Dok direktor UKC- Vlado Đajić sa svojim kandidatom za gradonačelnika Nikolom Šobotom zabavlja široke narodne mase na koncertima, predstavama i kotlićijada u UKC-u se dešavaju užasni propusti i nehumano postupanje prema pacijentima.

Tragično je da dva doktora svakodnevno gostuju na koncertima raznih breskvica i smokvica dok umjesto u bolesničkim sobama djeca s najtežim oboljenjima borave u hodnicima UKC-a.

Sramno je i nedopustivo ovakvo neljudsko i neetično postupanje prema bolesnoj djeci.

Direktor UKC Vlado Đajić i načelnik Klinike za kardiohirurgiju Nikola Šobot bi trebalo da budu na svojim radnim mjestima, a ne na pijankama na kojima se  tuku maloljetnici, a Hitna pomoć odvozi pijanu djecu sa “multimedijalnih” SNSD-ovih derneka.

Ovo je bruka i sramota za cijeli UKC, za Republiku Srpsku i sve njene građane. Dokle će bolesni ljudi koji redovno plaćaju zdravstveno osiguranje čekati na usluge u UKC-u dok Đajić i Šobot šenluče po Banjaluci i okolnim selima.

Tačno dvije godine i dva dana bilo je potrebno Marineli i Dajanu da izgrade kuću u šumi i tamo se presele sa svoje dvoje djece. Grad su zamijenili prirodom i zbog toga nisu požalili. Sve je posljedica odluke da počnu živjeti zdravije.

“Prvo smo počeli pripremati zdravu hranu i duže boraviti u prirodi, a onda smo poželjeli vlastiti vrt i voćnjak. Uz pandemiju kovida 19 i ratove u svijetu, lakše je kad znaš da imaš komad vlastite zemlje. Iako izgleda da smo pobjegli zbog stresa, pritiska i kratkih rokova na poslu koji radimo, zapravo smo otišli živjeti u prirodu jer smo tako željeli”, rekli su.

Oboje su i dalje vezani za grad jer tu rade, ali kao veliku prednost ističu činjenicu da su prije i poslije posla okruženi prirodom.

Porodica krenula na ljetovanje, vratili ih sa carine zbog jedne greške

“Prednosti je puno, a najveća je što nam niko ne sruši snješka kad odemo na spavanje. Šalimo se, najvažnije je što se broj sati provedenih u prirodi značajno povećao u poređenju s periodom kad smo živjeli u stanu. Druga najveća prednost je što, kada živite u prirodi, imate mnogo opcija za dodatne sadržaje. Tako možete postaviti sto u šumu ili, kao mi, napraviti malu sobu za igru ili spavanje u šumi. Zato što živimo u prirodi, možemo doručkovati u šumi, djeca nam spavaju u ležaljkama između stabala, a i vlastito vjenčanje smo organizovali u šumi”, pričaju oni za Indeks.

Tvrde da se, otkako žive u šumi, više ne bore s alergijama iako im je kuća okružena istim stablima kao i stan u gradu. Ipak, život u šumi nije uvijek bajkovit koliko to na prvu zvuči.

“Nestajalo je struje i vode, jednom smo morali kontaktirati komšiju da traktorom očisti snijeg sa našeg puta do glavne ceste koja se uredno čisti. Možda je najteža prepreka bila kada je jak vjetar srušio stabla na jedini put kojim možemo izaći iz šume. Ali motorka i dobra volja sve to prevladavaju. Kad čovjek odluči živjeti u prirodi, pristaje živjeti negdje gdje će povremeno nestati vode ili struje, ali sve je to dio cijene koja je jako mala za ono što se svakodnevno dobija”, govore oni.

Kroz smijeh kažu “I kada se posvađamo, ne svađamo se oko toga gdje smo došli živjeti. Za nas je ovo bolji način života i nije se teško naviknuti na bolje”.

Otkako su preselili, parcele u blizini kupilo je još 30 porodica

Marinela i Dajan iz Banjaluke preselili su se u prirodu kako bi bili sami, ali njihov potez toliko se svidio njihovim prijateljima i poznanicima da su i sami poželjeli napraviti isto.

“Preko 30 porodica kupilo je parcele u blizini, a oni koji nisu, borave kod nas više nego ikad. Kad nam djeca poslije vrtića uđu u auto, odmah pitaju ko danas dolazi. Jedno je sigurno, društva uvijek ima dovoljno”, dodaju.

Četvoročlana porodica odlučila je preseljenjem sve više aktivnosti iz zatvorenog prostora preseliti u otvoreni.

“Kod nas vrijedi pravilo: što više igre na otvorenom, bez obzira na godišnje doba. To je najčešće nestrukturirana igra, gdje djeci stvaramo priliku, a onda se oni igraju kako žele. Tako smo im napravili vanjsku kuhinju za igru, pješčanik, ljuljaške, stijenu za penjanje ili idemo u šetnje do potoka, beremo gljive i šumske plodove”, ističu oni.

Nakon 730 dana, ova porodica nikada nije poželjela da se vrati u stan, a detalje iz svoje svakodnevice u šumi počela je dijeliti na društvenim mrežama.

“Ne mislimo da svako treba živjeti kao mi i ne tvrdimo da je ovo jedini ispravan način. Svako živi kako misli da treba, a mi smo htjeli podijeliti našu svakodnevicu jer to nekome može biti podsticaj da se preseli na periferiju grada ili na selo. Svako odlučuje gdje će živjeti za sebe, a na TikToku se vidi da ima mnogo onih koji su protiv i onih koji su za. Nama je drago kad se povede diskusija i kad se ljudi preispituju, a kamo sreće da neki od njih presele u prirodu”, kažu.

@sumska.porodica #familygoals #banjaluka #homesteading #outdoors #forest ♬ original sound – edited audios

O čemu treba voditi računa pri kupovini zemljišta?

Što se tiče konkretnih savjeta, iskustvo im je pokazalo da je najbolje kupiti zemljište koje nije uz glavni put (zbog buke, prašine i vrućeg asfalta ljeti).

“Super je ako zemljište ima šumu jer to znači i puno hlada. Ne treba se bojati građenja infrastrukture ako je zemljište na idealnom mjestu. I mi smo radili pristupni put, dovodili vodu i struju te kopali septičku jamu. To je normalan proces koji nije komplikovan kada se malo istraži. Što je veće zemljište, to bolje, idealno je barem 2.000 kvadrata”, navode.

Marinela i Dajan uvjereni su da u okruženju ima mnogo gradova koji još uvijek imaju gotovo netaknutu prirodu na manje od 20 minuta vožnje od centra.

“Nevjerovatno je da je danas u većini gradova jeftinije imati kuću nego stan. Ako to kažete nekom strancu, neće vjerovati. Mi živimo tek 15 minuta od centra grada i vožnja nam ne predstavlja problem”, poručuju za Indeks.

Izložba „Ko to tamo slika?“ autora Dušana Kovačevića, dobitnika Plakete Banskog dvora za 2023. godinu, smjer Slikarstvo u klasi profesorice Borjane Mrđa biće otvorena u Malom izložbenom salonu Banskog dvora 21. juna 2024. godine u 19.00 časova.

Kustoskinja izložbe je Isidora Banjac.

-Dušan Kovačević svoj slikarski svijet posvećuje običnim ljudima, onima kojima je okružen, koje često sreće, radnicima i zanatlijama, ljudima koje čine našu svakodnevicu, ali se često samo podrazumijevaju, bez naročite pažnje ili želje da se njihova egzistencija i značaj osvijeste. Svakodnevica i ljudi koji je čine glavna su Dušanova inspiracija – naveli su u saopštenju iz Banskog dvora.

Ističu da njegov slikarski manir polazište ima u slikanju grafita, kolorit je intenzivan, potezi su brzi i vidljivi, što njegove monumentalne slike čini vrlo ekspresivnim. Njegujući ekspresionistički izraz i birajući motive koji su mu važni, Dušan Kovačević stvara odu običnom čovjeku, svakodnevici, svoj rad bira da posveti onima za koje nema uvijek prostora u javnom diskursu, velikim narativima u kojima mjesta ima samo za odabrane.

-On to radi na vrlo prijemčiv način, obogaćujući te scene intenzivnim, vibrirajućim koloritom, čineći atmosferu slika vrlo privlačnom, pa čak i veselom. Paradoksalno spajajući vibrantni slikarski rukopis sa životom oni koji često ostaju na margini, Kovačević skreće pažnju na važna društvena pitanja položaja običnog čovjeka unutar turbuletnih društvenih kretanja u kojima je nerijetko teško izboriti se za vlasititi položaj.

Naziv izložbe „Ko to tamo slika?“ očigledna je aluzija na Kovačevićevog slavnog imenjaka i učinilo se vrlo zgodnim iskorstiti tu činjenicu i učini da izložba, upravo po uzoru na slavnog imenjaka, dobije uvijek dobrodošlu dozu duhovitosti – zaključili su u saopštenju.