Tek što su imenovani kao ministri u Vladi Republike Srpske, Dragoslav Kabić iz SNSD-a i Dado Dogan iz Socijalističke partije bili su prinuđeni da se povuku jer se ispostavilo da su ranije osuđivani zbog saobraćajnih nesreća koje su skrivili.

FOTO: Ilustracija

Iako su se mnogi ponadali kako vlast uvodi nova pravila i uspostavlja nove standarde koje je na svojoj koži trebao da osjeti i ministar Petar Đokić (SP), inače osuđen za prevaru, to se nije desilo, jer je po priznanju Milorada Dodika, on u ovoj priči izuzetak.

Njega je Osnovni sud Brčko Distrikta u januaru 2006. godine osudio na tri mjeseca zatvora jer je bez dozvole preko svoje firme “Intermarket” organizovao i pružao telekomunikacione usluge, a kompaniju “Telekom Srpske” oštetio za preko 130.000 maraka.

Desna ruka bila mu je sekretarica Vida Tešić, koja je takođe osuđena, na zatvorsku kaznu od dva mjeseca.

Iz presude koja je u posjedu portala CAPITAL vidi se kako je Đokić razvio ilegalni paralelni sistem komunikacije, kojim je zaobišao međunarodnu centralu, a kada je shvatio da će biti razotkriven krenuo je u skrivanje dokaza.

Đokić, koji je na taj način potkradao svoju državu, danas drži moralne lekcije i traži ostavke onih koji su svoje greške napravili iz nehata, za razliku od njega koji je sve planirao.

Poziv od kojeg je sve krenulo

Klupko u ovoj priči počelo je da se odmotava u oktobru 2004. godine, kada je sreća okrenula leđa ministru Đokiću jer je preko svoje centrale spojio dva brata koja su živjela na dva kraja svijeta.

Jedan je bio u Sjedinjenim Američkim Državama i zvao je brata u Zvorniku, koji je, na Đokićevu nesreću, bio inženjer zaposlen u “Telekomovoj” poslovnici u tom gradu.

Umjesto gomile cifara na telefonu, Milanku Jovičiću se prikazao broj koji počinje sa 049, što je pozivni broj Brčko distrikta, a koji je daleko od SAD-a, i veoma blizu Zvornika.

“Odmah mi je bilo jasno da neko u Brčkom koristi internet za preusmjeravanje poziva”, posvjedočio je on na suđenju i dodao da je znao da u tom momentu niko nije imao pravo na takve usluge, zbog čega je obavijestio kolege iz Brčkog.

Veoma brzo o svemu je obaviješteno Javno tužilaštvo koje je istragom otkrilo Đokićevu tajnu mrežu.

Iz svjedočenja inspektora u policiji Brčko Distrikta Muhameda Žižića, koji je 24. januara 2005. godine po naredbi Osnovnog suda u Brčkom učestvovao u pretresu prostorija “Intermarketa” se može vidjeti na šta je sve dugogodišnji ministar u Vladi Srpske bio spreman kako bi se spasio od zakona.

On je ispičao da su prilikom dolaska Đokiću dali nalog za pretres, nakon čega je ovaj tražio branioca i pozvao šefa policije, koji zatim inspektora šalje na drugu lokaciju, dok branilac ne dođe na lice mjesta.

“Dok smo bili u prostorijama kolega mi je rekao da je u kancelariji vidio server. Otišli smo na drugu lokaciju, a kada smo se vratili servera bije bilo”, kazao je on na suđenju.

Dodao je kako više nije bilo ni Đokića koji je preko sekretarice poručio kako pretres mogu da izvrše i bez njega.

Bez obzira na skrivanje dokaza, bilo ih je sasvim dovoljno da se dokaže krivica.

Kako se navodi u presudi Osnovnog suda u Brčkom Đokić je 2003. godine u prostorije svoje firme uveo internet, dok je na drugoj strani Vida Tešić bila zadužena da pronađe osobe koje bi sa “Telekomom” sklopili ugovore za uvođenje telefonskih linija.

Našla ih je desetak, a kako su kasnije posvjedočili, nije im previše objašnjavala zašto joj to treba, a kako im nisu dolazili računi, nisu se puno ni zanimali.

Ti ugovori iskorišteni su za uvođenje telefonskih linija preko kojih su se međunarodni pozivi “pretvarali” u lokalne, čime su se nadležnima “zamazivale” oči.

Svjedočenja osoba koje su sklapale ugovore sa Telekomom

Zaobilaženje međunarodne centrale

Tadašnji rukovodilac “Telekomovog” sektora u Brčkom, Siniša Golić je kazao kako su preko iznajmljene linije u “Intermarketu” pozivi iz inostranstva zaobilazili međunarodnu centralu.

U konkretnom slučaju, izgledalo je kao da neko ko zove iz inostranstva, zove iz Brčkog.

“Pozivi koji dolaze iz inostranstva da bi došli preko interneta moraju biti povezani sa nekom firmom koja se bavi tim poslovima u inostranstvu. To preduzeće po osnovu dogovora ili ugovora sa licima u BiH usmjerava sve pozive koji dolaze iz dgurih zemalja na iznajmljenu liniju. Korisnici u BiH plaćaju kao da su pozivali sa spornih telefonskih priključaka, ali ostatak prihoda zbog razlike u cijenama dijele korisnici telefonskih brojeva sa firmom sa kojom su sklopili ugovor ili dogovor u inostranstvu. U ovom slučaju utvrđeno je da računari preko kojih dolaze pozivi dolaze pripadaju firmi “In Life” iz Slovenije, a koja se bavi pružanjem tih usluga”, kazao je on u svom svjedočenju.

Početnička greška

Grešku koja ih je otkrila napravili su na samom početku. Telefoni koji su korišteni na tuđa imena imali su zabranu identifikacije poziva.

Međutim, pored toga što je ta zabrana aktivirana u “Telekomu”, trebala je da se aktivira i na uređajima, ali Đokić to iz nekog razloga nije učinio ili nije znao da uradi.

Da je kojim slučajem bilo suprotno, Milanko Jovičić ne bi vidio da je veza preko koje priča sa bratom iz SAD-a uspostavljena preko telefona u Brčkom, što znači kako bi ova priča potrajala, ko zna koliko još.

Vještak informatičke struke utvrdio da je Đokić nabavio opremu za posredovanje između interneta i telefonskih linija.

Riječ je o procesoru koji na osnovu električnih impulsa generiše glas. Drugim riječima, glas se prvo pretvara u internet saobraćaj, a potom se internet saobraćaj ponovo pretvara u glas, te se na taj način zaobilazi centrala.

“Korisnici telefonskih usluga su putem interneta ili normalne telefonske mreže zvali firmu “In life” u Ljubljani sa naznakom krajnje destinacije u BiH. Ti pozivi su putem interneta prosleđivani do VOIP Gatewaya u prostorijama Intermarketa koje je preko tamo instaliranih telefonskih linija dalje prosleđivao razgovor prema lokalnoj telefonskoj mreži i prema tarifama Telekoma Srpske za soabraćaj unutar BiH”, pojasnio je on.

Inače, Đokić se žalio na presudu Apelacionom sudu Brčko Distrikta, a zatim i Ustavnom sudu BiH, ali je u oba slučaja odbijen.

U apelaciji ustavnom sudu BiH je naveo kako je nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, da su dokazi pogrešno cijenjeni, te da su presude nedovoljno i paušalno obrazložene.

Sudije nisu bile takvog mišljenja.

“Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim odlukama dali takva obrazloženja koja ni na koji način ne dovode u sumnju njihove zaključke o krivici apelanata, niti su na bilo kakav način proizvoljna. Smatramo da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje b mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva”, navodi se u presudi iz 2009.godine.

CAPITAL: Dejan Tovilović