kroz autoritet funkcije koju obavlja kontinuirano promoviše političke stavove koji predstavljaju neka od najosjetljivijih i najspornijih pitanja u zemlji. Ministar odbrane mora biti svjestan da svaka njegova riječ ima posebnu težinu u sistemu čiji pripadnici dolaze iz različitih ustavnih i nacionalnih sredina.

Posebno pitanje koje zahtijeva ozbiljnu provjeru odnosi se i na sistem novčanih stimulacija zaposlenih u Ministarstvu odbrane tokom mandata Zukana Heleza. Prema javno objavljenim informacijama, za stimulacije zaposlenima u Ministarstvu odbrane tokom prve dvije godine Helezovog mandata utrošeno je oko 3,67 miliona KM, što predstavlja višestruko povećanje u odnosu na prethodne godine.

Prema istim navodima, u 2022. godini za stimulacije je izdvojeno oko 614.000 KM, dok je tokom prve dvije godine Helezovog mandata taj iznos bio višestruko veći.

Istovremeno su se pojavili navodi da su pojedinim zaposlenima dodjeljivane stimulacije koje su dosezale i do 40 odsto njihovih primanja. Ako bi se analizirala nacionalna struktura korisnika stimulacija, eventualne razlike zahtijevale bi dodatnu provjeru kako bi se utvrdilo da li postoje elementi nacionalne diskriminacije, odnosno da li su kriterijumi bili jednaki i objektivno primjenjivani.

Posebno zabrinjavaju navodi da je najveći dio visokih stimulacija bio usmjeren prema osobama bliskim Kabinetu ministra te da je među njima bio nesrazmjerno veliki broj pripadnika bošnjačke nacionalnosti. Takvi navodi mogu se potvrditi ili odbaciti isključivo službenom dokumentacijom. Stoga se više ne radi samo o pitanju političkog utiska, nego o ozbiljnom pitanju jednakog tretmana zaposlenih, transparentnosti raspolaganja javnim novcem i mogućeg favorizovanja određenih zaposlenih na osnovu kriterijuma koji moraju biti objektivni, provjerljivi i jednako primjenjivani na sve.

Upravo zato bilo bi neophodno izvršiti nezavisnu reviziju svih stimulacija isplaćenih tokom Helezovog mandata, uključujući pojedinačne iznose, datume isplate, obrazloženja, kriterijume, potpisnike odluka, organizacione jedinice iz kojih su korisnici dolazili, njihovu eventualnu povezanost s Kabinetom ministra, kao i nacionalnu strukturu korisnika. Ukoliko su kriteriji bili profesionalni i jednako primjenjivani, takva revizija trebala bi to jasno potvrditi. Ukoliko nisu, nadležne institucije morale bi utvrditi odgovornost za eventualne nepravilnosti.

Pitanje stimulacija treba posmatrati zajedno s pitanjem zapošljavanja. Kada se istovremeno pojave statistički nesrazmjerni podaci o novom zapošljavanju i navodi o koncentraciji visokih stimulacija kod određenog kruga zaposlenih, nije odgovorno unaprijed izvesti zaključak o diskriminaciji, ali nije odgovorno ni ignorisati potrebu za provjerom. Jedino potpuno transparentan uvid u dokumentaciju može pokazati da li se radi o objektivnoj posljedici strukture zaposlenih i njihovih radnih rezultata ili o obrascu favorizovranja određenih ljudi.

Upravo tu, međunarodni partneri, Parlamentarna skupština BiH, nadležne revizorske institucije, Generalni inspektorat i pravosudne institucije imaju opravdan razlog tražiti potpunu dokumentaciju.

SUKOBI SA HRVATSKIM POLITIČKIM PREDSTAVNICIMA
Posebno poglavlje Helezovog političkog djelovanja predstavljaju njegovi sukobi sa predstavnicima hrvatskog naroda u BiH i način na koji im se javno obraćao. Ovdje se više ne može govoriti samo o različitim političkim stavovima ili legitimnom neslaganju oko ustavnog uređenja države. Tokom njegovog mandata zabilježeni su javni istupi prema hrvatskim političarima koji su sadržavali krajnje uvredljiv i ponižavajući rječnik.

Posebno je ozbiljan slučaj iz decembra 2025. godine, kada je Helez hrvatsku evroparlamentarku Željanu Zovko i Maksa Primorca javno povezao sa “ustaškim genima”, a potom ih u televizijskom nastupu nazvao izrazom “ustaška kopilad”, dok je za Zovko koristio dodatno uvredljiv izraz. Ove izjave izazvale su osude hrvatskih političkih predstavnika, a na njih su reagovali i predstavnici međunarodne zajednice.

Takav način komunikacije posebno je problematičan kada dolazi od ministra odbrane BiH. Ministar odbrane nije samo politički predstavnik jedne stranke niti učesnik predizborne debate. On predstavlja civilni autoritet nad institucijom u kojoj zajedno služe pripadnici Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih. Kada ministar koji ima zakonsku odgovornost za funkcionisanje takvog sistema koristi jezik koji hrvatski politički predstavnici doživljavaju kao ponižavanje i stigmatizaciju, posljedice njegovih riječi ne mogu se odvojiti od funkcije koju obavlja.

Posebno je važno napraviti razliku između kritike konkretne politike i generalizovanja prema političkim ili nacionalnim grupama. Ministar ima puno pravo kritikovati zahtjev za izmjenu Izbornog zakona, koncept federalizacije, prijedlog hrvatske izborne jedinice ili bilo koji drugi politički prijedlog. Međutim, kada se politička polemika pretvara u lične uvrede, etiketiranje i povezivanje političkih protivnika sa ekstremističkim ili fašističkim nasljeđem, tada se spušta nivo javne komunikacije upravo na onaj nivo koji jedan ministar odbrane mora izbjeći.

Ovo pitanje dodatno dobija na težini zbog činjenice da je Helez i tokom 2026. godine nastavio javne sukobe sa hrvatskim političkim predstavnicima. Nakon Rezolucije Hrvatskog sabora o osnaživanju političkog položaja Hrvata u BiH, Helez je ocijenio da ona predstavlja neprihvatljivo miješanje u unutrašnja pitanja BiH i poručio da o ustavnom uređenju i izbornom zakonodavstvu mogu odlučivati samo institucije BiH. Takav stav sam po sebi predstavlja legitimnu političku poziciju. Međutim, način na koji je politička polemika vođena, uključujući njegovo upozoravanje da pojedini stavovi podsjećaju na politike iz devedesetih godina, dodatno je produbio već postojeću političku polarizaciju između dijela bošnjačkog političkog korpusa i predstavnika hrvatskog naroda.

Još je izraženiji primjer uslijedio u augustu 2026. godine, kada je Helez, reagujući na izjave Željane Zovko o federalizaciji BiH i hrvatskoj izbornoj jedinici, poručio da budućnost BiH mogu uređivati isključivo njeni građani i institucije, ali je političke zagovornike takvih rješenja istovremeno označio kao “dokazane nacionaliste i fašiste”. Takva kvalifikacija više nije argumentovana politička kritika konkretnog prijedloga. To je političko i vrijednosno etiketiranje protivnika koje dodatno zatvara prostor za dijalog i kompromis.

Posebno zabrinjava što se kroz takvu retoriku hrvatski politički zahtjevi u BiH često predstavljaju kroz najteže moguće istorijske i ideološke kvalifikacije. Time se stvara opasan obrazac u kojem se legitimna pitanja političkog predstavljanja hrvatskog naroda automatski povezuju sa nacionalizmom, fašizmom ili politikama iz ratnog perioda. Politička opravdanost određenog zahtjeva može biti predmet rasprave, ali pravo na političko predstavljanje i zastupanje interesa konstitutivnog naroda ne može se unaprijed diskvalifikovati uvredljivim etiketama.

Ovdje se mora postaviti i pitanje poruke koju takva retorika šalje hrvatskom narodu u BiH. Ako ministar odbrane kontinuirano ulazi u sukobe sa hrvatskim političkim predstavnicima i njihove političke stavove opisuje najtežim mogućim kvalifikacijama, pripadnici hrvatskog naroda koji služe u Oružanim snagama BiH imaju opravdan razlog da se pitaju da li se politička poruka ministra odbrane može odvojiti od institucionalnog odnosa prema njima. To ne znači da se može automatski tvrditi da je bilo diskriminacije prema Hrvatima u Oružanim snagama BiH. Takav zaključak zahtijevao bi konkretne dokaze. Ali upravo zbog toga nadležne institucije moraju biti posebno oprezne kada se politička retorika najvišeg civilnog autoriteta sistema odbrane počne preklapati sa pitanjima nacionalnog identiteta i pripadnosti.

Ministar odbrane mora biti sposoban da istovremeno štiti ustavni poredak BiH i poštuje činjenicu da u toj državi postoje tri konstitutivna naroda i ostali, sa različitim političkim pogledima, istorijskim iskustvima i legitimnim interesima. Njegova obaveza nije da se slaže sa svim tim stavovima, nego da instituciju kojom upravlja drži izvan političke i nacionalne stigmatizacije. U suprotnom, hrvatski pripadnik Oružanih snaga BiH može početi osjećati istu vrstu institucionalnog nepovjerenja koja se u ovom tekstu već analizira u odnosu prema srpskim pripadnicima.

Zbog toga se odnos Heleza prema hrvatskim političkim predstavnicima ne smije posmatrati kao odvojena serija verbalnih incidenata. Kada se isti obrazac – javni sukob, lična diskvalifikacija, istorijsko etiketiranje i političko povezivanje protivnika sa ekstremističkim ideologijama – pojavljuje prema predstavnicima različitih konstitutivnih naroda, onda se otvara šire pitanje političke kulture i institucionalne odgovornosti ministra odbrane. Problem tada više nije samo u tome što se Helez sukobio sa jednim političarem. Problem je u obrascu komunikacije koji može ostaviti utisak da se funkcija ministra odbrane koristi kao platforma za političke obračune sa predstavnicima drugih nacionalnih i političkih grupa.

Ovakav pristup je posebno opasan za sistem odbrane jer su Oružane snage BiH jedna od rijetkih institucija u kojoj pripadnici različitih naroda svakodnevno moraju djelovati kao jedna profesionalna organizacija. Svaka poruka koja pripadnike jednog naroda dovodi u situaciju da osjećaju da se politički identitet njihovog naroda sistemski omalovažava može direktno uticati na unutrašnje povjerenje. Profesionalna vojska ne može počivati samo na formalnom lancu komandovanja. Ona mora počivati i na uvjerenju svakog pripadnika da ga zemlja kojoj služi tretira jednako.

POSTUPCI PROTIV PRIPADNIKA ORUŽANIH SNAGA BiH I PITANjE JEDNAKOG TRETMANA
Još ozbiljnije pitanje otvoreno je postupanjem ministra odbrane prema ukupno 37 pripadnika Oružanih snaga BiH. Prema objavljenim informacijama, Helez je potpisao prijave protiv 37 pripadnika zbog aktivnosti za koje tvrdi da predstavljaju veličanje i glorifikaciju pravosnažno osuđenog Ratka Mladića, dok je 10 predmeta već kvalifikovano kao krivične prijave i upućeno Tužilaštvu BiH. Samo pokretanje postupka nije dokaz krivice i niko ne smije biti proglašen odgovornim prije odluke nadležnih institucija. Upravo zato je neophodno utvrditi da li su svi postupci pokrenuti na osnovu jednakih, unaprijed poznatih i objektivnih kriterijuma, bez obzira na nacionalnost, političko mišljenje ili porodično i regionalno porijeklo pripadnika Oružanih snaga BiH.

Istovremeno, ne može se zanemariti politički kontekst u kojem su ove prijave podnesene, jer one dolaze neposredno nakon javnih istupa ministra u kojima je Republiku Srpsku opisivao krajnje pogrdnim i politički delegitimirajućim izrazima, kao i nakon njegovih ranijih izjava o potrebi promjene ustavnog uređenja BiH.

Kada se takav politički diskurs istovremeno pojavljuje sa postupcima protiv pripadnika Oružanih snaga BiH, nadležni organi imaju opravdan razlog da provjere da li su svi postupci zaista vođeni isključivo prema profesionalnim i pravnim kriterijima. Ako jesu, to treba dokumentovati. Ako nisu, odgovornost mora biti individualizovana i utvrđena u skladu sa zakonom.

Ovdje se mora povući jasna pravna granica: niko u Oružanim snagama BiH ne smije biti iznad zakona, ali ni ministar odbrane ne smije biti iznad zakonskih standarda jednakog postupanja. Ako do sada nije kažnjavao oficire Oružanih snaga BiH koji su hapšeni na granici tokom izvršavanja krivičnog djela, ni one koji su odbili da se rukuju sa ministrom odbrane Austrije te napravili diplomatski skandal, postavlja se pitanje zbog čega sada nastoji tražiti pravdu tamo gdje drugi nadležni organi imaju obavezu da postupaju.

Helez mora da zna da ista obaveza države postoji i kada postoji sumnja da se zakonska ovlaštenja koriste selektivno, politički motivisano ili na način koji može proizvesti nacionalnu stigmatizaciju. Vladavina prava podrazumijeva isti standard za sve, a ne različit standard zavisno od toga kojem narodu pripada lice prema kojem se postupak vodi.

ZAKONSKI OKVIR I INSTITUCIONALNA ODGOVORNOST
Navedeni problem dobija dodatnu težinu kada se posmatra kroz konkretne odredbe Zakona o odbrani BiH i Zakona o službi u Oružanim snagama BiH. Zakon o odbrani BiH ne postavlja Ministarstvo odbrane kao političku tribinu niti Oružane snage kao prostor za političke obračune. Naprotiv, zakon uspostavlja sistem demokratske i civilne kontrole, jasno definiše lanac komandovanja i odgovornosti, te Ministarstvu odbrane daje odgovornost za upravljanje kadrovskim, materijalnim i finansijskim resursima, nadzor i kontrolu rada Oružanih snaga i saradnju sa međunarodnim organizacijama i državama u oblasti odbrane. Ministar odbrane, upravo zbog širine tih ovlaštenja, ima pojačanu obavezu da svojim djelovanjem štiti profesionalnost, funkcionalnost, zakonitost i koheziju sistema, a ne da ih svojim javnim političkim djelovanjem dovodi u pitanje.

Još je direktnija odredba Zakona o službi u Oružanih snaga BiH koja propisuje da se profesionalna vojna lica i osobe koje žele biti primljene u Oružane snage moraju tretirati uz puno poštovanje principa transparentnosti, pravičnosti i jednakih mogućnosti, uz izričitu zabranu diskriminacije po osnovu, između ostalog, etničkog porijekla, političkog ili drugog mišljenja. Istim članom izričito je propisano da ministar odbrane obezbjeđuje poštivanje tih obaveza u Oružanim snagama. Zbog toga svaka osnovana sumnja da su nacionalna pripadnost, političko opredjeljenje ili odnos prema ratnoj prošlosti uticali na prijem, napredovanje, status, tretman ili pokretanje postupaka protiv pripadnika Oružanih snaga BiH mora biti predmet provjere nadležnih institucija, a ne predmet političkog prepucavanja.

Zakon o odbrani BiH istovremeno određuje da Predsjedništvo BiH, djelujući prema konsenzusu, ima vrhovnu komandu i kontrolu nad Oružanim snagama, dok je ministar odbrane dio jasno propisanog sistema komandovanja i kontrole, a ne samostalni politički centar moći.

Ministar je odgovoran i Parlamentarnoj skupštini BiH i njenoj nadležnoj komisiji za pitanja iz svog djelokruga. Zbog toga eventualno prekoračenje političke funkcije, zloupotreba institucionalnog autoriteta ili narušavanje profesionalne vojne strukture nije pitanje koje se može završiti na društvenim mrežama ili u medijskom saopštenju. Takve tvrdnje moraju biti provjerene kroz parlamentarni nadzor, Generalni inspektorat, odgovarajuće revizorske i pravosudne mehanizme.

Posebnu težinu ima činjenica da Ministarstvo odbrane na svojoj službenoj stranici među relevantnim propisima navodi Zakon o odbrani BiH, Zakon o službi u Oružanim snagama BiH, Pravilo službe, Kodeks ponašanja pripadnika Oružanih snaga BiH, Etički kodeks ponašanja vojnih osoba i Kodeks ponašanja pripadnika Ministarstva odbrane i Oružanih snaga BiH na društvenim mrežama i onlajn platformama. Dakle, pitanje javnog ponašanja ministra i drugih pripadnika sistema odbrane ne može se svesti samo na političku procjenu ukusa ili političke podobnosti; ono mora biti sagledano kroz standarde profesionalnog i etičkog ponašanja koji postoje upravo radi zaštite integriteta sistema odbrane.

Upravo zbog toga posebno zabrinjava činjenica da se u završnici Helezovog mandata granica između njegove političke funkcije i institucionalnog autoriteta ministra odbrane sve više briše. Ministar odbrane ima pravo na politički stav kao građanin i političar, ali kada svoje stavove javno iznosi u svojstvu ministra odbrane, njegove poruke nemaju istu težinu kao poruke običnog političkog aktiviste. One dolaze od osobe koja ima zakonom utvrđene nadležnosti nad kadrovima, profesionalnim vojnim licima, komandnim sistemom, resursima i međunarodnom saradnjom u oblasti odbrane. Zbog toga politička retorika koja kontinuirano jednu ustavnu kategoriju BiH označava kao “genocidnu paradržavnu tvorevinu”, uz poziv međunarodnoj zajednici da povuče svoj potpis sa njenog stvaranja, predstavlja ozbiljan institucionalni rizik za povjerenje koje ministar mora graditi među pripadnicima multinacionalnih Oružanih snaga BiH.

Posebno je važno da se ovo pitanje ne predstavlja kao spor između Republike Srpske i BiH, niti kao političko pitanje između dva politička bloka. Riječ je o mnogo ozbiljnijem pitanju: može li ministar odbrane BiH istovremeno biti nosilac civilne kontrole nad multinacionalnim oružanim snagama i politički akter čije javne poruke direktno produbljuju nepovjerenje jednog dijela pripadnika tih istih oružanih snaga prema instituciji koju predstavlja. Ako se pripadnik Oružanih snaga BiH srpske nacionalnosti, zbog javnih poruka ministra, počne osjećati kao pripadnik “tuđe” institucije, onda je narušena upravo ona vrijednost koju zakon pokušava zaštititi – jednakost, profesionalnost i povjerenje u instituciju.

NASTUP POVODOM SMRTI RATKA MLADIĆA

Na kraju mandata i u kontekstu ukupne političke i nacionalne polarizacije posebno se mora osvrnuti i na javni nastup Zukana Heleza povodom smrti Ratka Mladića 27. augusta 2026. godine. Potrebno je biti potpuno jasan: Ratko Mladić je pravosnažno osuđen. Međutim, osuda ratnih zločina ne oslobađa ministra odbrane obaveze da poštuje standarde javne komunikacije koji moraju karakterisati jednu državnu instituciju.

Helez je nakon Mladićeve smrti javno napisao: “Krep`o je Ratko Mladić”, nazivajući ga osuđenim genocidašem i doživotnim robijašem, a svoju objavu završio ironičnom opaskom: “PS: Prodaja Pampersa bi nakon njegove smrti mogla naglo pasti”.

Takav način izražavanja nije pitanje toga da li neko treba osuditi Mladićeve zločine. Pitanje je da li je primjereno da ministar odbrane jedne države, čiji su pripadnici različitih nacionalnosti i čije institucije trebaju graditi povjerenje i profesionalnu koheziju, smrt čovjeka komentariše jezikom likovanja, pogrdnih izraza i javne ironije. Ministar odbrane mora imati pravo na lični stav, ali funkcija koju obavlja zahtijeva viši nivo odgovornosti od običnog korisnika društvenih mreža ili stranačkog aktiviste.

Posebno je problematično to što se ovakva izjava pojavljuje nakon godina izrazito oštre nacionalno-političke retorike. U takvom kontekstu riječi ministra ne ostaju samo njegove privatne riječi. One se automatski povezuju s institucijom koju predstavlja. Za pripadnike Oružanih snaga BiH srpske nacionalnosti, čije porodice i zajednice imaju različite odnose prema ratnoj prošlosti, takav javni nastup može biti doživljen ne samo kao osuda konkretnog ratnog zločinca već i kao ponižavajući odnos prema široj grupi s kojom se u javnom prostoru taj ratni komandant povezuje. Upravo zato ministar odbrane mora pokazati mnogo više institucionalne discipline nego što je pokazao ovom objavom.

Dostojanstvo javne funkcije mora biti osnovni princip. Državni zvaničnik, a posebno ministar odbrane, mora znati napraviti razliku između odlučne osude i jezika koji može dodatno produbiti mržnju i međunacionalno nepovjerenje. Mogao je jasno reći da pravosnažna presuda ostaje pravna činjenica. Umjesto toga, odlučio je koristiti izraz “krep`o” i završiti objavu političkom ironijom. Time je sam proizveo novu kontroverzu i dodatno potvrdio obrazac komunikacije koji je obilježio njegov mandat.

ŠIRA INSTITUCIONALNA PROCJENA
Ako se svi navedeni događaji posmatraju zajedno – javni napadi na Republiku Srpsku, kontinuirano zagovaranje promjena njenog ustavnog statusa, sukobi sa političkim predstavnicima srpskog i hrvatskog naroda, sukobi sa dijelom profesionalnog vojnog vrha, incident u kasarni “Kozara”, pitanja nacionalne zastupljenosti u zapošljavanju i stimulacijama, pokretanje postupaka protiv 37 pripadnika Oružanih snaga BiH, kao i javni nastup povodom smrti Ratka Mladića – onda više nije dovoljno govoriti o pojedinačnim političkim incidentima. Pred nadležnim institucijama mora biti otvoreno pitanje da li je tokom ovog mandata došlo do sistemskog narušavanja principa političke neutralnosti, jednakog tretmana, profesionalnosti i međunacionalne kohezije u sistemu odbrane.

Konačno, hrvatskom narodu u BiH ne treba slati poruku da je svaki zahtjev za političku ravnopravnost dokaz nacionalizma, niti srpskom narodu poruku da je njegovo političko predstavljanje samo po sebi prijetnja državi. Isto tako, Bošnjacima se ne smije stvarati utisak da je politička dominacija jednog naroda legitimna zamjena za ustavni kompromis. Zadatak ministra odbrane mora biti suprotan: da svojom funkcijom smanjuje nepovjerenje među narodima, a ne da ga svojim javnim nastupima povećava.

Upravo zato Helezov odnos prema hrvatskim političarima mora biti posmatran zajedno sa njegovim odnosom prema srpskim političkim predstavnicima i prema pripadnicima Oružanih snaga BiH različite nacionalnosti. Tek takva cjelovita analiza može pokazati da li se tokom njegovog mandata razvio širi obrazac političke komunikacije koji je ozbiljno narušio međunacionalno povjerenje u sistemu odbrane BiH.

Posebno je opasno što su pripadnici vojske počeli vjerovati da institucija nije jednako njihova. Oružane snage BiH mogu biti funkcionalne samo ako vojnik Bošnjak, Srbin, Hrvat ili pripadnik kategorije ostali ima osjećaj da je njegov status određen zakonom, profesionalnim kriterijumima i vojnim rezultatima, a ne političkim odnosima i nacionalnom pripadnošću. Isto mora važiti za oficire, podoficire, generale i civilne zaposlenike Ministarstva odbrane. Ako postoji percepcija da jedna nacionalna grupa ima privilegiran pristup zapošljavanju, napredovanju ili odlučivanju, problem se ne može riješiti demantijem. On se mora riješiti transparentnom dokumentacijom.

Zbog toga se od domaćih institucija, ali i od međunarodnih partnera BiH, s pravom može očekivati da ne posmatraju samo formalno funkcionisanje Oružanih snaga BiH. Činjenica da Oružane snage BiH nastavljaju da izvršavaju svoje zadatke nije dovoljna za zaključak da ne postoji problem kohezije. Institucija može funkcionisati operativno, a istovremeno imati ozbiljan problem unutrašnjeg povjerenja. Upravo zbog toga potrebno je analizirati ono što se ne može izmjeriti samo brojem vježbi, međunarodnih aktivnosti ili vojnih projekata – a to je stepen povjerenja pripadnika u institucionalnu neutralnost sistema, koji je na minimumu, kao i stepen povjerenja u jedan od najvažnijih elemenata postdejtonskog bezbjednosnog sistema BiH.

Zbog toga je vrijeme da se mandat Zukana Heleza ne procjenjuje samo kroz političke izjave njegovih pristalica ili protivnika, niti kroz dnevne medijske polemike. Potrebna je dokumentovana, nezavisna i institucionalna analiza. Potrebno je utvrditi šta je činjenica, šta je politička interpretacija, šta je osnovana sumnja, a šta eventualna povreda zakona. Potrebno je utvrditi da li su pripadnici svih konstitutivnih naroda imali jednak tretman u zapošljavanju, napredovanju i profesionalnom razvoju, te da li je bilo političkog uticaja na profesionalni vojni sistem. Potrebno je utvrditi da li su odluke ministra bile u potpunosti u skladu s njegovim zakonskim nadležnostima i u kojoj su mjeri njegovi javni istupi ugrozili povjerenje neophodno za funkcionisanje multinacionalnih Oružanih snaga. Činjenica je da je to povjerenje ozbiljno poljuljano, ali stepen i posljedice tog narušavanja potrebno je utvrditi institucionalnom analizom.

Ovaj zahtjev nije napad na Oružane snage BiH i nije zahtjev za privilegovanje bilo kog naroda. Upravo suprotno. To je zahtjev da se zaštiti institucija koja mora pripadati svima. Oružane snage BiH ne mogu biti instrument bilo koje političke stranke niti produžena ruka bilo koje nacionalne politike. Ministar odbrane ne smije biti ministar samo onih koji podržavaju njegovu politiku. On mora biti civilni autoritet koji svojim djelovanjem gradi povjerenje svih pripadnika sistema.

Ako se utvrdi da je Helez svojim djelovanjem prešao tu granicu, odgovornost mora biti individualna i institucionalna, a ne nacionalna. Ako se utvrdi da nije bilo diskriminacije ili zloupotrebe, to treba potvrditi dokumentacijom i nezavisnom kontrolom. Međutim, ignorisati navedene činjenice, statističke pokazatelje, javne sukobe s profesionalnim vojnim vrhom i događaje u kojima su političke konfrontacije ušle u prostor vojne institucije značilo bi zatvarati oči pred problemom koji će dugoročno ugroziti upravo ono što su međunarodni partneri godinama pomagali da se izgradi – profesionalne, jedinstvene, multinacionalne i demokratski kontrolisane Oružane snage BiH.

Zbog svega navedenog, djelovanje Zukana Heleza u periodu od 2022. do 2026. godine mora biti predmet ozbiljne pažnje međunarodnih partnera BiH, OEBS-a, NATO-a, Eufora, Evropske unije, diplomatskih misija, Parlamentarne skupštine BiH, nadležnih parlamentarnih komisija, Parlamentarnog vojnog povjerenika, Generalnog inspektorata Ministarstva odbrane, Tužilaštva BiH i drugih nadležnih institucija.

Ne zbog toga što je neko unaprijed proglašen krivim, nego zato što je sistem odbrane BiH previše važan da bi se rizici po njegovu profesionalnu i multinacionalnu koheziju ignorisali. Oružane snage BiH moraju ostati iznad političkih podjela. Ako su tokom jednog mandata te podjele ušle u Ministarstvo odbrane i prodrle u profesionalni vojni sistem, to više nije samo političko pitanje. To je pitanje bezbjednosti, institucionalne stabilnosti, jednakosti i budućnosti jedne od ključnih institucija BiH.

Ovo nije pitanje da se od bilo koga traži da prihvati politički stav jedne strane u BiH. Naprotiv, zahtjev treba biti potpuno suprotan: da se sve provjeri prema istim standardima. Ako nema diskriminacije, neka se to dokaže. Ako nema zloupotrebe stimulacija, neka se objave kriterijumi i revizijski trag. Ako nema političkog pritiska na profesionalni vojni vrh, neka se dokumentuje proces odlučivanja. Ako su sva zapošljavanja bila zakonita, neka se javno pokažu kriterijumi i rezultati. Ako je sve u skladu sa zakonom, tada će nezavisna kontrola odbaciti sumnje.

Ali ako postoje odstupanja, onda se mora postaviti pitanje odgovornosti.

Najopasniji scenario nije formalni raspad Oružanih snaga BiH. Najopasniji scenario je postepena erozija povjerenja u njihovu neutralnost. Vojska može nastaviti izvršavati naređenja, učestvovati u vježbama, izvršavati međunarodne obaveze i istovremeno iznutra izgubiti osjećaj zajedničke pripadnosti. Kada vojnik počne vjerovati da se njegov profesionalni status, njegov narod ili njegovo političko i porodično nasljeđe unaprijed posmatraju kroz negativnu političku prizmu, tada se narušava sama osnova multinacionalne vojne organizacije. Takav proces ne mora odmah proizvesti institucionalni raspad, ali dugoročno može proizvesti mnogo opasniju posljedicu – trajni gubitak povjerenja među ljudstvom.

Zbog toga odgovornost za ovakvo stanje ne može biti prebačena na pripadnike Oružanih snaga BiH niti na bilo koji konstitutivni narod. Ako je bilo nezakonitosti, odgovorni moraju biti pojedinci koji su ih počinili. Ako nije bilo nezakonitosti, to mora biti potvrđeno nezavisnom kontrolom. Ali politički autoritet ministra odbrane mora biti posebno podložan kontroli upravo zato što on upravlja jednim od najosjetljivijih državnih sistema. Ministar koji svojim javnim djelovanjem produbljuje nacionalne podjele ne može istovremeno očekivati da svi pripadnici multinacionalne vojne institucije njegove poruke doživljavaju kao neutralne i institucionalne.

U konačnici, pitanje više nije samo da li je Helez svojim izjavama nekoga uvrijedio ili politički isprovocirao. Pravo pitanje glasi: koliko je svojim djelovanjem narušio standarde profesionalnosti, jednakosti, političke neutralnosti i institucionalne kohezije koje su ugrađene u pravni okvir sistema odbrane BiH. Pošto postoji osnov sumnje da jeste, onda to mora biti predmet formalnog institucionalnog postupka, sa utvrđivanjem činjenica, odgovornosti i posljedica. U suprotnom, zakoni koji garantuju jednakost i profesionalnost ostaju samo deklarativna zaštita.

Oružane snage BiH nisu privatna institucija nijednog ministra, političke stranke, naroda ili ideologije. One su rezultat dugog procesa izgradnje zajedničkog bezbjednosnog sistema i predstavljaju jednu od najosjetljivijih postdejtonskih institucija. Upravo zato njihov ministar mora biti prvi koji će svojim ponašanjem dokazivati da je zakon iznad politike, institucija iznad pojedinca, a profesionalna pripadnost iznad nacionalne i stranačke polarizacije.

Ukoliko se pokaže da je tokom jednog mandata političko djelovanje ministra odbrane proizvelo nivo nacionalnog nepovjerenja koji ozbiljno ugrožava koheziju profesionalnog vojnog sistema, onda se više ne može govoriti samo o političkoj odgovornosti. Tada se mora otvoriti i pitanje institucionalne odgovornosti, uključujući parlamentarni nadzor, inspekcijske postupke, reviziju kadrovskih i finansijskih odluka, provjeru zakonitosti pojedinačnih postupaka i, gdje za to postoje zakonski osnovi, odgovornost pred nadležnim pravosudnim organima.

Takva provjera ne bi bila napad na BiH niti na Oružane snage BiH. Naprotiv, bila bi njihova zaštita, jer ako se dopusti da politička i nacionalna polarizacija postanu sastavni dio upravljanja sistemom odbrane, posljedice neće snositi samo jedan ministar. Posljedice će snositi institucija, njeni pripadnici, međunarodni partneri i na kraju sama bezbjednost BiH.

Jer država ne može imati profesionalan odbrambeni sistem ako se profesionalizam zamijeni političkom lojalnošću, ako se jednakost zamijeni nacionalnim favorizovanjem, ako se javni novac koristi netransparentno i ako se vojna institucija uvlači u političke i nacionalne sukobe.

Ako je tokom jednog mandata povjerenje u njihovu neutralnost i ravnopravnost ozbiljno narušeno, međunarodni partneri BiH imaju pravo, ali i odgovornost, da to pitanje ne ignorišu.

Glas