Utorak je, 18. januar 1977. godine, hladno jutro. Na vojnom aerodromu u Batajnici, Džemal Bijedić, tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, ispratio je Josipa Broza Tita na putu ka Libiji.

Nedugo zatim, i sam se ukrcao u skoro nov avion Learjet 25, registracije YU-BJH, sa ciljem da se što prije vrati u Sarajevo. Tamo ga je čekala sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine.

Međutim, nikada nije sletio na sarajevski aerodrom. Skoro pola vijeka kasnije, olupina aviona na planini Inač i dalje simbolizuje jednu od najvećih tragedija i neriješenih misterija bivše Jugoslavije.

Avion udario u vrh planine
U 10 sati i 54 minuta, kontrola leta je izgubila svaki kontakt sa letjelicom. Pored Džemala i njegove supruge Razije, bili su tu i visoki vladini zvaničnici i članovi posade: dr Smajo Hrle, podsekretar u Bijedićevom kabinetu, lični pratilac Zija Alikalfić, domaćica Anđelka Muzička, piloti Stevan Leka i Murat Hanić, i aviomehaničar Ilija Jevđenović. Ukupno osam ljudi. Avion je letio ka Sarajevu, ali umjesto da započne proceduru slijetanja, skrenuo je sa planirane rute i udario u vrh planine Inač u gustoj magli, nedaleko od sela Bjelovići kod Kreševa.

Almasa Bejtić, mještanka, prva je čula zaglušujući udarac. Ubrzo je pokrenuta masovna potraga. Zbog nepristupačnog terena prekrivenog snijegom i izuzetno loših vremenskih uslova, spasilačke ekipe su jedva uspjele da se probiju do mjesta nesreće. Scena je bila strašna. Olupina je bila razbacana po planinskoj padini.

Tijela žrtava su izvučena tek sljedećeg dana, 19. januara, helikopterom. Džemal i Razija Bijedić su sahranjeni dva dana kasnije u Sarajevu, uz najviše državne i vojne počasti, a vijenac je položio lično Josip Broz Tito, vidljivo potresen gubitkom jednog od svojih najbližih i najpovjerljivijih saradnika.

Ljudski faktor zvaničan uzrok
Državna komisija, formirana odmah nakon nesreće, sprovela je istragu i kao zvanični uzrok navela „ljudski faktor“. U izvještaju je navedeno da je avion letio brzinom većom od propisane za tu fazu leta i da je posada prekasno i prenisko izvela zaokret pri slijetanju. Avion je udario u planinski greben na visini od 1.366 metara, što je bilo skoro trista metara ispod minimalne bezbjedne visine za taj sektor. Komisija je takođe kritikovala službu koja je okupila posadu, navodeći da je kopilot Murat Hanić ocijenjen kao pilot „ispod prosjeka“.

Iako je zvanična verzija bila jasna, u javnosti su se odmah pojavile sumnje. Džemal Bijedić nije bio samo premijer. U osjetljivom periodu starenja Josipa Broza Tita, smatran je jednim od najozbiljnijih kandidata za njegovog nasljednika. Bio je umjeren, izuzetno popularan u svim republikama, nije pripadao ni velikosrpskoj ni velikohrvatskoj struji i imao je Titovo neograničeno povjerenje.

Moćni neprijatelji
Takav položaj, mnogi su vjerovali, stvorio mu je moćne neprijatelje u određenim vojnim i političkim krugovima kojima se nije dopadao scenario u kojem bi Bošnjak-musliman preuzeo vođstvo države. Sumnje su dodatno podgrijane činjenicom da porodici Bijedić nikada nije omogućen potpun pristup istražnoj dokumentaciji, koja se i danas čuva u arhivi u Beogradu.

Godinama kasnije pojavila su se svjedočanstva koja su bacila novo svjetlo na tragediju. Pukovnik JNA Lazo Vukosavljević, koji je bio među prvima na mjestu nesreće, tvrdio je da su instrumenti, poput visinomjera i brzinomjera, pokazivali nelogične i netačne vrijednosti. Jedna od najrasprostranjenijih teorija zavjere je da je visinomjer na aerodromu Batajnica namjerno podešen da pokazuje veću visinu od stvarne, čime je posada dovedena u smrtonosnu zabludu.

Svjedočenje rođaka
Smrt Džemala Bijedića nije bila samo lična tragedija, već i ogroman politički gubitak. Zajedno sa Brankom Mikulićem i Hamdijom Pozdercem, pripadao je „zlatnoj generaciji“ bosanskih političara koji su uspjeli da promijene status republike unutar jugoslovenske federacije.

Insistirao je da BiH mora biti ravnopravna republika sa punim subjektivitetom, a ne, kako se često vjerovalo, „novčić za džeparenje“ između Beograda i Zagreba. Odigrao je ključnu ulogu u ustavno-pravnom priznavanju Muslimana kao nacije na listi 1971. godine, što je stabilizovalo multietničku ravnotežu u republici. Njegovi napori doveli su do pokretanja ogromnih infrastrukturnih i industrijskih projekata, kao što su Mostarski aluminijumski kombinat i modernizacija željezničke pruge Sarajevo-Ploče, što je počelo da transformiše Bosnu i Hercegovinu iz nerazvijenog regiona u moderni industrijski centar.

Kao premijer Jugoslavije od 1971. godine, bio je jedini kome je Tito povjerio dva uzastopna mandata, što je bila jasna potvrda njegovih sposobnosti. Sa rijetkom diplomatskom vještinom, pregovarao je sa američkim predsjednicima i sovjetskim liderima, obezbjeđujući ključne ekonomske ugovore za Jugoslaviju i održavajući njen nesvrstani stav.