Bivši predsjednik Jugoslavije, Josip Broz Tito, bio je poznat kao veliki hedonista.

Iako nije bio pretjerano probirljiv kada je hrana u pitanju, jedno jelo je kategorički odbijao da stavi u usta.
Njegov posljednji batler i lični kuvar bio je Slovenac Jože Oseli, koji je od 1972. godine radio u Titovoj slovenačkoj rezidenciji na Brdu kod Kranja
Na toj poziciji ostao je sve do Titove smrti 1980. godine. U svojoj knjizi „Titovi posljednji dani“, Oseli otkriva kako je predsjedniku SFRJ svakodnevno bilo servirano raznovrsno meso, priloge i salate, a on bi sam birao šta će tog dana pojesti.

Međutim, jednom prilikom, kada su mu poslužili puževe, Tito je odlučno rekao:

– O, ne, puževe zaista ne bih mogao da jedem.
Ovo je ispričao slavni slovenački kuvar, koji je zajedno sa suprugom Metkom sedam i po godina bio zadužen za pripremu hrane i organizaciju prijema u Titovoj rezidenciji. Zahvaljujući radu za predsjednika, Oseli je imao priliku da kuva za mnoge poznate ličnosti iz sveta politike i filma.

Kada je riječ o omiljenim jelima, Tito je posebno volio zagorsku kuhinju, a naročito zagorske štrukle (vrsta pite). Od mesa je najviše cijenio govedinu, a dan je započinjao kratkim espresom bez šećera, piše Avaz.

Inače, puževi su delikates u mnogim dijelovima svijeta, ali su najpoznatiji u Francuskoj, gdje su poznati kao escargots i služe se kao predjelo, pripremljeni u bogatom sosu od putera, bijelog luka i peršuna. Osim u Evropi, konzumiraju se i u dijelovima Azije, poput Vijetnama, gdje su dio tradicionalne kuhinje.

Srbi su oduvijek voljeli dobro da pojedu i popiju.

Ipak, da li ste se nekada pitali kako je izgledao jelovnik srednjovjekovne vlastele u vrijeme kada gomila povrća (na čelu sa krompirom koji je u Srbiju stigao tek na pčetku XIX vijeka) bila nepoznata?

Na dvoru prvog srpskog cara, Dušana Nemanjića koji je državu proširio do neslućenih razmjera, dobre hrane nije nedostajalo. Sa velikom teritorijom stigli su i novi začini, nove vrste mesa, do tada nepoznati recepti.

Šljive punjene kozijim sirom u slanini

Ima podataka da je ovo jelo bilo u upotrebi u Srbiji 1393. godine.

Suve šljive se potope u vodu da omekšaju, izvade se, ocijede i osuše. Kada im se odstrane koštice, na njihovo mjesto stave se orasi u komadima i kozji sir. Sve se obmota tanjim šnitama slanine i peče na žaru. Jelo se obično služilo na komadićima pšeničnog ili ražanog, zapečenog hljeba.

Hrana je imala veliku važnost na Dušanovom dvoru, a o kvalitetu onoga što su car i njegovi najbliži jeli brinuo se jedan vrijedni mladić – stavilac Lazar Hrebeljanović (da, upravo onaj koji će kasnije postati najvoljeniji srpski knez koji je na Kosovu polju stao na crtu turskim osvajačima).

Ali, vratimo se hrani!

Na dvoru se jelo mnogo mesa – divljač, riba, pernata živina, suvo meso i naravno, slanina! Naročito je cijenjeno bilo ovnujsko meso, a sa primorja se na dvor donosila i morska riba, hobotnice, kao i usoljena ikra.

Poslije Dušanovih osvajanja, Srbi su imali svoje solane u Albaniji i Grčkoj. Od ostalih začina, koristio se biber, majčina dušica, hajdučka trava, metvica, a dopremani su šafran, cimet, mirođija, karanfilić… Med je najčešće zamjenjivao šećer.

Piletina u medu

Ovo jelo datira iz XII vijeka, a poznato je da se služilo na dvoru od vremena Stefana Prvovjenčanog.

Pileće grudi se blago usole i dobro istrljaju medom. Ovakvo meso se ostavi da odstoji dva sata, pa se uvalja u pšenično brašno i prži na masti dok ne dobije zlatnu boju. U posudu u kojoj se meso pržilo sipa se bijelo vino, bijeli luk i malo majčine dušice, pa se tim sosom preliva meso i tako služi.

Povrće nije bilo “na cijeni”. Zvalo se zelje, a kada bi pominjali “ljuto zelje” mislili su na luk i rotkve. Tu i tamo, mogao je da se pojede crni i bijeli luk, kupus, zelena salata, rotkvice, maslačak, blitva i dosta vrsta pečuraka.

Osim mesa, mlijeko i svi proizvodi od mlijeka (sir, kajmak …) su bili prave poslastice i rezervisane za posebne prilike i vlastelu. Neka “stara” srpska jela tada su bila “mlada”, pa su se kako na dvoru tako i među običnim svijetom, jele gibanice, proja, cicvare, popare…

E sad … ovako dobra hrana mora i da se zalije. Izbor pića nije bio tako veliki, ali se pilo kvalitetna “kapljica”. Na dvoru je, medovina (alkoholni napitak od meda) bila glavno piće, a točilo se i pivo koje se u Istočnoj Srbiji zvalo “alovina”.

Ipak, upravo su preci cara Dušana u Srbiji ustanovili vinogradarstvo, a čak je i postojao zakon kojim se zabranjivalo dodavanje vode u vino. Car Dušan je imao veliki podrum u okolini Prizrena, pa se na njegovom dvoru točila “dobra vinska kapljica”.

Biftek sa bijelim lukom

Ovaj recept datira sa kraja XIII vijeka.

Iseckati srednje komade junećeg bifteka u potopiti u rasol od kupusa da odstoje jedan dan. Onda se izvade, prosuše se i istrljaju bijelim lukom i maslinovim uljem. Tako pripremljeno meso se peče na žaru. Gotovo meso se preliva sosom od crnog vina, meda, pečuraka i kupina koji se pšeničnim brašnom povezuje do srednje gustine.

Arheolozi su u Taposiris Magni, drevnom egipatskom gradu, otkrili impresivnu podzemnu strukturu koja bi mogla postati jedno od najvažnijih arheoloških otkrića vijeka. Tunel, pronađen 13 metara ispod hrama, izazvao je veliko uzbuđenje među naučnicima, koji su ga opisali kao “geometrijsko čudo”.

Ekspedicijom je rukovodila Ketlin Martinez sa Univerziteta Santo Domingo u Dominikanskoj Republici, koja već gotovo dvije decenije proučava Taposiris Magnu. Istraživači su otkrili tunel visok dva metra, isklesan kroz 1.305 metara pješčenjaka, a njegov dizajn upoređuju s Tunelom Eupalinos na grčkom ostrvu Samosu. Taj antički akvadukt iz 6. vijeka prije Hrista smatran je remek-djelom inženjerstva, što nagovještava da i ovo otkriće ima značajan arheološki potencijal.

Iako je svrha tunela još uvijek nepoznata, dio njega nalazi se pod vodom. Kethlin Martinez, vodeća stručnjakinja za Taposiris Magnu, vjeruje da bi ovo otkriće moglo biti ključ za pronalazak izgubljene grobnice Kleopatre VII, posljednje egipatske kraljice iz dinastije Ptolemejevića.

Tim arheologa smatra da je hram u kojem je tunel pronađen bio posvećen bogu Ozirisu i njegovoj božanskoj supruzi Izidi. Budući da je Kleopatra imala snažnu povezanost s Izidom, a na lokaciji su pronađene figurice božice Izide te novčići s likovima Kleopatre i Aleksandra Velikog, teorija o njenoj mogućoj grobnici na ovom mjestu postaje sve uvjerljivija.

Dalja istraživanja biće ključna kako bi se utvrdilo može li ovaj tunel zaista dovesti do legendarnog posljednjeg počivališta Kleopatre i Marka Antonija. Naučnici planiraju istražiti i dijelove Sredozemnog mora, budući da se pretpostavlja da su serije potresa između 320. i 1303. godine uništile dijelove hrama i potopile ih u more.

Ranija iskapanja u Egiptu već su otkrila niz podzemnih prolaza koji povezuju obalu jezera Mariut sa Sredozemnim morem, što dodatno potkrepljuje ovu hipotezu.

Već su pronađeni keramički fragmenti i pravougaoni vapnenački blok unutar tunela, ali dalja istraživanja mogla bi donijeti još značajnije nalaze. Egipatski ministar za starine Zahi Havas izjavio je još 2009. godine da bi otkriće Kleopatrine grobnice bilo “najvažnije otkriće 21. vijeka”, prenosi “Klik”.