BiH je u prethodne dvije sedmice apsolutno centralna tema u regiji, ali, nažalost, ni po čemu dobrom.

Posljednja u nizu crnih vijesti koja je potresla javnost jeste ubistvo Amre Kahrimanović, ugostiteljice iz Tuzle, koju je, naočigled gostiju i radnika u njenom lokalu, upucao policijski službenik, a koji, prema tvrdnjama, u tom trenutku nije bio na dužnosti.

Nastavak je ovo tragičnih deset dana u BiH, koji su počeli u nedjelju, 28. januara, u Sarajevu, kada je ubijen devetnaestogodišnji Faris Pendek, a nastavljeni sa još dva teška ubistva 30. januara i 4. februara, u Doboju i Banjaluci, kada su nastradali Saša Kulišić i Zvonimir Stefanović, za čija ubistva su uhapšene njihove partnerke.

Četiri ubistva širom BiH u svega deset dana postavljaju nekoliko pitanja: da li je nešto trulo u ovom sistemu; da li se nešto moglo uraditi da se ove tragedije spriječe; zbog čega se ovakve stvari događaju sve češće i, ono što je najbitnije, da li građani imaju razloga za strah?

“Mediji su ti koji prenose sve do detalja, odnosno svaki građanin ima sve informacije o ubistvima, a mislim da upravo to stvara strah kod ljudi, koji je sasvim opravdan”, kazala je jedna Banjalučanka, koja dodaje da je jeste strah.

Banjalučanka Sanja V. kaže da nema povjerenja u nadležne, jer je čak, kao što je to slučaj u Tuzli, i policajac osumnjičen da je upucao ženu usred tržnog centra.

“Umjesto da oni budu na strani građana, te da ih štite, što im je u opisu posla, svjedoci smo toga da je policajac pucao na sugrađanku u Tuzli. Vjerujem da nikome nije svejedno kad čuje tako nešto, mnogi građani se ne osjećaju sigurno, jer više ne znaju šta mogu doživjeti na ulici, u kafiću ili bilo gdje drugo”, rekla je Sanja.

“Sve više osjećam strah zbog nedavnih događaja i sve češćih ubistava. Svako jutro kada uđem na portale pročitam da se nešto strašno dogodilo. Sve više strahujem za sebe i svoju porodicu. Mislim da se nikada ovo nije dešavalo ovako često”, naveo je Andrej iz Banjaluke.

Neki od građana smatraju da se ovdje radi i o propustima društva u cjelini, i da nasilje, bez obzira na to u kom obliku bilo, treba da se prijavi na vrijeme.

“Mi kao pojedinci često zatvaramo oči pred nasiljem i rijetko ko od nas se odlučuje da prijavi bilo kakav oblik. To, nažalost, daje vjetar u leđa potencijalnim nasilnicama, koji su često i povratnici. Takođe je potrebno mijenjati sistem u smislu veće prevencije, kako bi se problem ‘sasjekao’. A ako se već pojavi, onda raditi sa žrtvama na njihovom osnaživanju”, istakla je Aleksandra T.

Novinarka Brankica Spasenić, koja godinama piše o crnoj hronici, ističe da četiri ubistva u nekoliko dana jesu porazna za državu sa ovako malim brojem stanovnika. Ipak, ona smatra da se svi ovi slučajevi teško mogu posmatrati zbirno i da se na osnovu toga može donositi zaključak da je neko “zakazao”.

“Što se tiče ubistava u Sarajevu i Tuzli, tu bi se moglo polemisati o ovom aspektu. Prema dosadašnjim saznanjima iz istrage, u ovim slučajevima osumnjičeni počinioci su žrtve ubili vatrenim oružjem, mučki i bezobzirno. Po ko zna koji put u BiH dovodi se u pitanje kako ovakvi profili ličnosti uopšte imaju oružje, da ne govorim o tome da je za zločin u Tuzli osumnjičen policajac. U najmanju ruku je porazno saznanje da je to osoba na koju smo do juče trebali računati da će štititi naše živote i imovinu”, kaže Spasenićeva.

Kada je riječ o slučajevima u Doboju i Banjaluci, ona podsjeća da se radi o nekoj vrsti porodične/partnerske patologije.

“Djela su počinile žene, hladnim oružjem, i koliko mi je poznato, nemaju krivične dosijee da bi se moglo govoriti o nekom ‘sistemskom propustu'”, dodala je ona za “Nezavisne”.

Radislav Jovičić, stručnjak za bezbjednost i bivši ministar unutrašnjih poslova RS, kaže da je u sva četiri slučaja jedino dobro to što su počinioci odmah uhapšeni.

“Bitno je da taj sistem nije zakazao, ali mene brine ovaj socijalni aspekt, da se u vrlo krakom roku dese svirepa ubistva, nešto iz strasti, nešto iz koristoljublja, a nešto iz ličnih interesa, čiji motiv nije još utvrđen. Ali, sigurno je da je nešto u ovom društvu zakazalo, da li socijalni momenat, previše nasilja u sredstvima javnog informisanja, frustracije zbog nezaposlenosti ili nečeg drugog, nešto od toga”, navodi Jovičić za “Nezavisne novine”.

Ono što Jovičić posebno ističe kao problematično, jeste da se čini kako su građani “postali željni loših vijesti”.

“Da li su nas preplavile te loše vijesti, da li je i to jedan od uticaja na ljudsku psihu da se tako reaguje, da li je želja za nekim nerealnim i neobjektivnim životom od strane tih mladih ljudi koji su počinili takve gnusne stvari, i da li sve što se dešava u svijetu i kod nas utiče na mlade ljude – pitanja su koja preovlađuju našim društvenim prostorom”, kazao je Jovičić.

Posmatrajući i istražujući ovakve tragedije, sociolozi kažu da su uzroci u političkim, ekonomskim, socijalnim, kulturnim i moralnim aspektima jednog društva.

“Društvo je u krizi, stanovništvo je siromašno, sistem nije uređen, moć je iznad zakona, dio mladih i boraca nemaju egzistenciju, takođe, dio i onih koji su zaposleni doživljavaju neugodnosti (manji postotak). Prirodno je da se u njima javlja frustracija i revolt na to. Na to se dodaju ovi moderni uzroci, a to su tehnologije, virtuelni svijet, koji je ljude odvodio od realnosti”, kaže Duško Vejnović, profesor sociologije na Univerzitetu u Banjaluci.

On je saglasan da je rješenje preventivno djelovanje u smislu prijave svih vrsta nasilja, te pooštravanje kazni za počinioce.