Čudnovati “Drekavac” koga su mnogi “čuli”, a niko nije vidio, pritajio se proteklih godina u neku od tajanstvenih drvarskih pećina, ali su se na tom prostoru pojavila neka nova i oživjela stara “čuda” – jedno od njih je lokator na kravama vrijednog domaćina iz Bastasa Milana Balabana.

On je godinama muku mučio kako da u lagunima, obraslim travom, nakon bogate ispaše nađe i kući na mužu vrati svoje krave, a onda mu je prijatelj dao sjajnu ideju – da mu u svemu može pomoći “Gugl”.

“Došao je kolega koji se, kao i ja, bavi uzgojem krava i pomogao mi da na telefonu napravim aplikaciju. U ogrlici na vratu krave nalazi se telefonska kartica i kada ja pozovem taj broj, on odgovori i preko satelita i `Gugla` odredi gdje se one nalaze. Nije loša stvar. Puno olakšava. Ne šetam i ne tražim krave više satima”, priča Milan za Srnu.

Dok nije bilo tog ovovremenog čuda događalo se da Milanovo sito stado zaspi i ne dođe kući do ranih jutarnjih časova.

“Od kuće ih `odbijem` oko osam sati ujutro, a one se obično vrate oko šest, sedam poslije podne. Ispaše ima koliko hoćeš, voda je prirodna. Svega ovdje ima, samo nema naroda…U tri sata su jednom došle noći. Tražio sam ih do jedan iza ponoći i odustao, a kada su došle morao sam ih u to nedoba musti. Zato je lokator spas”, ističe Milan.

On napominje da je lokator do sada radio bez greške, a da sada “omane za koji metar”.

“Ona je sada tu neđe. Vidiš đe pokazuje. Juče su bile ovdje, a pokazivalo mi je malo više…Pogledaj ti đe sada pokazuje! Ona je tu. Nije u bazenu, ne može biti u bazenu…Ne omašiva…Do sada nije…”, kaže Milan dok prstom pokazuje mapu i crvenu tačku na mapi – kravu.

U njegovim stajama je šest krava i dvije junice, a skoro sve mlijeko za malu otkupnu cijenu od sedamdesetak feninga otkupljuje bihaćka mljekara “Megle”.

Milan se ne žali na težak rad, samo sa blagom sjetom žali za vremenima kada je ovo selo nadomak Drvara vrvilo od ljudi i života.

“Svega ima, ali ljudi nema”, ponavlja on i navodi da će se, možda, desiti čudo i život u pravom smislu riječi vratiti u dolinu, posebno jer je turista sve više.

“Čaršija je ovih dana puna `padobranaca`. Došli su iz svih krajeva svijeta. Skaču sa Bastaške grede sa poligona iznad Jandrinog poda, sa Guvna…”, ističe Milan dok prepričava dogodovštine paraglajdera.

Na nekoliko kilometara od njegove kuće, na dobrog kupca i, prije svega, domaćina čeka hotel “Bastašica” na istoimenoj riječici čiji izvor već više decenija privlači ronilačke ekspedicije iz cijele Evrope i svijeta, a dubina od 70-tak metara privlači i plaši istovremeno.

Kao nijemi svjedok vremena u hotelu je i apartman napravljen za nekadašnjeg maršala Tita, koji je u njemu prenoćio samo jednom, a u koji sad malo ko ima priliku da zaviri.

Bastašica se nakon kratkog toka uliva u Unac, a onda zajedno kroz pustu srpsku zemlju hrli do Une i sela Martinbrod, koji ovog ljeta pohode mnogi, među kojim posebnu pažnju privlače organizovane ture Arapa na koji mještani i dalje gledaju sa čudom.

“Ne znam što se one toliko slikaju na vodopadu i prave te selfije kada su sve iste”, kaže mještanin Radovan K, aludirajući na žene iz grupa obučene u tradicionalne burke.

On se u selo, koje je do rata pripadalo drvarskoj, a nakon Dejtona ušlo u sastav opštine Bihać, vratio 2000. godine i tu namjerava da ostane.

“Nema Unca, ni Une do žarkoga sunca. I niđe `svete sedre` i ljudovanja do ovdje”, poručje on.