Učestali primjeri da do sudskog postupka dospiju nezakonito pribavljeni dokazi, a onda dođe do oslobađajuće presude, svjedoče o tome da sudovi moraju ozbiljnije pristupiti svom poslu tokom potvrđivanja optužnice, kako trošak suđenja ne bi padao na teret budžeta, odnosno građana.

A tu cifre uopšte nisu male, jer, kako kaže jedan od izvora “Nezavisnih novina”, postupci znaju koštati i 50.000-100.000 maraka, što zavisi od njihove kompleksnosti.

“Na kraju sud plati troškove odbrane, potom trošak ako su optuženi bili u pritvoru i mnoge druge troškove. To, u konačnici, zapravo plate građani”, kaže sagovornik “Nezavisnih novina”.

Kako ističe naš sagovornik, praksa je takva da jedan sudija potvrđuje optužnicu, te to često uradi po principu “brigo moja, pređi na drugoga”, budući da drugi sudija, ili sudsko vijeće, donosi presudu.

Posljednji, u moru ovakvih primjera, jeste onaj koji se odnosi na Asima Sarajlića, bivšeg visokog funkcionera SDA, te Sabahudina Delalića i Muhameda Šehovića, koji su bili optuženi za davanje dara i drugih oblika koristi, a oslobođeni su u Opštinskom sudu u Sarajevu.

Sutkinja Amela Skrobo Kadrić je u obrazloženju presude istakla da je snimak koji je bio glavni dokazni materijal nastao na nezakonit način.

Advokatica Tatjana Savić naglašava da ne zna detalje predmeta koji se odnosi na Sarajlića i ostale, izuzev ono što je pročitala u medijima, ali, kako naglašava, ako je u prethodnim prigovorima istican prigovor nezakonitosti, sud je bio dužan da taj prigovor ozbiljno razmotri.

“Međutim, vrlo upitna je praksa naših sudova, koji prilikom potvrđivanja optužnice ne razmatraju zakonitost, nego kažu ‘taj će prigovor da razmotri vijeće koje će suditi’. Da se to uradi na vrijeme, jer zakon kaže da bi trebalo da se uradi prilikom potvrđivanja optužnice, spriječili bi se brojni sudski postupci koji traju godinama i na kraju se završavaju oslobađajućom presudom”, kaže Savićeva.

I onda, kako ističe, sve na kraju plate građani, pošto sudija za prethodno saslušanje ne odradi svoj dio posla.

“Sud treba na vrijeme, prilikom potvrđivanja optužnice, da izdvoji nezakonite dokaze iz spisa i onda da iz ostatka vidi da li ima dovoljno za potvrđivanje optužnice ili nema. Ako nema, onda treba optužnicu da vrati tužilaštvu”, naglasila je Savićeva za “Nezavisne novine”.

Advokat Miloš Stevanović kaže da po zakonima na sva tri nivoa u BiH, kad sud potvrđuje optužnicu, svaki sudija ima pravo da je provjeri i utvrdi da li dokazi stvaraju osnovu sumnje da je optuženi počinio krivično djelo.

Konačno je, ističe Stevanović, došlo vrijeme da sudovi više počnu provjeravati optužnice prilikom njihovog potvrđivanja.

“U lokalnim sudovima, recimo u Bijeljini, ima nekoliko sudija koji vraćaju optužnice na doradu, jer često ne postoji krivično djelo u odnosu na dokaze koji su priloženi uz optužnicu. Dakle, to je idealan filter koji omogućava sudu da ne dolazi do toga da se uđe bespotrebno u suđenje, jer to povlači za sobom da ljudi moraju dolaziti na suđenje, plaćati advokate, a to uzima i resurse države i tako dalje”, rekao je Stevanović za “Nezavisne novine”.

Naši pokušaji da stav o ovome dobijemo i od nekog sudije ili tužioca ostali su bezuspješni. U jednom tužilaštvu su nam, nezvanično, rekli da sudija koji odlučuje o potvrđivanju optužnice zapravo tek utvrđuje da li u konkretnom slučaju postoji “osnovana sumnja” da je počinjeno krivično djelo, a onda konačnu odluku o tome ima li i krivice donosi postupajuće sudsko vijeće ili sudija pojedinac.