Ruševine. Leševi. Jauci. Preteška borba s vremenom za svaki život. Često su nam na pamet padala i naša djeca. Ne daj, Bože, da se ikada više sretnemo sa prizorima kakve je ostavio zemljotres koji je tog februarskog jutra pogodio Tursku i Siriju. Ipak, kućama idemo sa najvrednijom nagradom – izvukli smo djevojčicu iz kandži smrti. Njen život je kruna svega.

To su riječi Dragiše Vuletića i Željka Jankovića, članova republičkog spasilačkog tima koji su sa ostalim kolegama, herojima Srpske, među prvima pritekli u pomoć Turskoj, a u petak s se, nakon desetodnevne misije, vratili u Srpsku.

Prizori koji su ih dočekali kada su zakoračili u Kahramanmaraš, jedan od najporušenijih gradova, pratiće ih do kraja života. Gdje god bi pogledali, u kojem god pravcu pošli, svuda je bio sveopšti užas. I njima se stezalo srce, iako su prošli obuke za spasavanje u ovakvim situacijama, teško mogu da pronađu riječi da opišu razmjere katastrofe kojoj su svjedočili. U kojoj su dali sve od sebe. U timu su bila 23 – 22 čovjeka i jedan pas Tora, koja je na sumornom terenu obavila vrhunski posao.

U vrijeme razgovora Dragiša, Željko i ostali članovi putovali su svojim kućama. Sjećajući se dana kada su obaviješteni da će biti poslati u Tursku, kažu da su znali da je sve porušeno, ali su razmjera katastrofe tek postali svjesni kada su ih vidjeli svojim očima.

– Stanovnici su bili nevjerovatno zahvalni i topli prema nama. Krenulo je sve to još na aerodromu, kada smo čekali presjedanje za Kahramanmaraš. Službenica je najavila da se tu nalazimo i da smo krenuli u područje koje je razorio zemljotres. I iz njenog glasa su se mogle osjetiti suze u očima kad nas je najavljivala, a svi koji su bili tu pozdravili su nas s dugotrajnim i ogromnim aplauzom i tako i ispratili – ispričao je Dragiša koji je odlikovani borac Vojske Republike Srpske i sportista koji je 1994. godine, kao karatista, proglašen za najboljeg sportistu Republike Srpske u izboru “Glasa Srpske“.

Kada su stigli na odredište, smjestili su se u šatore. Temperatura je bila oko nule. Sutradan su krenuli, rame uz rame sa spasiocima iz turskog AFAD-a, na teren. Prvi prizori, taj šok za koji je teško naći prave riječi, ostaju zauvijek.

– Idete ulicom koja je, recimo, duga dva kilometra. Sve je srušeno. Potpuno. Sve do temelja. Zgrade od pet, šest, sedam spratova spale su na visinu onih sa samo jednim ili dva sprata. Svi smo prošli obuke za spasavanje i traženje u urbanim uslovima, ali ovo sve je bilo drugačije. Nije bilo prolaza. Ploča na ploči. Razlika između trećeg i četvrtog sprata je 20, 30 centimetara – ispričao je Dragiša.

Uslovi su bili veoma teški. Zahtjevni, nemogući, a osnovni princip u radu im je da prvo moraju biti sigurni oni iz tima, kako bi bezbjedno mogli doći do nastradalih. Veliku pomoć pružila im je upravo Tora, koja je obučen pas za pronalazak i živih i mrtvih ljudi.

– Prvi dan, ali ne mogu se tačno sjetiti svega, pronašli smo i izvukli jedno mrtvo tijelo. To je, to je, veoma teško. Imali smo dobar tim, sve odluke koje smo donijeli bile su ispravne – prisjeća se on, ne zaboravljajući ni toplinu koja je prema njima dolazila od naroda kojem su došli pomoći do kolega iz AFAD-a.

– I djeca su nam prilazila, grlila nas, tražila da ih uzmemo u naručje. Stariji su nas i blagosiljali, bake milovale kao djecu sa suzama u očima – priča on.

Iako je teško, gotovo nemoguće ocijeniti koji je dan bio teži, svima će im, kao posebna slika, ostati onaj dan kada su spasili život jedne djevojčice. Zove se Irmak.

– U prvom momentu smo čuli od kolega iz AFAD-a da postoji mogućnost da se tu nalaze žrtve. Prišli smo. Na samom ulazu bilo je tijelo žene. Mrtve. Tu smo se zadržali malo da otkopamo tijelo i onda smo tražili od kolega da dozivaju na turskom. Sa nama je bio i jedan Makedonac, alpinista, čiji je otac bio iz Turske. I on je govorio turski i engleski. Kada su turske kolege počele da dozivaju, čule su slab glas. I dan ranije, kada smo bili na drugim lokacijama i dozivali. To su jako teški momenti. Većina nas smo roditelji i zamislite kako je kada otac doziva dijete. Pa u jednom momentu pomisli da je nešto čuo. Morate da vjerujete, ali mi ne čujemo. Bili su to veoma teški psihični momenti. Jednostavno, krenu suze, bez obzira na to što smo bili spremni i obučeni za takve situacije, ali je to veoma nezgodno. Gledate ljude koji su tu na lokaciji gdje ste. Jecaju, plaču, a i kada izvučemo žrtvu, dođe kćerka od čovjeka, saznaje da je to otac. To su veoma teški momenti – kazao je Dragiša.

Vraćajući se na djevojčicu čiji je glas dopirao ispod ruševine čak 150 sati nakon zemljotresa priča kako su u startu vidjeli da ne mogu jednim putem zbog zidova te su pokušali, a to je predložio Željko, da kopaju rupu s druge strane.

– Mrtva žena je ležala kraj nas. Radili smo, a na deset, 20 centimetara bila je ona. Kopali smo tri do četiri metra u dubinu. Kolege iz AFAD-a su uspjele da probiju zid i da je vide i uspjeli smo nakon borbe, od momenta kada smo čuli, do onog kada je i uvučena oko četiri sata. Oduševljenje je bilo. Svašta se tad dešava. Ne znate da li mislite na svoju djecu, pomiješa se sve, srećni jer smo spasili djevojčicu koja je ima deset, 11 godina. Ne mogu to znati, ali mislim da ne bi izdržala više od 12 časova da je ostala. Gubila je već bila svijest kada smo je postavljali na nosila. Ona je nekih pola metra uspjela sama da pređe do izlaza kroz veoma uzak prolaz – rekao je Dragiša, koji je na kraju poručio da je, u tim uslovima, spasiti jedan život jednak kao dobiti premiju na lotou.

Željko Janković, Dragišin kolega, kaže da je bilo je teško. Na jednoj livadi, već prvog dana kad su stigli, bilo je desetak vreća sa tijelima.

– Stalno su odvozili mrtve. Strašno. Nismo vidjeli do sada takvu tragediju. Tragali smo za preživjelima, izvlačili leševe. Porodice su im bile tu, uz nas, i to tražile od nas – rekao je on.

Od lokalnog stanovništva dobijali su vodu, sokove, hranu, slatkiše.

– Davali su nam i tako snagu da nastavimo. I oni su vidjeli naš trud. Mi smo stvarno imali dobar tim. Penjali smo se po armaturama gdje možete veoma lako da se rasiječete. To se desilo našem psu koji je obavio vrhunski posao. Gdje god je markirao, tu su bili živi ili mrtvi. Nije nigdje pogriješio, kada je odmarala Tora se igrala s djecom – priča on, dok su emocije pomiješane.

Taj dan, kada su spasili djevojčicu, čuli su njen glas.

– Bila je na drugom spratu, a mi kad smo kopali, u nastojanju da dođemo do nje, kopali smo zemlju između temelja. I temelj je na jednom mjestu bušen da bismo došli do nje. Možete zamisliti koliko je propala do temelja. U zemlju. Tu ne mogu ni lopata ni kramp da se ubace. Neki su kopali rukama. Iznad glava smo stavili kašiku od bagera da štiti da nam se ne saspu velike betonske ploče – rekao je Željko Janković, takođe uspješni karatista, dodajući da su imali namjeru da je posjete u bolnici, ali nisu uspjeli.

Snažni zemljotresi pogodili su Tursku i Siriju 6. februara. U Turskoj je poginulo više od 38.000 ljudi, dok tačan broj žrtava u Siriji i dalje nije pouzdan. Dio spasilaca iz Srpske još je u razorenim područjima.
Novosti.ba