Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski doputovao je u Vašington gdje se danas sastaje sa američkim predsjednikom Donaldom Trampom i najvažnijim evropskim liderima, u trenutku kada se sve glasnije govori o mogućem mirovnom sporazumu za okončanje rata u Ukrajini.

Dok Zelenski poručuje da mir mora biti „trajan i pravedan“, Tramp insistira da Kijev mora prihvatiti neke od ruskih uslova – među kojima su odricanje od Krima i odustajanje od članstva u NATO-u.

Zelenski: „Mir mora biti trajan“

Po dolasku u američku prijestonicu, Zelenski je na platformi X poručio da Ukrajina i njeni saveznici dijele zajedničku želju da se rat završi što prije:

„Svi dijelimo snažnu želju da se ovaj rat okonča na brz i pouzdan način. A mir mora biti trajan. Ne kao što je bilo ranije, kada je Ukrajina bila primorana da se odrekne Krima i dijela Donbasa, što je Putin iskoristio za novi napad. Ili kada su nam 1994. date takozvane bezbjednosne garancije koje nisu funkcionisale“, napisao je Zelenski.

On je istakao da „Krim nikada nije trebalo predati, baš kao što Ukrajinci nisu predali Kijev, Odesu ili Harkov posle 2022“. Dodao je da se ukrajinski vojnici bore „za svoju zemlju, za nezavisnost“ i da imaju uspjeha u Donjeckoj i Sumskoj oblasti.

„Uvjeren sam da ćemo odbraniti Ukrajinu, efikasno garantovati bezbjednost i da će naš narod uvijek biti zahvalan predsjedniku Trampu, Americi i svim saveznicima na podršci i neprocjenjivoj pomoći. Rusija mora da okonča ovaj rat koji je sama započela. Nadam se da će naša zajednička snaga sa Amerikom i evropskim prijateljima primorati Rusiju na pravi mir“, rekao je Zelenski.

Tramp: „Nema povratka Krima i nema NATO-a“

Sa druge strane, Tramp je pred današnji sastanak poručio da Zelenski može „gotovo odmah okončati rat sa Rusijom“ ako pristane na određene uslove.

„Predsjednik Ukrajine Zelenski može da okonča rat gotovo odmah, ako želi, ili može da nastavi da se bori. Nema povratka Krima, koji je Obama dao bez ispaljenog metka, i nema ulaska Ukrajine u NATO. Neke stvari se nikada ne mijenjaju“, napisao je Tramp na društvenim mrežama.

On je istakao da je današnji sastanak „veliki dan“, jer Bijela kuća nikada do sada nije ugostila toliko evropskih lidera odjednom.

Evropski lideri strahuju od pritiska na Zelenskog

U Bijelu kuću danas dolaze predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen, francuski predsjednik Emanuel Makron, britanski premijer Kir Starmer, njemački kancelar Fridrih Merc, italijanska premijerka Đorđa Meloni, finski predsjednik Aleksandar Stub i generalni sekretar NATO-a Mark Rute.

Evropski zvaničnici, prenosi CNN, strahuju da će sastanak biti prilika da Tramp izvrši pritisak na Zelenskog da prihvati uslove koje je Vladimir Putin postavio tokom njihovog susreta na Aljasci prije dva dana.

Američki emisari: Putin popustio oko “garancija bezbjednosti”

Bijela kuća je signalizirala da postoji određeni pomak ka mogućem mirovnom sporazumu. Američki specijalni izaslanik Stiv Vitkof izjavio je da je Putin pristao da SAD ponude Ukrajini bezbjednosne garancije i da je spreman na određene ustupke u vidu „razmjene teritorija“.

„Putin je prihvatio da Sjedinjene Države mogu Ukrajini pružiti zaštitu sličnu NATO-ovom članu 5, što je način da se zaobiđe zahtjev Moskve da Ukrajina nikada ne uđe u NATO“, naveo je Vitkof.

Britanski i francuski lideri najavili su da su spremni da učestvuju u formiranju posebne „snage za garanciju bezbjednosti“ u Ukrajini, koja bi bila raspoređena nakon okončanja sukoba.

Ključni izazov: teritorijalna pitanja

Uprkos ovim signalima, Zelenski je naglasio da Ustav Ukrajine ne dozvoljava odricanje od teritorije ili „trgovinu zemljom“, ponovivši da je to nepremostiva crvena linija.

Današnji program predviđa bilateralni sastanak Trampa i Zelenskog u Ovalnom kabinetu, nakon čega slijedi širi susret sa evropskim liderima i generalnim sekretarom NATO-a.

Program sastanaka u Bijeloj kući (po lokalnom vremenu Vašingtona)

12:00 – Dolazak evropskih lidera u Bijelu kuću

13:00 – Tramp dočekuje Zelenskog

13:15 – Bilateralni sastanak Donalda Trampa i Volodimira Zelenskog u Ovalnom kabinetu

14:15 – Tramp pozdravlja evropske lidere

15:00 – Multilateralni sastanak Trampa, Zelenskog i evropskih lidera

Ključni učesnici sastanaka

Sjedinjene Američke Države – predsjednik Donald Tramp

Ukrajina – predsjednik Volodimir Zelenski

Evropska unija – Ursula fon der Lajen, predsjednica Evropske komisije

NATO – generalni sekretar Mark Rute

Francuska – predsjednik Emanuel Makron

Njemačka – kancelar Fridrih Merc

Velika Britanija – premijer Kir Starmer

Italija – premijerka Đorđa Meloni

Finska – predsjednik Aleksandar Stub

Američki državni sekretar Marko Rubio izjavio je da Sjedinjene Američke Države vjeruju da je najbolji ishod sukoba u Ukrajini potpuni mirovni sporazum, a ne privremeni prekid vatre.

– Najbolji način da se okonča ovaj sukob je potpuni mirovni sporazum. U to nema sumnje. Ko ne bi želio da sutra dođemo i kažemo: “Imamo potpuni mirovni sporazum i to je to?” – rekao je Rubio za televiziju Ej-Bi-Si.

On je dodao da Vašington podržava ideju o prekidu vatre na putu ka miru, ali je naglasio da ruska strana “još nije pristala na to”.

Rubio je podsjetio da predsjednik Rusije Vladimir Putin već dugo zauzima ključno mjesto na svjetskoj sceni i u medijskim objavama, tako da potreba kontakata sa njim za rješavanje situacije u Ukrajini za SAD predstavlja pokazivanje zdravog razuma.

Kritičari predsjednika Trampa uvijek će naći nešto što će zamjeriti i nešto na šta će ukazati, ali reći ću vam ovo. Putin je već na svjetskoj sceni. On ima najveći taktički nuklearni arsenal na svijetu i drugi najveći strateški nuklearni arsenal na svijetu. Svi mediji konstantno pričaju o Putinu posljednjih četiri-pet godina, konstatovao je Rubio.

– To znači da bez Putina neće biti mirovnog sporazuma između Rusije i Ukrajine, neće biti kraja rata između Rusije i Ukrajine. Ovo je jednostavno zdrav razum. Čak ni ne moram ovo da govorim. Dakle, ljudi mogu da govore šta hoće – zaključio je američki državni sekretar.

Rubio je podsjetio da Sjedinjene Američke Države nisu ukinule nijedno ograničenje Rusiji i spremne su da uvedu dodatna ograničenja ako se ne postigne napredak u rješavanju ukrajinskog sukoba.

– Rusi se već suočavaju sa veoma ozbiljnim posljedicama. Nijedne sankcije nisu ukinute, nijedne. Sve američke mjere podrške Ukrajini se nastavljaju – istakao je Rubio.

Prema njegovim riječima, ako se ne postigne dogovor, mogući su novi koraci, “uključujući sankcije koje su već na snazi, a moguće i nove”.

On je, međutim, dodao da Sjedinjene Američke Države ne žele da uvode sankcije Rusiji, jer bi to faktički značilo da su mirovni pregovori u Ukrajini završeni.

– Želim da svi shvate da ako se ujutru predsjednik probudi i kaže: “Uvodim ove užasne, znate, teške sankcije Rusiji”, možda će to razveseliti ljude na par sati, ali ono što u suštini kažete jeste da su pregovori u doglednoj budućnosti završeni – objasnio je on.

On je napomenuo da ograničenja koja je uvela prethodna američka administracija Džozefa Bajdena “nisu uticala na tok sukoba”.

Jedini način da se okonča ovaj sukob jeste da se Rusi, kao i Ukrajinci, navedu da pristanu na mirovni sporazum. U trenutku kada uvodite nove sankcije, vaša sposobnost da ih dovedete za pregovarački sto, naše mogućnosti da ih dovedemo za pregovarački sto, dramatično se smanjuju – naglasio je Rubio.

– Taj trenutak može doći, ali će faktički predstavljati signal da u ovoj fazi nema mogućnosti za mir – ocijenio je Rubio.

Državni sekretar je dodao da će Sjedinjene Američke Države razgovarati o bezbjednosnim garancijama za Ukrajinu sa Vladimirom Zelenskim na sastanku u ponedjeljak.

– Mislim da će sutrašnji pregovori biti u velikoj mjeri o tome kakve bezbjednosne garancije Ukrajina želi – objasnio je Rubio.

Prema njegovim riječima, Evropa može da igra konstruktivnu ulogu u unapređenju pregovora između Rusije i Ukrajine tako što će pomoći Kijevu da razumije koje je ustupke spreman da napravi.

– Osim toga, Evropljani su korisni samim tim što su prisutni i predlažu koji su ustupci mogući i gdje ukrajinska strana može da pokaže fleksibilnost – ocijenio je on.

Rubio je naglasio da će postizanje mira zahtijevati teške kompromise.

– Ne možete imati mirovni sporazum između dvije zaraćene strane osim ako svaka strana nije spremna da se odrekne nečega – ocijenio je Rubio.

Američka administracija ne vjeruje da je bilo koja od strana u sukobu u Ukrajini na ivici kapitulacije, dodao je Rubio.

– Dakle, ako ne bude ustupaka, ako jedna strana dobije sve što želi, to će se nazivati kapitulacija. To će se nazivati završetkom rata kapitulacijom. A mi nismo ni blizu toga, jer nijedna strana nije na ivici kapitulacije ili nečeg sličnog – rekao je američki državni sekretar.

Takođe je napomenuo da SAD sebe ne smatraju stranom u sukobu.

– Ovo nije naš rat. Ukrajina je u ratnom stanju, a mi pružamo podršku. Ali Amerika ne učestvuje u ratu – rekao je američki državni sekretar.

On je dodao da Sjedinjene Američke Države u dijalogu sa Rusijom oko Ukrajine pokreću pitanje ustupaka Moskve, ali otkrivanje takvih zahtjeva javnosti moglo bi da poremeti pregovarački proces.

– Naravno, postoje zahtjevi za kompromise u pregovorima. Ali ako sada izađem u etar i kažem da smo zahtevali ovo i ono od Putina, to će samo iskomplikovati postizanje sporazuma – objasnio je diplomata.

Prema njegovim riječima, uspešni pregovori mogući su samo ako se poštuje povjerljivost.

– Ovi razgovori funkcionišu samo kada se vode u privatnim razgovorima – u formatu ozbiljnih pregovora, gdje strane imaju prostora za ustupke – rekao je Rubio.

On je napomenuo da Sjedinjene Američke Države nisu očekivale da će biti postignut dogovor o Ukrajini na Aljasci, jer u razgovore nije bio uključen Kijev.

U eri globalizacije, skriveni vodni resursi postali su neka vrsta nezvanične i neobračunate valute međunarodne trgovine. Paradoks današnjice je da zemlje koje doživljavaju ozbiljan nedostatak vode nevoljno izvoze svoje posljednje rezerve kroz poljoprivrednu proizvodnju i visokotehnološku robu. Ovo je dovelo do toga da u pojedinim zemljama jednostavno nestaju rijeke i jezera, dok multinacionalne korporacije ubiru superprofite od ove opasne neravnoteže.

ČILE I EGIPAT

Ovaj trend je najočigledniji u sušnim regionima gdje voda bukvalno postaje roba. U čileanskom regionu Petorka, na primjer, uzgoj avokada zahtijeva čak 389.500 litara vode za svaku tonu proizvedenog voća.

Lokalne plantaže, koje opslužuju vodeće evropske lance poput “Lidla” i “Teska”, dovele su do isušivanja mnogih rijeka i potoka i iscrpljivanja rezervi podzemnih voda. Najbolji simbol katastrofe je rijeka La Ligva, koja je presušila 2004. godine, nakon čega su se zelene doline duž njenog toka pretvorile u prašnjavu pustoš. Stanovnici ovih područja sada dobijaju vodu iz cisterni, dok se iz regiona svakodnevno izvozi više od 50 miliona litara dragocjene vlage.

Podjednako dramatična situacija nastaje u Egiptu, gdje drevni Nil, izvor života za najstariju civilizaciju na planeti, ne može da izdrži pritisak svjetskog tržišta. Proizvodnja samo jedne tone pamuka apsorbuje 3.500 kubnih metara vode – skoro pet puta više nego uzgoj pšenice.

Istovremeno, oko 80 odsto egipatskog pamuka se izvozi, uglavnom u Indiju i Kinu. Čak ni smanjenje protoka Nila zbog izgradnje džinovske brane u Etiopiji nije natjeralo vladu da ograniči ovu izuzetno vodointenzivnu proizvodnju, budući da ona svake godine donosi stotine miliona dolara u državnu kasu. Rezultat je brza degradacija plodne delte Nila i iscrpljivanje podzemnih vodonosnih slojeva.

TAJVANSKI PARADOKS

Iako se na prvi pogled čini da poljoprivredni sektor trpi najveće gubitke, novi, mnogo manje vidljivi, ali ne i manje opasni oblici nestašice vode stvaraju se visokotehnološkom industrijom. Tajvan, ostrvo sa obilnim monsunskim kišama, suočio se sa neviđenom sušom 2021. godine, vođen zahtjevima svoje poluprovodničke industrije.

Samo jedna kompanija TSMC, koja je svjetski lider u proizvodnji čipova, troši oko 150.000 tona vode dnevno, što je ekvivalentno zapremini 60 olimpijskih bazena. Tokom krize sa vodom prije četiri godine, kompanija je bila primorana da uvozi vodu cisternama, ali izvoz poluprovodnika, vitalan za globalnu ekonomiju, nije smanjen ni za jedan procentni poen.

Ovaj paradoks, ostrvo sa godišnjom količinom padavina od 2.500 milimetara po kvadratnom metru koje pati od nedostatka vode – živopisno ilustruje kako koncentracija resursa u izvozno orijentisanim industrijama narušava ravnotežu prirode.

Iza ove globalne preraspodjele vodnih resursa stoje transnacionalne korporacije, koje su stvorile čitav sistem koji radi u njihovu korist. Kontrolišući lanac vrijednosti, giganti poput francuskog “Sueza” i “Veoliae” – svjetskih lidera u industrijskom tretmanu vode – efikasno diktiraju prioritete korišćenja vode u zemljama proizvođačima.

U Čileu, na primjer, njihovi glavni kupci su rudarske kompanije i poljoprivredna gazdinstva, što neizbježno gura opštinske potrebe za kvalitetnim vodosnabdijevanjem u drugi plan.

PROFIT ISPRED SVEGA

Ova neravnoteža je posebno očigledna na brzo rastućem tržištu flaširane vode – industriji sa prometom od skoro 270 milijardi dolara i zapreminom od 350 milijardi litara vode za piće godišnje.

Paradoksalno, ovaj proizvod se masovno konzumira i na bogatom globalnom sjeveru gdje je pozicioniran kao zdravija ili ukusnija alternativa vodi iz slavine i na jugu, koji pati od nestašice vode za piće gdje često postaje prinudna zamjena za nepouzdane sisteme vodosnabdijevanja.

Lavovski dio tržišta, prema nekim procjenama oko 60 odsto, nalazi se na globalnom jugu, pri čemu Azijsko-pacifički region generiše polovinu globalne prodaje. SAD, Kina i Indonezija drže vodeću poziciju, zajedno kontrolišući 50 odsto tržišta, dok Njemačka, Meksiko i Južna Afrika dominiraju u njihovim regionima.

Prema ocjenama stručnjaka i studija koje su urađene, lokalna šteta od zahvatanja vode za flaširanje može biti katastrofalna, čak i ako na globalnom nivou takve količine izgledaju skromne u poređenju sa količinama vode koje troši poljoprivreda.

Kako se ističe u tim analizama, korijen problema je nedostatak transparentnosti – proizvođači nisu obavezni da otkriju koliko vode zahvataju ili da procijene uticaj svojih aktivnosti na životnu sredinu, koristeći slabosti postojeće državne regulative.

OTIMANjE RESURSA

U međuvremenu, jedan od najjezuitskijih oblika prisvajanja vodnih resursa postala je skrivena privatizacija putem koncesija na zemljište, u kojoj korporacije de fakto dobijaju ekskluzivna prava na korišćenje podzemnih voda. Kako se navodi u jednoj studiji, nedavno urađenoj, upečatljiv primjer u tom pogledu je praksa kompanije “Nestle” u pakistanskom selu Bati Dilvan, koje se nalazi iznad iscrpljenog vodonosnog sloja sliva reke Ind. Ova svjetski poznata kompanija je 1988. godine počela da proizvodi flaširanu vodu pod brendom “Nestle pjur lajf”, a tamošnja vlada im je dodijelila koncesiju za zemljište sa velikim podzemnim bunarom. Pozivajući se na nasljeđe britanskog zakonodavstva iz kolonijalnog doba, kompaniji “Nestle” je dodijeljeno pravo da buši i pumpa vodu praktično besplatno – za samo 0,00021 pakistanskih rupija (manje od hiljaditog dijela penija) po litru – dok je flaširanu vodu prodavala za najmanje 200.000 puta više (za 40 – 90 rupija).

Kada su ljutiti mještani protestovali ispred postrojenja 2013. godine zbog iscrpljivanja vodonosnog sloja od desetina metara, kompanija je odgovorila instaliranjem postrojenja za filtraciju, ignorišući korijen problema. Na kraju ove studije se ističe, da čak 80 odsto stanovništva Pakistana pati od ozbiljne nestašice vode, a samo 36 odsto ima pristup čistoj vodi, dok zakoni iz kolonijalnog doba dozvoljavaju transnacionalnim korporacijama da eksploatišu vitalne resurse bez kontrole. Zauzvrat, vlada, koja je u velikoj mjeri zavisna od stranih investicija i deviznih prihoda, radije zatvara oči pred posljedicama.

A person drinking from a bottle in a dry cracked areaAI-generated content may be incorrect.

GEOPOLITIKA

Ovaj slučaj nije ni na koji način jedinstven. Slične priče o korporativnoj zloupotrebi i eksploataciji mogu se naći širom svijeta, gdje transnacionalne kompanije imaju ogromnu moć i uticaj, često na račun najranjivijih grupa lokalnog stanovništva.

Tehnološki suverenitet u korišćenju vode postalo je i pitanje nacionalne bezbjednosti. Isušivanje delte Nila i brzi pad nivoa rijeka u Čileu nisu lokalne katastrofe, već simptomi sistemskog neuspjeha globalne ekonomije.

Virtuelni izvoz vode transformisao se u oblik neokolonijalizma, u kojem transnacionalne korporacije prisvajaju vitalne resurse, gurajući zemlje proizvođače u ekološki kolaps Prema ocjenama pojedinih stručnjaka, koji već godinama upozoravaju na ovu problematiku – jedini izlaz iz ove situacije jeste preispitivanje postojećih modela i priznavanje vode kao prekogranične imovine, uz zabranu spekulativne privatizacije.

Oni ukazuju da je voda već postala nova geopolitička granica i, kako upozorava Piter Zajhan u svojoj knjizi “Kraj svijeta je samo početak”, demografija i resursi će precrtati mapu svijeta prije nego što očekujemo. U ovoj borbi za posljednje kapi, samo saradnja, a ne konfrontacija, može spriječiti katastrofu koja ugrožava same temelje ljudske civilizacije.

Ali, nažalost, nije ovo jedini problem. Prema analizama i projekcijama Ujedinjenih nacija, sukobi zbog vode mogući su čak u 300 oblasti širom svijeta, a šanse da dođe do “vodenih ratova” kreću se između 75 i 95 odsto u narednih 50 do 100 godina.

ZABRINUTOST

Oni koji vjeruju da voda treba da ostane javna – duboko su zabrinuti zbog ovog pitanja. Investiciona zajednica je sve više zainteresovana za razvoj tržišta vode. Prije pet godina došlo je do nove faze u prelaska vode kao javnog dobra u atraktivnu privatnu investiciju. Tada je Čikaška robna berza dodala vodu zlatu, nafti i pšenici kao robu kojom se trguje.

Gradovi i poljoprivrednici sada mogu da kupuju fjučerse na kalifornijsku vodu, kladeći se na rastuće cijene vode na osnovu indeksa koji prati tržišnu cijenu pet najvećih zaliha vode u državi. Ovaj pristup, koji se reklamira kao način efikasnog upravljanja oskudnom vodom u državi putem tržišnih mehanizama, uznemirava zagovornike ljudskih prava.

Kao odgovor na novo tržište fjučersa vode, preko pet stotina organizacija za ljudska prava potpisalo je peticiju vladama.

– Uticaji tržišta vode koja su već implementirana u nekoliko zemalja su katastrofalni. U Čileu se rijeke prodaju na aukcijama i kupuju ih milijarderi koji koriste vodu za masovno navodnjavanje avokada ili snabdijevanje rudnika, dok milioni ljudi pokušavaju da prežive sušu izazvanu pljačkom vode. U Australiji, tržište vode, koje bi trebalo da podrži ekonomiju i spriječi rasipanje vode, na kraju je podstaklo investitore i poljoprivredne industrijalce da spekulišu, na osnovu prognoza o nestašicama i budućim cijenama vode, na štetu pristupa malih poljoprivrednika vodi. Pošto je voda izvor života, ne može se smatrati robom, niti finansijskom investicijom ili predmetom spekulacije. S obzirom na sve klimatske prijetnje, moramo to hitno shvatiti. Dozvoljavanje tržištima da diktiraju način distribucije i upravljanja vodom je neprihvatljivo s obzirom na ljudska prava i krajnje je neodgovorno s obzirom na opasnu ekološku i zdravstvenu situaciju u svijetu – navodi se u ovom peticiji.

Da li će oni koji odlučuju i vuku konce poslušati ove dramatične apele? Prema onom što smo do sada mogli vidjeti –neće! Zbog toga i crne prognoze UN-a o vodenim ratovima izgledaju sve realnije. I bliže.

Ono što brine jeste što vlade, ali i ljudi sa ovdašnjih prostora olako shvataju ovaj nasušni resurs, vjerujući da je on nepresušan.

Evropa
Zemlje sjeverne Evrope poput Švedske, Norveške i Finske posjeduju ogromne vodne resurse i veoma su efikasne u upravljanju vodama. Međutim, južni dijelovi Evrope, posebno Španija i Portugalija, suočavaju se sa većim rizicima od vode. Kada je u pitanju takozvani mediteranski region, zemlje poput Turske, Grčke, Španije i Italije, ove države doživljavaju značajan stres u vezi sa vodom, posebno tokom ljetnih mjeseci kada je voda ograničena.

Rizici
Buduća kriza vode može postati kritičan problem za cijeli svijet. Povećanje stanovništva, klimatske promjene, zagađenja vode i neadekvatno upravljanje – glavni su faktori koji ugrožavaju vodne resurse. Prema Ujedinjenim nacijama, približno 40 odsto svjetske populacije može se suočiti sa rizikom od ozbiljne nestašice vode do 2040. U regionima kao što su Bliski istok, Afrika i Južna Azija, gdje je stres zbog vode posebno visok, mogu se javiti negativni efekti poput gubitka poljoprivrednih prinosa, povećanja cijena hrane i ekonomske nestabilnosti.