Novi Porodični zakon RS, koji je stupio na snagu početkom septembra, izazvao je mnogo polemike, pa čak i bijes među roditeljima.

Iz Ministarstva pravde RS poručuju da nema razloga za strah i da većina stavki u zakonu nisu nove, a pojedine se primjenjuju već 40 godina.

Udruženje “Roditelji za prava djece” prošle nedjelje poslalo je otvoreno pismo žaleći se na nekoliko članova novog zakona (Član 102. i 119.), a najviše zbog straha od “prevelike” uloge Centra za socijalni rad RS u uređenju odnosa roditelja i djece.

Ono što roditeljima “bode oči” u zakonu jesu odredbe koje se odnose na odlučivanje u slučaju nesaglasnosti između roditelja, tj. načini izuzimanja djeteta iz porodice bez odluke suda i stavke o raspolaganju dječijom štednjom, o čemu mora odlučiti Centar za socijalni rad (CZSR).

Iz Ministarstva tvrde da novi Porodični zakon omogućava Centru za socijalni rad da dijete privremeno izdvoji iz porodice, ali samo na osnovu rješenja suda koje se ne može odložiti, čak ni u slučaju žalbe i na osnovu odluke CZSR, u “ekstremnim” slučajevima, ali kao privremeno rješenje do odluke suda.

“Pravo je djeteta da živi sa roditeljima (član 85. zakona). Republika Srpska je preuzela obavezu zaštite djeteta (od zanemarivanja, zlostavljanja, nasilja i svake vrste eksploatacije (član 92. zakona). O izdvajanju djeteta iz porodice odlučuje sud (član 120. član 85. Porodičnog zakona), a samo ako su ugroženi život i zdravlje djeteta, organ starateljstva može privremeno (do odluke suda, jer ovaj postupak traje određeno vrijeme) izmjestiti djete iz porodice (član 119. zakona )”.

Pojednostavljeno govoreći, sud će reagovati samo ukoliko je ugrožen život djeteta, a u pitanju je privremena mjera.

“Ako bi žalba odlagala izvršenje rješenja, onda bi bila nastavljena situacija u kojoj su ugroženi život i zdravlje djeteta (npr. zlostavljanje djeteta, nepreduzimanje mjera zdravstvene zaštite, mentalna bolest roditelja, i sl.), a to je rizik koji se ne može prihvatiti. Nepostupanje u takvim situacijama može dovesti do fatalnih ili nepopravljivih posljedica za djete, jer su ugroženi život i zdravlje djeteta”.

U resornom ministarstvu kažu da ova praksa nije nova i da je ovo rješenje je bilo prisutno i u Porodičnom zakonu SRBiH iz 1979. godine, koji se primjenjivao od 1979. do 2002. godine (čl. 100.), Porodičnom zakonu Republike Srpske iz 2002. godine (član 97. stav. 1.), koji se primjenjivao od 2002. do 2023. godine, kao i u važećem zakonu.

“Do sada u praksi nisu zabilježeni problemi u vezi sa primjenom ovog pravnog instituta, koji se primjenjuje više od četiri decenije”, zaključili su oni.

Udruženje roditelja skrenulo je pažnju i na član 102. stav. 2. zakona prema kojem, kako su tvrdili, CZSR preuzima ulogu roditelja i umjesto njih u slučaju nesaglasnosti, donosi odluke o bitnim pitanjima koja utiču na život djece.

U Ministarstvu pravde kažu da razlog za kreiranje i primjenu ovog rješenja jeste da roditelji zajednički odlučuju o pitanjima koja bitno utiču na život djeteta, čak i u slučaju kada roditeljsko pravo vrši samo jedan od njih.

“Pitanjima koja bitno utiču na život djeteta, u smislu ovog zakona, smatraju se obrazovanje djeteta, promjena ličnog imena, preduzimanje većih medicinskih zahvata nad djetetom, promjena prebivališta djeteta, izdavanje putnih isprava djetetu i raspolaganje imovinom djeteta velike vrijednosti”, objasnili su u Ministarstvu pravde za Mondo.

Dalje se navodi da stanje ličnih odnosa između roditelja ne može isključiti pravo bilo kojeg roditelja da učestvuje u podizanju i vaspitanju svog djeteta.

“Ukoliko roditelji ne mogu postići saglasnost o nekom od pitanja koja bitno utiču na život djeteta, mora postojati rješenje za takvu pat poziciju (uloga Centra za socijalni rad), jer niti jedan od roditelja u ovim stvarima ne može imati eksluzivno pravo”.

Takođe, u Ministarstvo smatraju da odvojen život roditelja ili razvod, ne može biti razlog da jednog od njih zakonodavac liši učestvovanja u donošenju odluka koje su bitne za život djeteta – a to je princip odgovornog roditeljstva.

“Razvod braka ili prekid vanbračne zajednice je odluka supružnika (partnera), i ona ne bi smjela imati karakter odluke da se jedno od njih lišava mogućnosti da učestvuje u odrastanju i podizanju djeteta. I ovo je široko prihvaćen standard u svim modernim porodičnim zakonodavstvima”, zaključuju u Ministarstvu.