Connect with us

Društvo

A GDJE SU FABRIKE? Za 10 godina u Srpskoj otvorene 373 nove kladionice

Srpska je trenutno “bogatija” za 373 sportske kladionice nego prije deset godina.

Iako je, istina, u proteklih nekoliko godina zabilježen pad broja uplatno-isplatnih mjesta, poređenje sa 2012. godinom pokazuje da kladioničari danas ipak imaju mnogo više lokacija za klađenje nego deceniju ranije.

Naime, iz Republičke uprave za igre na sreću za “Nezavisne novine” je potvrđeno da je u RS 2012. godine bilo 469 uplatno-isplatnih mjesta, u 2017. godini 953, a u ovoj 842.

Tumačeći ove podatke, iz Asocijacije legalnih priređivača igara na sreću (ALPIS) kažu da je novi zakon, koji tretira ovu oblast, u proteklim godinama smanjio broj uplatno-isplatnih jedinica.

– Neupitno je da su mnoge kompanije, nakon donošenja novog Zakona o igrama na sreću u Republici Srpskoj, revidirale svoja poslovanja na ovom tržištu i zbog određenih nepovoljnih aspekata navedenog zakona, u smislu povećanja poreskih davanja, dvostrukog oporezivanja, itd., odlučile da smanje obim poslovanja i uplatno-isplatnih jedinica, te, nerijetko, povećaju poslovanje u drugom dijelu BiH i regionu – navode iz ALPIS-a za “Nezavisne novine”.

Prema zvaničnim informacijama, po broju kladionica prednjače najveći gradovi u Srpskoj.

– Trenutno je najveći broj registrovanih kladionica u Banjaluci, Bijeljini, Istočnom Sarajevu, Zvorniku i Doboju – rekli su nam iz Republičke uprave za igre na sreću.

Radnik kladionice u Banjaluci priča nam da gotovo nema društvenog staleža koji se ne kocka.

– Zvuči nevjerovatno, ali, recimo, penzioner koji je decenijama radio u inostranstvu dobije penziju i sjedne za aparat ili igra takozvani bingo. I ne ustaje do fajronta. Potroši pola penzije. Ja to shvatiti ne mogu, ali tako je. Ozbiljan čovjek, mučio se cijeli život, stekao dobru penziju i onda je spiska na kockanje – rekao nam je ovaj radnik.

I to nije jedino iskustvo koje ga je, kako tvrdi, neprijatno iznenadilo tokom višegodišnjeg rada u ovoj branši.

– Kockaju mladi, stari, neobrazovani i visokoobrazovani, kockaju bogati, ali i oni koji nemaju ‘prebijene pare’. Ne znam kako neko može misliti da će svoju besparicu riješiti kockom – ističe naš sagovornik.

Drago Vuković, sociolog, redovni profesor Univerziteta u Istočnom Sarajevu, ističe da ga je iznenadio broj sportskih kladionica koje posluju u Srpskoj.

– Prema mom mišljenju, veliki interes za kladionice je izraz neke krize društva. Ta želja, odnosno nada da se nešto može dobiti na kladionici, a što se nekome i dogodi, jeste zapravo bježanje od sučeljavanja sa stvarnim problemima. Kladionice i igre na sreću, generalno, ukazuju na nivo životnog standarda, odnosno nedostatak novca. To je jedna lažna hrana – istakao je Vuković.

Prema njegovim riječima, ako uzmemo u obzir mogućnost dobitka, u pitanju je nada koja nas više udaljava nego što nas približava rješavanju problema.

– Trebalo bi da razvijamo promociju rada, da mlade ljude privolimo da rade. Ali mi, generalno, nemamo taj pristup, ne razvijamo kulturu rada – da mladi ljudi znaju da je rad osnova života, da bez radnih navika, odnosno struke, ne možemo da budemo uspješni ljudi – naglasio je Vuković za “Nezavisne novine”.

Nezavisne

Društvo

RADNICI LOME KOSTI I GUBE SVIJEST ZBOG PAKLENIH VRUĆINA! Stručnjaci poručuju poslodavcima “ZAUSTAVITE RADOVE, preporuke više nisu dovoljne!”

Od četvrtka do 5. avgusta u BiH je na snazi narandžasti meteoalarm, zbog visokih temperatura koje u najtoplijem dijelu dana, od 12 do 17 sati, dostižu i 39 do 43 stepena Celzijusa. U još jednom smo dijelu godine u kojem toplotni val prijeti zdravlju djeci, starijima i hroničnim bolesnicima, a posebno radnicima na otvorenom.

Pad s objekta
– Čovjek ne može biti zdrav pri temperaturama višim od 36 stepeni. Ljudima koji su aktivni vani ili u prostorijama na poslu koje nisu rashlađene prijete veliki zdravstveni rizici, ovisno o njihovoj dobi, prethodnom zdravstvenom stanju i poslu koji rade. Temperature preko 35 su štetne za centralni nervni i kardiovaskularni sistem. Ako su to radnici koji rade vane, najčešće su to građevinski radnici, pristupa se smanjenoj svijesti, konfuziji i postoji rizik od nesreća, pa se mogu povrijediti, pasti s objekta. Profesionalni vozač također ima rizik od izazivanja nesreće – kaže za “Avaz” profesorica Medicinskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, svjetska ekspertica u oblasti medicine rada Nurka Pranjić.

Iz Federalnog ministarstva rada i socijalne politike poslodavci su ponovo upozoreni na primjenu mjera zaštite radnika na ekstremno visokim temperaturama. Profesorica Pranjić potvrđuje da je potrebno napraviti reorganizaciju posla, u najtoplijem dijelu dana prekinuti radove na otvorenom i izvoditi ih do 11 i poslije 17 sati. Saglasan je s ocjenom da upozorenja i preporuke nisu dovoljni.

Zakonske obaveze
– Inspekcije bi trebale djelovati, jer u pitanju su zakonske obaveze. Mi smo članica Međunarodne organizacije rada, kandidat smo za EU i moramo poštivati evropske direktive, kao i preporuke Svjetske zdravstvene organizacije. To se mora slijediti. Na poslu se mora raditi procjena rizika, jer su zdravlje i životi u pitanju – ističe prof. dr. Nurka Pranjić.

Nastavi čitati

Društvo

RANE KOJE NIKADA NE ZACJELJUJU! Srpska sutra u žalosti zbog 31 godine od pogroma u “Oluji”!

U Republici Srpskoj sutra će biti Dan žalosti povodom obilježavanja 31 godine od stradanja Srba u hrvatskoj vojno-policijskoj akciji “Oluja” tokom koje je ubijeno više od 1.904 lica sprske nacionalnosti, a protjerano više od 220.000 sa područja Banije, Like, Korduna i sjeverne Dalmacije.

Dan žalosti obilježava se na način propisan Zakonom o obilježavanju dana žalosti, saopšteno je iz Biroa za odnose sa javnošću Vlade Srpske.

Vlada Republike Srpske ovu odluku donijela je 21. jula na telefonskoj sjednici.

Dan sjećanja na sve stradale i prognane Srbe u hrvatsko-muslimanskom pogromu nad Srbima iz Republike Srpske Krajine i Republike Srpske 1995. godine biće obilježen sutra u Banjaluci i Mrkonjić Gradu.

Zločinačka akcija “Oluja” počela je 4. avgusta 1995. godine ofanzivom hrvatske vojske i policije, te jedinica HVO-a na području Banije, Like, Korduna i sjeverne Dalmacije, tokom koje je sa vjekovnih ognjišta protjerano više od 220.000 krajiških Srba.

Na ažuriranoj evidenciji “Veritasa” nalaze se imena 1.904 poginula i nestala Srbina u toku i poslije ove akcije, među njima je 1.250 civila od kojih su oko tri četvrtine bile starije od 60 godina.

Među žrtvama je i desetoro djece mlađe od 14 godina i 566 žena, od kojih su oko četiri petine bile starije od 60 godina – što predstavlja poseban “crni rekord” građanskog rata devedesetih na prostoru bivše Јugoslavije, ukazuju u “Veritasu”.

Međunarodni sud pravde je u presudi iz februara 2015. godine “Oluju” okvalifikovao kao etničko čišćenje, ali ne i kao genocid iako svjetski eksperti za tu oblast tvrde da je ta operacija imala sve karakteristike genocida.

(Agencije) foto: akcija “Oluja” arhiva

Nastavi čitati

Društvo

“REKLA SAM MU DA SJEDNE KOD DJEDA, ČINILO SE SIGURNIJE…” EVO ŠTA HRVATI SLAVE! Potresne riječi majke kojoj su u “Oluji” zvjerski ubili dijete (12)!

Nevenka Dobrić u akciji “Oluja” izgubila sina i svekra Siniša Dobrić (12) iz sela Crkveni Bok kod Siska, ubijen je 4. avgusta 1995. godine. Sjedio je pored djeda, u kabini traktora, kojim su, sa porodicom i komšijama, bježali od rata. Obojica su poginula. Bio je dječak, nije nosio oružje. Sinišina majka Nevenka Dobrić još se sjeća posljednjeg razgovora sa sinom.
– Sjela sam u prikolicu, a Siniša je htio sa mnom. Rekla sam mu da sjedne u kabinu s djedom, činilo se sigurnije, jer kabina ipak malo štiti – svjedočila je majka Nevenka za Memorijalni centar Republike Srpske.
Nevenka je do rata živjela mirno sa mužem Miletom i sinovima Sašom i Sinišom. Porodica se bavila poljoprivredom.
– Djeca su išla normalno u školu, sve je bilo u redu do devedeset prve, do rata. U ratu je bilo svašta. Sve je bilo skupo, gorivo naročito. Ali se preživljavalo. Radili smo, svi smo se slagali i sve je išlo kako treba – priča Nevneka.
A onda je došla “Oluja”. Granatiranje sela je počelo 4. avgusta 1995. godine u rano jutro. Nevenka je odlučila da se zajedno sa mlađim sinom Sinišom povuče traktorom i prikolicom prema Bosni. Njen muž i stariji sin Saša ostali su da čuvaju položaj i brane selo.

– Saša nije smio u Bosnu, jer nismo znali hoće li ga mobilisati u vojsku, a nije bio u vojsci. On je otišao sa ocem na položaj, kao i svi ostali, da čuva svoje selo. Muž je morao na položaj, a Saša je otišao s njim – svjedoči Nevenka Dobrić.

Kad je granatiranje malo utihnulo, ljudi su se skupili u selu.

– Došli su komšije i rođaci i pitali: „Šta ćemo sad? Hoćemo li bježati?“ Na kraju smo odlučili da bježimo. Ja i mlađi sin Siniša, koji je imao 12 godina, pošli smo traktorom i prikolicom da odvezemo šta možemo – priča Nevenka.

Kolona je krenula, svi su se nadali da će se spasiti. Ali, nije bilo tako. – Odjednom je pored nas prošao auto. U njemu je bila žena koja je radila u prodavnici, s njenim sestrama i sinom. Odmah nakon što su prošli, počela je pucnjava. Metci prolijeću sa svih strana, a ja ne znam šta se dešava. Samo sam spustila glavu da ne dobijem metak u glavu. Ne znam ni ko puca, ni odakle – prisjeća se Nevenka Dobrić.

Kad je pucnjava prestala, podigla je glavu i vidjela jeziv prizor. – Auto je stao s desne strane, a žena puzi po asfaltu, ide četveronoške. Ništa mi nije bilo jasno. Moj svekar i sin su već bili mrtvi, a ja to još nisam znala. Traktor je silazio niz cestu, prikolica se prevrnula. Udarila sam glavom o zemlju, prikolica me pritisla preko stomaka, i dalje se ničega ne sjećam – svjedoči Nevenka Dobrić.

Nastavi čitati

Aktuelno