Potez Zlatka Lagumdžije, stalnog predstavnika BiH pri Ujedinjenim nacijama (UN), da predloži rezoluciju o Srebrenici, nastavak je prakse da bh. diplomate, ali i parlamentarni delegati u međunarodnim organizacijama, pokreću ili glasaju za razna pitanja koja se tiču BiH, ali bez jednoglasnog stava tročlanog Predsjedništva BiH, koje je po Ustavu jedino nadležno za spoljnu politiku.

Lagumdžijin primjer danas smo samo uzeli kao polaznu osnovu kako bismo pokušali doći do odgovora na pitanja ko zaista upravlja spoljnom politikom u BiH i da li se može stati u kraj praksi zaobilaženja stavova Predsjedništva BiH.

Ipak, u kontekstu stavova tri člana Predsjedništva, moramo reći i to da se nerijetko dešava da oni ne mogu da se usaglase ni o jednom pitanju, jer svi točak vuku na svoju vodenicu, zastupajući najčešće stavove politika koje su ih izabrale.

A u toj priči najbolji primjer je Željko Komšić, hrvatski član Predsjedništva BiH, ali koga Hrvati u BiH ne priznaju kao takvog, već kao još jednog bošnjačkog člana, poručujući da njegovi potezi nisu potezi koji zastupaju hrvatske interese u BiH.

I to je u praksi zaista tako, jer je Komšić pretežno na strani Denisa Bećirovića, bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, te ministara iz reda ovog naroda.

Pored ovih primjera, nedavno smo i u Savjetu Evrope imali slučaj da dio četvoročlane delegacije Komisije za spoljne poslove PD PS BiH glasa različito o prijemu samoproglašenog Kosova u tu instituciju, pa je dvoje glasalo “za”, a dvoje “protiv”, iako BiH nikada nije priznala takozvano Kosovo kao samostalnu državu.

I godinama unazad brojni su primjeri kako se u međunarodnim krugovima zaobilaze zvanični stavovi institucija BiH, pa se nerijetko dešava da neki od ministara iznese svoj stav, koji nema veze sa stavom BiH, poput ministra spoljnih poslova BiH.

Za sve ovo, prema mišljenju Zlatka Dizdarevića, bivšeg diplomate, zaključak je jasan.

“Spoljna politika u BiH je produžena ruka unutrašnje politike. Vi znate da je unutrašnja politika teren na kome ne postoji konsenzus za bilo šta. Zato se uopšte ne treba iznenađivati šta se sve dešava na terenu spoljne politike”, kaže on.

Upoređujući rad Ministarstva spoljnih poslova BiH sada i prije 15 godina, Dizdarević ne može da se otme utisku da se tada više poštovala ne samo različita nacionalna pripadnost, već sve ostalo što je bilo neophodno pri donošenju odluka.

“To su stvari koje danas više ne postoje. Mi smo jednostavno raspadnuta država, na terenu i na liniji, prije svega nacionalne pripadnosti. Smisao svega kod nas je poraziti onog drugoga, a ne sa njim zajedno stvarati neko zajedničko dobro. Sve što se dešava u spoljnoj politici rezultat je toga”, konstatuje Dizdarević.

Milan Petković, član Komisije za spoljne poslove PD PS BiH, smatra da svaka odluka koju bh. diplomate ili delegati donese samoinicijativno predstavlja kršenje zakona, ali i, kako dodaje, prećutnog opšteg sporazuma koji postoji u BiH, a to je da se odluke koje se tiču spoljne politike donose konsenzusom.

“Mislim da se ovdje, pored političke odgovornosti, može govoriti i o nekoj vrsti građanske odgovornosti, pa čak i krivične, jer neko postupa mimo zvanične politike jedne zemlje. Da ne budem nedorečen, ne bih rekao da bilo ko od onih koji glasaju suprotno stavovima BiH ima krivičnu odgovornost, ali svakako da treba da ima drugačiju vrstu političke odgovornosti prema građanima i zemlji koju predstavlja. Neko ko je izabran od strane parlamenta BiH ili Predsjedništva BiH ne može sam da glasa, jer je on samo delegat ili ambasador i, samim tim, on nije izabran jer je najpametniji, već je delegiran od strane institucija BiH”, mišljenja je Petković.

Struka smatra da bi jedno od mogućih rješenja moglo da bude usvajanje Zakona o spoljnim poslovima BiH, koji je prošao Savjet ministara BiH, ali nikada parlamentarnu proceduru.

Njime bi, kako tvrde, moglo da se definiše uvođenje određene vrste krivične odgovornosti za ambasadore i imenovane predstavnike u međunarodnim organima, ukoliko budu postupali mimo stavova institucija BiH.

“Sve dok u parlamentu BiH ovaj zakon ne bude usvojen, ostavlja se prostor za svakojaka mešetarenja, bez konkretnih posljedica po one koji ih nalažu i provode”, smatra Branimir Galić, novinar RTV Herceg-Bosne, koji strahuje da bi se isto moglo dogoditi i u pregovorima BiH sa Evropskom unijom (EU).

“Zato je vrlo važno da se dosljedno provodi mehanizam koordinacije, koji nalaže da BiH mora govoriti jednim glasom prema EU, uvažavajući ustavnu strukturu (županije, entitete, te državu). Otpori prema mehanizmu koordinacije dolaze upravo od istih onih koji krše procedure pri komunikaciji s međunarodnim organizacijama, zaobilazeći Predsjedništvo BiH”, istakao je Galić za “Nezavisne novine”.