Njemački medij “Die Welt” ekskluzivno je objavio detaljan opis nacrta mirovnog sporazuma za okončanje sukoba između Ukrajine i Rusije na temelju Istanbulskog sporazuma, koji je trebao biti potpisan u proljeće 2022. godine, ali se do danas to nije ostvarilo.

Vezano za spomenuti dokument stoji da su se obje zaraćene strane dogovorile o njemu do 15. aprila 2022. godine. Odnosno, pregovori su nastavljeni nakon što se saznalo za masakre u Buči. Prema “Die Weltu”, gotovo sve tačke su dogovorene, osim njih nekoliko o kojima su “trebali lično razgovarati Vladimir Putin i Vladimir Zelenski na sastanku, ali to se nikada nije dogodilo.”

Konkretno, prema članu 1. nacrta ugovora,Ukrajina se obavezala održati “trajnu neutralnost”. Tako bi Kijev odbio bilo kakvo članstvo u vojnom savezu. Uključujući i NATO. Ukrajina se takođe složila da nikada neće “primiti, proizvoditi ili nabaviti” nuklearno oružje, da neće dopustiti stranim jedinicama da uđu u zemlju i da neće dati svoju vojnu infrastrukturu, uključujući aerodrome i morske luke, drugoj državi na korištenje, prenosi Index.

Osim toga, Kijev se suzdržao od održavanja vojnih vježbi sa stranim učestvovanjem i od učešća u bilo kakvim vojnim sukobima. Prema članu 3. dokumenta, ništa direktno nije spriječilo Kijev da postane član EU.

Pet stalnih članica Savjeta sigurnosti UN-a

Zauzvrat je Rusija obećala da više neće napadati Ukrajinu. Kako bi Kijev bio siguran u to, Moskva se složila da pet stalnih članica Savjeta sigurnosti UN-a – SAD, Velika Britanija, Francuska, Kina i sama Rusija – može dati Ukrajini opsežne sigurnosne garancije. U članu 5. nacrta ugovora, Kijev i Moskva dogovorili su mehanizam koji podsjeća na pružanje pomoći NATO-a.

U slučaju “oružanog napada na Ukrajinu”, države garanti obavezuju se podržati Kijev u njegovom pravu na samoodbranu, sadržanom u Povelji UN-a. Ova bi se pomoć mogla provesti “zajedničkim djelovanjem” svih ili pojedinačnih ovlasti onih koji garantuju. Prema članu 15., ovaj bi ugovor morala ratifikovati svaka država potpisnica kako bi se osigurala obavezujuća snaga prema međunarodnom pravu.

Znači, sigurnosna garancija na stolu u proljeće 2022. godine zahtjevala bi odobrenje SAD-a, Kine, Velike Britanije i Francuske. Rusija je htjela uključiti i Bjelorusiju, a Kijev Tursku.

Ruski Krim i nejasna pozicija Donbasa

No, prvi cilj pregovarača u Istanbulu bio je stvoriti zajedničko razumijevanje načela mirovnih sporazuma između Kijeva i Moskve kako bi se tekst koristio kao temelj za multilateralne pregovore.

To je očito učinjeno na zahtjev Ukrajine kako bi se pokazalo da je Rusija voljna koristiti odbrambeni mehanizam u stilu NATO-a.

Nakon pregovora u Istanbulu, delegacije obje zemlje raspravljale su o nacrtu sporazuma od 15. aprila na pregovorima koji su održani online. Član 8. navodi da su Krim i luka Sevastopolj isključeni iz sigurnosnih garancija. Time bi Kijev zapravo dao Rusiji kontrolu nad poluostrvom, što bi ustvari samo zakonski potvrdilo realno stanje na terenu.

Dokument ostaje nejasan u tome koji bi dio istočne Ukrajine trebao biti isključen iz garancije zaštite država koje garantuju i, skladno tome, ostati pod kontrolom Rusije. Ali Istanbulsko saopštenje pokazuje da je Kijev pristao isključiti dijelove Donjecke i Luhanske oblasti koje je Rusija već kontrolisala prije početka sukoba.

Tokom pregovora Rusija je jasno dala do znanja da se spremna povući iz Ukrajine, ali ne i iz Krima i onog dijela Donbasa koji bi trebao biti izuzet iz sigurnosnih garancija. Odnosno, Rusija je morala povući trupe, prema svemu sudeći, na liniju prije 24. februara 2022. godine.

Pregovori o sigurnosnim i vojnim snagama

Čelnici država trebali bi direktno razgovarati o detaljima povlačenja vojske. Dva ukrajinska pregovarača nezavisno su to potvrdila za “Die Welt”. S druge strane, postojale su tačke razmimoilaženja: Rusija je zahtjevala da u slučaju napada sve države garanti pristanu aktivirati mehanizam pomoći. To bi Moskvi dalo pravo veta na korištenje odbrambenog mehanizma.

Osim toga, Moskva je odbacila zahtjev Ukrajine da države garanti mogu uspostaviti zonu zabrane leta iznad Ukrajine u slučaju napada. Ostalo je neriješeno i pitanje buduće veličine ukrajinske vojske. Kijev je djelimično odgovorio na ruske zahtjeve za demilitarizacijom. Prema aneksu 1., Moskva je zahtjevala da Kijev smanji svoju vojsku na 85 hiljada vojnika. Ukrajina je ponudila kontingent od 250.000 vojnika.

Različita su mišljenja i oko količine vojne opreme. Rusija je tražila da se broj tenkova smanji na 342, dok je Kijev htio da ostane na 800. Ukrajina je htjela smanjiti broj oklopnih vozila na 2400, dok je Rusija tražila da ih ostane 1029. Razlika je bila velika i kada su u pitanju artiljerijski sistemi. Moskva je planirala 519, Kijev – 1900. Kijev je htio zadržati 600 višecijevnih raketnih sistema dometa do 280 kilometara, prema planu Rusije trebalo ih je biti 96 s maksimalnim dometom 40 kilometara.

Na zahtjev Rusije broj minobacača trebao bi se smanjiti na 147, a protivtenkovskih projektila na 333, na zahtjev Kijeva na 1080, odnosno 2000. Osim toga, trebalo je smanjiti ukrajinsko ratno vazduhoplovstvo. Moskva je tražila da ostavi 102 borbena lovca i 35 helikoptera, Kijev je insistirao na 160 aviona i 144 helikoptera. Prema ruskom prijedlogu, ukrajinskoj mornarici trebala su ostati dva ratna broda, prema ukrajinskom – osam.

Politička pitanja

Takođe, osim o vojnim, pregovaralo se i o političkim pitanjima. Ukrajina nije pristala na dio zahtjeva Ruske Federacije – da ruski postane drugi službeni jezik u Ukrajini, da se ukinu međusobne sankcije i povuku tužbe pred međunarodnim sudovima te da se zakonski zabrane “fašizam, nacizam i agresivni nacionalizam”. Nije jasno što bi taj zakonski “paket” tačno uključivao, ali za pretpostaviti je da bi se ukrajinska država trebala na neki način suočiti s nekim “kontroverznim” simbolima i ličnostima iz nedavne istorije.

Ali čak i uzimajući u obzir činjenicu da su neke tačke ostale kontroverzne, nacrt sporazuma pokazuje koliko su strane blizu mogućeg mirovnog sporazuma u aprila 2022. godine, napominje se u članku. Preostale nesuglasice Putin i Zelenski trebali su riješiti u ličnom razgovoru.

“Čak i nakon više od dvije godine rata, dogovor se u retrospektivi još uvijek čini kao dobar posao. Bio je to najbolji dogovor koji smo mogli sklopiti”, rekao je član tadašnjeg ukrajinskog pregovaračkog izaslanstva za “Die Welt”.

Daleko od pregovora

Ukrajina je već nekoliko mjeseci u defanzivi i trpi velike gubitke. Gledajući unazad, Ukrajina je u to vrijeme bila u nešto jačoj pregovaračkoj poziciji nego što je sada. Iako je ruska vojska bila pred Kijevom, jasno je bilo da ga neće zauzeti. Takođe, bitka za Donbas je tada tek krenula, a gradovi poput Mariopolja, Lisičanska i Sjeverodonjecka su još uvijek bili pod ukrajinskom kontrolom.

Članak 18. nacrta ugovora pokazuje da su pregovarači u to vrijeme pretpostavili da će Zelenski i Putin potpisati dokument u aprilu 2022. godine. Naznaku zašto se Putin i Zelenski nikada nisu sreli na očekivanom završnom mirovnom samitu dao je David Arahamija u televizijskom intervjuu u novembru 2023. godine.

Tada je rekao da je tadašnji britanski premijer Boris Džonson došao u Kijev 9. aprila i rekao da London neće potpisati “ništa” s Putinom – i da Ukrajina treba nastaviti borbu. U tom intervjuu Arahamija je potvrdio prethodne glasine o uplitanju britanskog premijera.

Sam Džonson je kasnije odbacio ovu tvrdnju. Međutim, kako je spomenuto, postoji razlog za sumnju da je prijedlog da se Ukrajini daju sigurnosne garancije u dogovoru s Rusijom već u ovoj fazi propao.