Connect with us

Društvo

PRETEŠKA BORBA SA VREMENOM! Spasioci iz Srpske o užasnim prizorima u zemljotresom razorenoj Turskoj

Ruševine. Leševi. Jauci. Preteška borba s vremenom za svaki život. Često su nam na pamet padala i naša djeca. Ne daj, Bože, da se ikada više sretnemo sa prizorima kakve je ostavio zemljotres koji je tog februarskog jutra pogodio Tursku i Siriju. Ipak, kućama idemo sa najvrednijom nagradom – izvukli smo djevojčicu iz kandži smrti. Njen život je kruna svega.

To su riječi Dragiše Vuletića i Željka Jankovića, članova republičkog spasilačkog tima koji su sa ostalim kolegama, herojima Srpske, među prvima pritekli u pomoć Turskoj, a u petak s se, nakon desetodnevne misije, vratili u Srpsku.

Prizori koji su ih dočekali kada su zakoračili u Kahramanmaraš, jedan od najporušenijih gradova, pratiće ih do kraja života. Gdje god bi pogledali, u kojem god pravcu pošli, svuda je bio sveopšti užas. I njima se stezalo srce, iako su prošli obuke za spasavanje u ovakvim situacijama, teško mogu da pronađu riječi da opišu razmjere katastrofe kojoj su svjedočili. U kojoj su dali sve od sebe. U timu su bila 23 – 22 čovjeka i jedan pas Tora, koja je na sumornom terenu obavila vrhunski posao.

U vrijeme razgovora Dragiša, Željko i ostali članovi putovali su svojim kućama. Sjećajući se dana kada su obaviješteni da će biti poslati u Tursku, kažu da su znali da je sve porušeno, ali su razmjera katastrofe tek postali svjesni kada su ih vidjeli svojim očima.

– Stanovnici su bili nevjerovatno zahvalni i topli prema nama. Krenulo je sve to još na aerodromu, kada smo čekali presjedanje za Kahramanmaraš. Službenica je najavila da se tu nalazimo i da smo krenuli u područje koje je razorio zemljotres. I iz njenog glasa su se mogle osjetiti suze u očima kad nas je najavljivala, a svi koji su bili tu pozdravili su nas s dugotrajnim i ogromnim aplauzom i tako i ispratili – ispričao je Dragiša koji je odlikovani borac Vojske Republike Srpske i sportista koji je 1994. godine, kao karatista, proglašen za najboljeg sportistu Republike Srpske u izboru “Glasa Srpske“.

Kada su stigli na odredište, smjestili su se u šatore. Temperatura je bila oko nule. Sutradan su krenuli, rame uz rame sa spasiocima iz turskog AFAD-a, na teren. Prvi prizori, taj šok za koji je teško naći prave riječi, ostaju zauvijek.

– Idete ulicom koja je, recimo, duga dva kilometra. Sve je srušeno. Potpuno. Sve do temelja. Zgrade od pet, šest, sedam spratova spale su na visinu onih sa samo jednim ili dva sprata. Svi smo prošli obuke za spasavanje i traženje u urbanim uslovima, ali ovo sve je bilo drugačije. Nije bilo prolaza. Ploča na ploči. Razlika između trećeg i četvrtog sprata je 20, 30 centimetara – ispričao je Dragiša.

Uslovi su bili veoma teški. Zahtjevni, nemogući, a osnovni princip u radu im je da prvo moraju biti sigurni oni iz tima, kako bi bezbjedno mogli doći do nastradalih. Veliku pomoć pružila im je upravo Tora, koja je obučen pas za pronalazak i živih i mrtvih ljudi.

– Prvi dan, ali ne mogu se tačno sjetiti svega, pronašli smo i izvukli jedno mrtvo tijelo. To je, to je, veoma teško. Imali smo dobar tim, sve odluke koje smo donijeli bile su ispravne – prisjeća se on, ne zaboravljajući ni toplinu koja je prema njima dolazila od naroda kojem su došli pomoći do kolega iz AFAD-a.

– I djeca su nam prilazila, grlila nas, tražila da ih uzmemo u naručje. Stariji su nas i blagosiljali, bake milovale kao djecu sa suzama u očima – priča on.

Iako je teško, gotovo nemoguće ocijeniti koji je dan bio teži, svima će im, kao posebna slika, ostati onaj dan kada su spasili život jedne djevojčice. Zove se Irmak.

– U prvom momentu smo čuli od kolega iz AFAD-a da postoji mogućnost da se tu nalaze žrtve. Prišli smo. Na samom ulazu bilo je tijelo žene. Mrtve. Tu smo se zadržali malo da otkopamo tijelo i onda smo tražili od kolega da dozivaju na turskom. Sa nama je bio i jedan Makedonac, alpinista, čiji je otac bio iz Turske. I on je govorio turski i engleski. Kada su turske kolege počele da dozivaju, čule su slab glas. I dan ranije, kada smo bili na drugim lokacijama i dozivali. To su jako teški momenti. Većina nas smo roditelji i zamislite kako je kada otac doziva dijete. Pa u jednom momentu pomisli da je nešto čuo. Morate da vjerujete, ali mi ne čujemo. Bili su to veoma teški psihični momenti. Jednostavno, krenu suze, bez obzira na to što smo bili spremni i obučeni za takve situacije, ali je to veoma nezgodno. Gledate ljude koji su tu na lokaciji gdje ste. Jecaju, plaču, a i kada izvučemo žrtvu, dođe kćerka od čovjeka, saznaje da je to otac. To su veoma teški momenti – kazao je Dragiša.

Vraćajući se na djevojčicu čiji je glas dopirao ispod ruševine čak 150 sati nakon zemljotresa priča kako su u startu vidjeli da ne mogu jednim putem zbog zidova te su pokušali, a to je predložio Željko, da kopaju rupu s druge strane.

– Mrtva žena je ležala kraj nas. Radili smo, a na deset, 20 centimetara bila je ona. Kopali smo tri do četiri metra u dubinu. Kolege iz AFAD-a su uspjele da probiju zid i da je vide i uspjeli smo nakon borbe, od momenta kada smo čuli, do onog kada je i uvučena oko četiri sata. Oduševljenje je bilo. Svašta se tad dešava. Ne znate da li mislite na svoju djecu, pomiješa se sve, srećni jer smo spasili djevojčicu koja je ima deset, 11 godina. Ne mogu to znati, ali mislim da ne bi izdržala više od 12 časova da je ostala. Gubila je već bila svijest kada smo je postavljali na nosila. Ona je nekih pola metra uspjela sama da pređe do izlaza kroz veoma uzak prolaz – rekao je Dragiša, koji je na kraju poručio da je, u tim uslovima, spasiti jedan život jednak kao dobiti premiju na lotou.

Željko Janković, Dragišin kolega, kaže da je bilo je teško. Na jednoj livadi, već prvog dana kad su stigli, bilo je desetak vreća sa tijelima.

– Stalno su odvozili mrtve. Strašno. Nismo vidjeli do sada takvu tragediju. Tragali smo za preživjelima, izvlačili leševe. Porodice su im bile tu, uz nas, i to tražile od nas – rekao je on.

Od lokalnog stanovništva dobijali su vodu, sokove, hranu, slatkiše.

– Davali su nam i tako snagu da nastavimo. I oni su vidjeli naš trud. Mi smo stvarno imali dobar tim. Penjali smo se po armaturama gdje možete veoma lako da se rasiječete. To se desilo našem psu koji je obavio vrhunski posao. Gdje god je markirao, tu su bili živi ili mrtvi. Nije nigdje pogriješio, kada je odmarala Tora se igrala s djecom – priča on, dok su emocije pomiješane.

Taj dan, kada su spasili djevojčicu, čuli su njen glas.

– Bila je na drugom spratu, a mi kad smo kopali, u nastojanju da dođemo do nje, kopali smo zemlju između temelja. I temelj je na jednom mjestu bušen da bismo došli do nje. Možete zamisliti koliko je propala do temelja. U zemlju. Tu ne mogu ni lopata ni kramp da se ubace. Neki su kopali rukama. Iznad glava smo stavili kašiku od bagera da štiti da nam se ne saspu velike betonske ploče – rekao je Željko Janković, takođe uspješni karatista, dodajući da su imali namjeru da je posjete u bolnici, ali nisu uspjeli.

Snažni zemljotresi pogodili su Tursku i Siriju 6. februara. U Turskoj je poginulo više od 38.000 ljudi, dok tačan broj žrtava u Siriji i dalje nije pouzdan. Dio spasilaca iz Srpske još je u razorenim područjima.
Novosti.ba

Related Topics:

Društvo

VREMENSKA PROGNOZA! Sunčano i toplije, PONEGDJE MOGUĆA KIŠA

U Republici Srpskoj i Federaciji BiH /FBiH/ će biti toplije, na sjeveru pretežno sunčano, a u ostalim predjelima promjenljivo oblačno s prolaznom kišom ili pljuskovima ponegdje.

Ujutro se po kotlinama i dolinama rijeka očekuje magla, saopšteno je iz Republičkog hidrometeorološkog zavoda.
U Hercegovini će se poslije podne javiti lokalni razvoji oblačnosti koji će usloviti pljuskove s grmljavinom
Uveče uglavnom suvo uz postepeno razvedravanje sa sjeveroistoka.

Duvaće slab do umjeren vjetar, u Semberiji uveče na udare pojačan, sjeveroistočni do istočni.

Jutarnja temperatura vazduha iznosiće od pet u višim predjelima do 11 na jugoistoku, na jugu do 14, a dnevna od 18 do 23, u višim predjelima od 14 stepeni Celzijusovih.

Nastavi čitati

Društvo

DANU SJEĆANJA NA ŽRTVE GENOCIDA u Donjoj Gradini prisustvovalo oko 15.000 GRAĐANA

Danu sjećanja na žrtve genocida nad Srbima, Јevrejima i Romima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i 80 godina od proboja logoraša iz koncentracionog logora Јasenovac, koji je obilježen danas u Donjoj Gradini, prisustvovalo je oko 15.000 građana iz svih krajeva Republike Srpske i regiona, rečeno je u Ministarstvu unutrašeih poslova Republike Srpske.
Sjećanju na 500.000 Srba, 40.000 Roma, 33.000 Јevreja i 127.000 antifašista, koji su mučki ubijeni, prisustvovali su zvaničnici Republike Srpske i Republike Srbije, te brojni diplomatski predstavnici, građani, učenici i potomci stradalih, kao i domaće i inostrane medijske ekipe.

Iz MUP-a su istakli da su istorijskom času, koji je jutros održan, prisustvovali i učenici Srednje škole unutrašnjih poslova.

Policijski službenici su od ranih jutarnjih časova bili angažovani kako bi najavljene aktivnosti protekle mirno i dostojanstveno.

– Zahvaljujući planskim mjerama i radnjama koje su preduzimane već danima, a čiji je nosilac bila Policijska uprava Prijedor, oko 200 autobusa i 1.000 putničkih vozila je danas bez ikakvih problema posjetilo i napustilo područje Spomen-područja Donja Gradina – naveli su iz MUP-a.

Nastavi čitati

Društvo

TUŽAN DAN I ZA DERVENTU! Obilježene 33 godine od stradanja Srba naselja Čardak

U Derventi su danas u Spomen-kompleksu “Čardak” obilježene 33 godine od stradanja 37 Srba iz derventskog naselja Čardak.

U Crkvi Svetog apostola Tome služena je liturgija, održan parastos i položeni vijenci.

Predsjednik derventskog Udruženja ratnih zarobljenika Drago Knežević istakao je da je većina Srba ubijena na Vaskrs 1992. godine na kućnom pragu, a zločine su počinili pripadnici regularne vojske Hrvatske, potpomognuti paravojnim hrvatsko-bošnjačkim jedinicama iz Dervente.

– Nisu bile pošteđene ni žene, djeca ni starci. Umjesto da se raduju Vaskrsu, brojne porodice su tada zavijene u crno, a stanovništvo odvedeno u logore, iz kojih se jedan broj njih nikada živ nije vratio – rekao je Knežević.

Stradale su čitave porodice – iz kuće Lazarević otac, majka i sin, iz kuće Živković otac, majka i sin, bračni parovi Zorić i Ćudić.

– Zbog onih koji ne znaju da ponovim – na ovom mjestu je bila masovna grobnica, gdje je regularna vojska Hrvatske potpomognuta paravojnim muslimanskim i hrvatskim formacijama ubila 37 mještana Čardaka, od čega je 19 bilo zakopano na ovom mjestu, a druga masovna grobnica je bila na groblju u Modranu sa devet posmrtnih ostataka – rekao je Knežević.

On je dodao da je od nekadašnja 223 logoraša koja su uspjela da dočekaju slobodu i svjedoče brutalnosti koje su proživjeli u logorima danas živo samo njih 90.

– Nema sudskih procesa, imam osjećaj da se čeka da logoraši umru da nema ko da svjedoči. Prošle su 33 godina od stravičnog zločina, a mnogi logoraši nisu dočekali pravdu. Okupljamo se na Mali Vaskrs sa porukom da nećemo odustati od zahtjeva da se procesuiraju odgovorni za zločine – istakao je Knežević.

Veliki broj onih koji nisu uspjeli da se spasu zarobljen je tada i odveden u logore u vojnom skladištu Rabić i bivšem Domu JNA u Derventi, u kojima su izlagani najsurovijim oblicima torture.

Bivši logoraši pričali su da su prvo razdvojili djecu i žene od odraslih muškaraca, da su žene kasnije pustili, ali su ih silovali i maltretirali, dok su muškarci danima bili zatvoreni u ovim logorima.

Zamjenik gradonačelnika Dervente Slaven Gojković rekao je da je danas veoma tužan dan dan za naselje Čardak i Derventu, 33 godine od velikog stradanja naših sugrađana.

– Borimo se da istina izađe na vidjelo. Na nama je da se sjećamo žrtava, pomažemo njihovim porodicama i da nikada ne zaboravimo šta se dogodilo, da njegujemo kulturu sjećanja, da naša pokoljenja znaju šta se dogodilo tokom nesrećnih tanih godina – rekao je novinarima Gojković.

Strahote u logorima tokom 55 dana boravka proživio je Ostoja Šarčević koji je zarobljen 26. aprila 1992. godine i sproveden u logor Dom JNA.

– Iz Doma JNA gdje sam prenoćio, sa drugim logorašima prebačeni smo u logor Rabić, gdje sam proveo 55 dana, nakon čega sam išao na kopanje rovova na Tomasovo brdo odakle sam pobjegao. Sve je strašno, svaki čas imaš osjećaj da ćeš biti strijeljan. Nije bilo hrane, vode – podsjeća Šarčević.

Vijence su položili porodice ubijenih mještana Čardaka, u ime Gradske uprave zamjenik gradonačelnika Slaven Gojković, predsjednik i potpredsjednik Skupštine grada Siniša Jeftić i Tanja Bilić, delegacije Udruženja ratnih zarobljenika, Gradske boračke organizacije, drugih organizacija proisteklih iz Odbrambeno – otadžbinskog rata, predstavnici Policijske stanice Derventa, te predstavnici političkih partija.

Nastavi čitati

Aktuelno