Tog prvog maja 1995. hrvatski vojnici ušli su u Medare. Od 24 civila srpske nacionalnosti, ubili su njih 22. Te velike tragedije sa bolom u srcu i danas dan se prisjeća Gordana Ljubišić iz susjedne Trnave.

-Desilo se to što se desilo. Puno je naroda pobijeno. Puno je iseljeno. Puno je djece stradalo. U ovom selu četvero. Dosta je ljudi zaklano. Mi smo se spasili tako što su u autobusu išle majke i djeca. Organizovano je bilo da se ide, tako das mo došli do Nove Topole. Tamo smo bili neko vrijeme, iz Topole smo preko Rače za Istočnu Slavoniju. Tamo smo bili tri i po godine. Onda smo se ponovo vratili ovdje u svoje selo. Kako danas živimo? Pa solidno. Solidno. Ne mogu se žaliti, djeca su otišla svojim putem, ja sam ostala, dočekuj, ispraćaj i tako.

Gordana kaže da za zločin koji se desio ovdje u Medarima, niko nikada nije odgovarao. I to je ono što ih, kaže, jako puno boli, pogotovo kada dođe maj. Ipak, kaže život teče dalje.

-Mora se! Korak po korak. Nekako smo mi to sve nadvadali. Odnosi sa komšijama Hrvatima su danas odlični. Barem iz mog ugla gledano. Gledajte, malo kada dođu ovi dani, malo se distanciramo, ali su inače odnosi odlični. Istina, neko je bio polomio krst ovdje, ali i to je stalo, više se ne dešavaju ni te gluposti – kaže Gordana.

U Medarima se desio stravičan zločin, kaže nam to Marica Šeatović. Samo dvije djevojke su preživjele od 24 civila koliko ih je tada živjelo ovdje.

Spasio ih je jedan hrvatski vojnik. Među ubijenima bilo je 12 žena.

Najstarija žrtva bila je u osamdeset i osmoj godini života. Do danas niko nije odgovarao za sve ovo što se desilo u Medarima u maju 1995., zbori Marica, inače predsjednica Udruženja „Protiv zaborava”.

-Nije, na žalost, niko odgovarao. Kao što su mnogi drugi zločini ostali nekažnjeni. Rane, ja bar tako misli, ovdje još uvijek nisu zarasle. Neki su možda, hajde da tako kažem, ostali sa strane, ali kad dođe maj, kada dođu ovi dani, onda se ljudi sjete, teško je svakome uopšte da to ponovo proživi. Ovakve komemoracije su jako bitne. I da se sjetimo žrtava i da nastavimo dalje, kaže Marica Šeatović čiji je suprug na početku rata ubijen u Novskoj.

I pored svega, mora se živjeti dalje. Na ovakvim obilježavanjima trebali bi vidjeti zajedno i Srbe i Hrvate kako bi buduće generacije izbjegle ponavljanje istorije. Mladi iz inicjative mladih za ljudska prava Hrvatske kažu da osjećaju odgovornost za sve ono što se desilo u maju devedeset i pete.

-Apsolutno. Iako mislim da treba biti jako oprezan i razlikovati odgovornost od krivice. Odgovornost je jedna stvar, krivnja druga, ali često se desi da ljudi mijenjaju te dvije stvari. Tako se desi da kada ja kažem da kao pripadnica hrvatskog naroda imam odgovornost dolaziti na ovakva mjesta, obilježavati, i pamtiti ove žrtve, onda je najčešći odgovor kako nisam ja kriva za rat, ali tu postoji velika razlika jer mislim da je naša odgovornost da mi izgradimo društvo koje će biti zdravo, koje neće ponavljati greške iz prošlosti. Da li je to realno u ovom trenutku? Pa mislim da uvijek treba tražiti nemoguće, ja bih rekla.

Možda sada u ovom trenutku nije realno, ali se ne smijemo ni pomiriti sa situacijom koja je trenutno jer mislim da ona nije dobra, mi može dovesti do ponovnih sukoba. Ljudi sa kojima sam ja okružena i koji vjeruju u ideju da je pomirenje uopšte moguće, da je izgradnja tog tkiva uopšte moguće rade na tome da se to desi. To nije lako, i to ne dolazi preko noći, kaže Senna Šimek iz Inicijative mladih za ljudska prava Hrvatske, napominjući da je put u inkluzivnu tolerantu budućnost jeste da se sjećamo svih žrtava i da se tu ne pravi razlika.

Da se mora dalje, govori nam to i zamjenik načelnika opštine Okučani Siniša Martinović. Pozivajući se na stav crkve, poručio je: „Ne smijemo zaboraviti žrtve. Ali, moramo oprostiti”, prenosi Elta TV.