Među porodičnim fotografijama najdraža mi je jedna slika, sada već potpuno izbledjela, iz najranijeg iz djetinjstva. Ja u bijeloj čipkastoj haljinici, sa plavom velikom mašnom na vrhu glave, imam dvije i po godine. Držali su me u naručju. Preda mnom veliki sivi mikrofon, pričvršćen federastim žicama za još veći krug iznad koga je bio natpis koji nisam umjela da pročitam: “Pazi, sluša te cijli svijet”.

U jednoj od prvih emisija Radio Beograda za najmlađe recitovala sam tog popodneva, izgleda da je bio četvrtak nekog proljeća 1938. “Sjedi mačak na prozoru…” Tako je mikrofon ušao u moj život i trajao do 2000. godine, kad sam otišla u penziju. Mikrofon, srećom, traje u životima moje djece Duce i Laleta.

Rođenje

Rođena sam 3. marta 1935. u zanatlijskoj porodici Mitrović, kod pijane gazdarice na Pašinom brdu. Moj otac Dragomir ostavljen je ispred Saborne crkve 1905. Usvojio ga je tada najpoznatiji kujundžija u Beogradu, koji je pravio ogradu oko dvora. Odgajio ga je djed zajedno sa svojim sinom. Oca su oženili mojom majkom Janom Grozdanić, koja je bila pekarska ćerka sa teške periferije grada, a djedova pekara bila je malo poviše Autokomande. Rođena sam kao njihovo četvrto dijete, a prvo dvoje im je umrlo. Pokojna baka je rekla da će mi pred svoju smrt ispričati ko su očevi pravi roditelji. Međutim, umrla je dementna. Nikad nisam saznala na koga imam ovakav glas, da li su mi biološki baka i deka bili operska pjevačica ili neki glumac, ili neka gradska gospođica i gospodin.

Prvi koraci u glumi

Član pionirske radio-grupe postajem odmah po oslobođenju Beograda u jesen 1945. Bila sam visoka, suvonjava djevojčica s dubokim altom. I gotovo redovno sam umesto svojih vršnjaka glumila dječake. To sam podnosila, ali kada mi je Dragutin Guta Dobričanin odredio da u nekoj dječjoj bajci glumim sjedobradog deku, skoro čitave noći nisam oka sklopila. Zamalo da ne dođem na prikazivanje. Saznala sam da i Guta glumi Proku u popularnoj emisiji “Veselo veče” i odlučila da se pojavim na probi. Pjevala sam rolu djeda u bajci “Deda i repa”, koja se mogla i javno gledati na Kolarčevom narodnom univerzitetu. Svaki put kad bih na kraju, na poklonu, skinula šubaru i ispale mi kike, doživljavala sam “standing ovations”. Tako je Guta otkrio moj glumački talenat i ja sam završila 1954. na Akademiji pozorišnih umjetnosti, na odsjeku glume u klasi prof. Kolundžića.

Moja klasa

Generacija koja je obilježila istoriju pozorišta, filma, televizije, moji klasići Ruža Sokić, Rada Đuričin, Rada Andrić, Bata Živojinović, Nikola Simić, Tori Janković, Aco Asoski. Akademija je bila u Knez Mihailovoj, ja, već udata, živjela sam iza ćoška u Sedmog jula 1. Ispite smo spremale u našoj kuhinji, dok sam ja kuvala ručak za Sašu. Bili su to studentski dani koji se ne mogu opisati riječima. Svi smo se profesionalno ostvarili i obilježili kulturu naše zemlje. Danas ulazim u 90. godinu, ostale smo samo Rada Đuričin i ja, možda zato što smo bile najbolje drugarice.

Kako sam ušla u televiziju

Godine 1956. moj suprug Saša je u julu pokrenuo eksperimentalnu televiziju u okviru radio-izložbe na Tehničkom fakultetu, prirodno da ja, kao njegova žena, pune dvije nedjelje sa ostalim umjetnicima stvaram taj televizijski program. Čitala sam vijesti i najave iz večeri u veče. Izložba je promovisala prvu industrijsku kameru, koju je proizvela jedna slovenačka firma.

Tako sam se zarazila televizijom. Te 1962. postala sam voditelj TV Dnevnika Televizije Beograd. Ostalo je istorija i svi me znaju kao lice i glas koje izgovara: “Gledali ste Dnevnik, laku noć i prijatno.”

U inostranstvu takve emisije uglavnom vode muški spikeri, dok kod nas, kao što znate, praksa je pokazala da u ozbiljnim političkim emisijama odgovara žena spiker. Izmjenom lika potencira se i skreće pažnja na pojedine grupe vijesti i storija. Opravdanja, dakle, ima, ali isto tako ima i razloga protiv. Meni često zamjeraju da sam u Dnevniku preozbiljna, ali to mora tako da bude jer to zahtijeva karakter emisije.

Moj suprug Aleksandar Saša Marković morao je da ode sa televizije kad sam postala spiker. Ono što je nekada važilo u televiziji, danas ne važi. A poslije ću vam ispričati kako smo se zavoljeli.

Prvo Beogradsko proljeće

Nisam samo radila Dnevnik, a ljudi me po tome sigurno najviše pamte. Sredinom šezdesetih Televizija Beograd pokreće kulturni magazin “Spektar”, koji sam vodila. Imala sam priliku da intervjuišem i Ivu Andrića i sve druge velike kulturne poslanike naše tadašnje zemlje. Uvijek sam se trudila da radim i nešto drugo. Godine 1961. sa Branislavom Branom Surutkom vodila sam prvo Beogradsko proljeće. Danas to često zaborave da spomenu. Radila bih još puno puta slične programe da nije stupila na snagu odluka na televiziji da oni koji čitaju vijesti ne mogu da rade ništa što je zabavni program. Moja koleginica Dunja Lango, i pored te zabrane, otišla je da vodi Beogradsko proljeće i odmah su je skinuli s Dnevnika.

Uzor bio BBC

Kada govorimo o Televiziji Beograd, ona je i tada bila postavljena na principima BBC. Ona se trudila da zadrži tu ozbiljnost. Danas je baš zbog toga i postala ozbiljan Javni servis.

Emisija o poljoprivredi

U svoju biografiju upisala sam i emisiju sa Zaharijem Trnavčevićem, koja se bavila poljoprivredom. Mislim da je kasnije iz toga nastalo “Znanje imanje”, ali to nije važno. Emisija je bila tako koncipirana sa tim nekim ozbiljnim reportažama iz poljoprivrede, ali uvijek su tu bili muzičari i pjevači. Pamtim dobro da su mi tokom snimanja emisije u Homolju tom prilikom poklonili vlaški prsluk do pola lista s tim njihovim ornamentima. Dugo sam ga nosila.

Duško Radović

Bila sam član Ateljea 212 i Narodnog pozorišta. Tumačila sam glavne uloge u filmovima “Pogon B” i “Mali čovek” i igrala u još nekoliko filmova. Volim i seriju “Ženski razgovori” Duška Radovića. On toliko dobro poznaje žensku psihologiju da tekst gotovo i ne treba glumiti. Sve je toliko normalno i prirodno. Sve ženske reakcije i razmišljanja toliko su uvjerljivi i svima nama bliski da se često identifikujemo sa ličnostima koje glumimo.

Žal

Posljednji put sam radila pred bombardovanje 1999. I danas mi je žao što sam karijeru završila saopštavajući da je počelo bombardovanje Jugoslavije.

Privatni život

Supruga Sašu upoznala sam na Radio Beogradu. Moja ćerka Duca često priča tu našu priču. On je bio desetak godina stariji od mene i radio je emisiju o filmu koja se zvala “Govorimo o filmu”. Znate, tada novinarima Radio Beograda nije bilo dozvoljeno da govore pred mikrofonom i njemu su poslali mene, koja sam tada imala 19 godina, da čitam te njegove tekstove. E, onda je u jednom trenutku urednik redakcije Radivoje Lola Đukić rekao da ja ne mogu to više da čitam. Zašto? Pa zato što se izgleda nas dvoje muvamo i, ako se tu nešto dogodi, on će biti kum. I tako samo se nekoliko mjeseci kasnije nas dvoje i vjenčali, a kumovi su nam bili Radivoje Lola Đukić i Bojan Dimitrijević, budući veliki dopisnik Radio Beograda iz Pariza.

Prvi ručak

Uživala sam u našoj ljubavi i svemu što donosi brak. Nikad neću zaboraviti prvi ručak koji sam skuvala u braku. Napravila sam sarme, ali sam zaboravila da u njih stavim pirinač. Mrzelo me je da ih odvijam, pa sam pirinač skuvala i servirala ga odvojeno. Od tada je moj muž često umio u šali da spomene te moje “montažne sarme”.

Porodica mog supruga vodi porijeklo sa Pelješca. Njihov predak je došao u Srbiju 1821. godine i radio kao učitelj i pisar. Nije u Srbiji tada bilo mnogo pismenih ljudi. On je učestvovao u nekoj pobuni sveštenika u tadašnjoj Austougarskoj, pa je morao da prebjegne kod Miloša Obrenovića. Vladar nije smio da ga primi u Kragujevac, gdje je on bio tada, nego ga je poslao u Požarevac. Naša porodica je i odlučila da dio svoje zaostavštine pokloni tamošnjem Istorijskom arhivu. Ona sadrži više od hiljadu knjiga, dokumenata i fotografija o Drugom svjetskom ratu na našim prostorima. Riječ je o zaostavštini mog pokojnog supruga, pisca, publiciste i revolucionara Aleksandra Saše Markovića (1927-1994), rodom iz Požarevca.

Djeca

Iz braka smo dobili dvoje divne djece, Dubravku Ducu Marković i Radomira Laleta Marković. Nikad ih nisam tukla. S nama u kući živjela je naša kućna pomoćnica Irena, koja je na neki način bila dio naše porodice. Radila je kod nas više od 30 godina. Naša služavka poslužila je Novaku Novaku kao inspiracija za lik Tine u seriji “Pozorište u kući”.

Duca i Lale su mi podarili i unuke Kosa, Aleksandra i Filipa.

Rat u Bosni

Najteže mi je u karijeri bilo devedesetih, kad je počeo rat u Bosni. Sestra mog supruga Branka Marković Obradov živjela je u Sarajevu sa svojom porodicom. Dolazila bih u redakciju i morala sam da čitam vijesti na drugom programu… Svaki put kad sam ulazila u televiziju, morala sam da popijem nešto za smirenje da bih mogla da izdržim pritisak. Čitala sam vijesti, a šta se stvarno dešava u Sarajevu znala sam od svoje rodbine.

Kraj

Moja ćerka Duca umije da kaže da je teško pronaći nekog ko je imao ovako lijep život. Žao mi je što moj Saša nije tu. Otišao je prerano 1994. godine. Bilo mi je teško, ali život ide dalje. Prije dvadesetak dana proslavila sam i 89. rođendan. Uživam u svakom novom danu i trudim se da ne skidam osmijeh s lica.

Kurir