Connect with us

Društvo

Mračna strana pritvorske jedinice u Ševeningenu: Smrt srpskih zatvorenika ide na dušu haških sudija

Hag im je sudio. On im je na kraju i “presudio” ne pružajući adekvatnu medicinsku njegu i liječenje. Goran Hadžić, Zdravko Tolimir, Slobodan Milošević i Radoslav Brđanin umrli su zbog nehipokratskog ponašanja dijela “ljudi u bijelom” iz pritvorske jedinice u Ševeningenu, ali i haških sudija koji su na sve to gledali sa odobravanjem, ignorišući osnovna ljudska prava ovih lica.

Na bolnička liječenja puštani su samo oni kod kojih je bolest toliko uznapredovala da lijeka više nije bilo. Iako su na to godinama unazad upozoravale porodice osuđenih, ali i advokatski timovi i doktori specijalisti “sa strane”, njihove molbe i zahtjevi su završavali u korpi za otpatke.

Adekvatna zdravstvena zaštita i liječenje nisu dozvoljeni ni Ratku Mladiću, uz izgovor kako ševeningenski doktori drže stvar pod kontrolom. A kako izgleda u praksi to “držanje kontrole” moglo se vidjeti upravo na primjeru nedavno preminulog Brđanina, koji je na slobodu pušten, kako su istakli banjalučki doktori, u izuzetno zapuštenom zdravstvenom stanju, sa zapaljenjima više organa, oštećenjem jetre i početkom sepse. Njegovo izmučeno tijelo nije moglo da izdrži i pored svih napora ljekara sa UKC Republike Srpske.

Ljudska prava

Advokat Dušan Bratić kaže kako su pravni timovi na naučnoj osnovi apsolvirali i dokazali da je Haški sud nelegitiman i nelegalan, te da je on suštinski i formalno sve ove godine instrument NATO zemalja.

To nije sud, već inkvizicija, odnosno oružje kojim je nastavljen rat protiv Srba. I upravo ovo što se desilo nesrećnom Brđaninu, što nije prvi put u haškoj praksi, otelotvorenje je jedne takve monstruozne politike. Ne treba zaboraviti pomenuti da je on tamo držan bez ikakvog pravnog osnova više od godinu. Dakle ovo je ubistvo sa predumišljajem. Medicinska forenzika bi sigurno to dokazala da Brđaninu u Ševeningenu nije omogućena neophodna medicinska njega i zaštita – ukazuje Bratić.

Navodi da ovaj sud godinama krši i osnovna ljudska prava generala Nebojše Pavkovića, koji je takođe odslužio dvije trećine kazne.

– To nije ništa drugo do psihičko ubijanje čoveka. U medicini se to zove jatrogena bolest. Ona se pojavljuju kada čovek shvati da neko neće da ga leči. Tada proradi psiha i taj pacijent dodatno oboli. Upravo tako nešto se perfidno primenjuje u Ševeningenu – istakao je Bratić.

Slično mišljenje dijeli i istoričar i politički analitičar Čedomir Antić navodeći kako je Haški sud instrument za sprovođenje američke politike i saveznika, što se, kako kaže moglo vidjeti poslije oslobađanja hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača od odgovornosti, a nakon toga i Ramuša Haradinaja i Nasera Orića.

– To je bilo klasično izrugivanje pravdi. Srbima se presuđuju drakonske kazne. Nakon toga im se uskraćuje i svako ljudsko pravo, pa i ono na adekvatno lečenje. To je jedan neljudski odnos. Slučaj Brđanin je posebno interesantan jer su ga držali u zatvoru bolesnog iako je odslužio dve trećine kazne. Njegova smrt ide na dušu Haškom tribunalu i onima koji su ga bespravno tamo držali poslednjih godinu dana. Podsetio bih i da su Gorana Hadžića pustili tek kada je bilo jasno da će umreti, baš kao i Vojislava Šešelja za koga su mislili da se neće izvući. To je jedna kaubojska pravda – smatra Antić.

David i Golijat

Goran Petronijević koji je godinama bio u advokatskom timu odbrane Radovana Karadžića naglašava kako se u slučaju Brđanin ne radi o puštanju na prijevremenu slobodu, već o klasičnom cinizmu i licemjerju Tribunala. Objašnjava da sudija Karmelo Ađijus već tri godine krši sva prava srpskih zatvorenika ignorišući činjenice da su neki od njih ispunili sve uslove za puštanje slobodu, što je prije njegovog dolaska na to mjesto, bila normalna stvar i sprovodila se po automatizmu.

Ađijus je ovaj protokolarni postupak pretvorio u božanski, uzimajući sebi za pravo da samo on može odlučivati o tome. Za njega ne važi međunarodno pravo, zakoni i statuti. Postavio se u ulogu Boga koji odlučuje o smrti i životu. I u tom kontekstu treba posmatrati i sve ovo što se desilo Brđaninu. On je na kraju izbačen iz Ševeningena, kako ne bi umro tamo. Verujem da je pušten ranije na lečenje u neku normalnu, a ne “priručnu” bolnicu, bio bi i danas živ. Zato je i ovo jedno od “sudskih ubistava” kome je kumovao Ađijus. Nažalost, ovakvih slučajeva je bilo i ranije, to je jedan modus operandi – kaže Petronijević.

Advokat Branko Lukić, iz tima odbrane generala Ratka Mladića navodi kako se godinama borio protiv ovakve neljudske “prakse” medicinske službe iz Ševeningena, te da je to bila borba Davida protiv Golijata.

– Upozoravali smo na te stvari, ali naši dopisi su bili uzaludni. Krili su od nas medicinske podatke. Oni su je čak i uništavali, kako se ne bi saznala prava istina. Lagali su i za generala Mladića da nije imao moždane udare. On nije mogao da sedi i hoda koliko je bio bolestan. Jednom prilikom nisu dozvolili ni EKG snimanje, uz obrazloženje kako je Mladić to odbio. To nije bilo tačno. Dakle oni svesno sve to rade. Ne samo da opstruišu lečenje, već i lažu. Doduše ima tu i neznanja, koje je recimo najviše pokazao Paulus Falke koji je glavni doktor u Ševeningenu. Ali, mislim da daleko više ima namere. Čija je greška ako Falke nije stručan? Pa onih koji ga drže na toj poziciji – upozorava Lukić dodajući da, kako stvari stoje, haški doktori završavaju posao sudija.

Navodi i da ništa bolja situacija nije ni u drugim zatvorima u kom srpski oficiri ili zvaničnici služe svoje kazne. Milan Martić i Milan Lukić, koji svoje kazne služe u Estoniji, prolaze pravu torturu.

– Ni njihovo zdravstveno stanje nije nimalo sjajno. Pored toga, prilikom poseta zatvorski službenici pretresaju i malu decu i telesne otvore. To je užasno. Ništa drugo do klasično iživljavanje. Da li je to zapadna demokratija – zapitao se Lukić.

Brđanin

Brđanin je, kako “Glas Srpske” saznaje, imao adekvatno liječenje samo tokom boravka i služenja 30-godišnje kazne u danskom zatvoru, ali sve se promijenilo nakon što je u septembru prošle godine ponovo prebačen u Ševeningen, kada je i krenula Brđaninova zdravstvena agonija, koja je završila smrću. Nakon presude Haškog tribunala Brđanin je kaznu služio u Danskoj, odakle je prebačen u pritvor Haškog mehanizma za međunarodne krivične sudove iz zatvora u Danskoj 14. septembra prošle godine. Razlog za njegovo prebacivanje je bio taj što je Danska obavijestila sud u Hagu da je prema svim njihovim zakonima on ispunio uslove da ga puste na slobodu i da više nemaju pravo da ga drže u zatvoru. Tada su poručili i da on više u Danskoj ne može da izdržava kaznu jer bi time prekršili njegova ljudska prava.

To je, međutim, uradio kontraverzni predsjednik haškog suda Karmelo Ađijus, koji je još jednom odbio zahtjeve za puštanje na prijevremenu slobodu iako je Brđanin formalno ispunio sve uslove. Čekao je do posljednjeg trenutka.

Advokat Novak Lukić, koji je mjesecima vodio bespoštednu borbu da se ispoštuju ljudska prava Brđanina, kaže kako mu je teško komentarisati sve što se njegovom klijentu desilo, pogotovo jer dokumentacija koja se odnosi na liječenje Brđanina u Ševeningenu nije dostupna.

Hadžić i Slobo

Slična sudbina zadesila je i Gorana Hadžića, kojem su prekinuli suđenje i pustili ga da se liječi na slobodi tek kad su tumori na mozgu poodmakli i bolest postala neizlječiva. Hadžić je preminuo godinu kasnije.

Nemar ševeningenskih ljekara nažalost nije zaobišao ni Stojana Župljanina. On je bio dobrog zdravlja, a onda je iznenada imao blaži moždani udar. Primijetio je određene simptome, na koje je ukazao haškom doktoru, ali na to se uopšte nije reagovalo, niti je zvanično zabilježeno. Odbijen je i njegov zahtjev da ga pregledaju srpski ljekari. Mjesec kasnije Župljanin je imao ozbiljan moždani udar, koji je jedva preživio i zbog kojeg mu se oduzela desna strana tijela.

Sa zdravljem u Hagu “igrali” su se i u slučaju Slobodana Miloševića. Iako se u nekoliko navrata žalio da ga ne liječe adekvatno, odbijen mu je svaki zahtjev, pa i onaj da se liječi u Rusiji. Kasnije analize su utvrdile prisustvo u organizmu antibiotika rifampicina, koji se koristi za liječenje lepre i tuberkuloze. Milošević je u pismenoj izjavi, kao i u pismu koje je tri dana prije smrti uputio ruskom Ministarstvu spoljnih poslova, negirao da je uzimao rifampicin, tvrdeći da mu ga je neko dao bez njegovog znanja. Čuvar ga je ujutru našao u ćeliji mrtvog, a zvaničan izvještaj je da je preminuo od srčanog udara.

Ni generalu Zdravku Tolimiru nije bilo dozvoljeno bolničko liječenje. Ševeningenski doktor Paulus Falke mu je čak ukinuo dva lijeka za srce koja mu je propisao specijalista, kad mu je ugradio pejsmejker i četvrti dan poslije toga Tolimir je preminuo od infarkta na hodniku.

Zbog svega toga mnogi prstom upiru u doktora opšte prakse Paulusa Falkea koji “upravlja” ovom haškom pritvorskom jedinicom i često ne dozvoljava da se srpskim osuđenicima urade temeljne analize i na vrijeme otkriju bolesti. On se, kako kažu, drži svojih medicinskih izvještaja u kojima redovno umanjuje ozbiljnost njihovog zdravstvenog stanja, iako nije specijalista ni za jednu granu medicine.

Mladić i Šešelj

I odbrana Ratka Mladića već godinama ukazuje da generala u pritvoru ne liječe adekvatno, da neke bolesti koje ima nisu na vrijeme dijagnostikovane, da je terapija započeta s velikim kašnjenjem ili čak da se insistira ne nekoj koja ne pokazuje rezultate.

Zdravstvena ispitivanja najčešće su rađena tek poslije više upozorenja srpskih ljekara, koji su preko odbrane dobijali njegove nalaze s višemjesečnim zakašnjenjima. Tako se gubilo silno vrijeme u liječenju. Čak su u jednom trenutku specijalisti iz Srbije zahtijevali da se Falkeu ne dozvoli pristup Mladiću.

Pritvorski ljekari su osporavali da je Mladić u ćeliji preživio nekoliko blažih moždanih udara, iako su snimci magnetne rezonance glave pokazivali promjene kojih ranije nije bilo. Ignorisali su i šumove na srcu, bol u grudima koji ima, blagu demenciju, jer bi to značilo da je nesposoban za suđenje, što nisu htjeli da priznaju.

Žestoku bitku oko svog zdravlja sa Falkeom i njegovim saradnicima vodio je Vojislav Šešelj, kome je, dok je boravio u Ševeningenu, dijagnostifikovan rak debelog crijeva. Dvije godine se lider SRS borio za svoje zdravlje i na kraju je pušten na slobodu da se liječi, kad su haški doktori već bili ubijeđeni da mu pomoći više nema.

Štednja na zdravlju ljudi

Mnogi smatraju da haški doktor Paukus Falke više brine o haškoj kasi i troškovima, nego o zdravlju onih koji se nalaze u Ševeningenu. Zbog toga, navodno, izbjegava da ih na vrijeme pošalje na skuplje dijagnostičke analize. Pored toga, ističu, prepotentno je ubijeđen da ga niko nikad ne može pozvati na bilo kakvu vrstu odgovornosti.

– On time svjesno učestvuje u “udruženom zločinačkom poduhvatu”, kojim se troškovi za rad suda u Hagu olako krešu tamo gdje je nedopustivo, na životima ljudi – poručili su.

Društvo

NOVCA SVE MANJE: Hoće li opstati JU Park prirode “Trebević”?

Javna ustanova Park prirode Trebević, osnovana sa ciljem zaštite ovog područja, nema sredstva za normalno funkcionisanje.

Direktoru, jedinom zaposlenom, preostalo je da predloži postavljanje rampi na ulaze prema Trebeviću i naplaćuje takse od građana koji dolaze automobilima.

Ovakav prijedlog naišao je na kritike javnosti. Sam gradonačelnik Istočnog Sarajeva, iako je izdvajao sredstva, priznaje da bi, ako se nešto ne učini, Park prirode mogao biti ugašen.

S druge strane, izmjenom regulacionih planova opštine osnivači, prije svega Istočni Stari Grad, dozvolile su prekomjerno gradnju ujedno ignorišući obavezu uplaćivanja sredstva za rad ove javne ustanove.

Projekat postavljanja rampi za naplatu ulaza glavni je preduslov za naplatu ekološke takse i ostvarivanje prihoda koji bi pokrili barem tekuće poslovanje ove javne ustanove u idućoj godini, pojašnjeno je u Programu rada JU Park prirode “Trebević” za iduću godinu koji je, iako uz značajne tehničke greške, ipak usvojila Skupština Grada Istočno Sarajevo na sjednici održanoj juče.

“Pošto kod nas nije postojala zakonska osnova za naplatu navedenih ekoloških taksi, bilo je potrebno utrošiti mnogo vremena i energije sa ciljem da se stvori zakonska podloga za njihovo uvođenje i naplaćivanje i to smo uspješno završili”, pojašnjava u Programu rada v.d. direktora Park prirode “Trebević” Mladen Samardžić.

Takse će se naplaćivati automobilima koji budu ulazili na ovo zaštićeno područje, a planirane lokacije rampi su: Miljević krivina, Zlatište, Osmice i Jasik.

Cijena dnevne takse po automobilu iznosila bi pet maraka.

No, ovakva zamisao direktora naišla je na oštre kritike javnosti, odnosno građana koji nisu spremni plaćati ulaz na područje Trebevića.

Apsurdno je i to da bi se ekološka taksa građanima naplaćivala kao naknade za zaštitu i unapređenje životne sredine zbog automobila kojim dolaze, dok investitori koji grade na Trebeviću uveliko uništavaju tu istu životnu sredinu.

Ćosić: Jahorinu smo uništili vodeći se isključivo interesom i profitom

Opštine osnivači odnosno Istočni Stari Grad, Istočno Novo Sarajevo kao i Pale nemaju namjeru izdvajati sredstva za rad Parka prirode iako su se obavezale izdvajati 25.000 KM godišnje.

Jedino je Grad Istočno Sarajevo ranije izdvojio određena sredstva.

No, da se ova novoosnovana ustanova nalazi u problemima sa funkcionisanjem priznao je za skupštinskom govornicom i sam gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Čosić.

“ Mislim da nismo dovoljno uspjeli, iskreno ću vam reći, mislim da smo neke stvari mogli daleko više. Ako u 2026. ne uradimo nešto na polju funkcionisanja Parka prirode on će biti besmislen. Izgubiće se ta ideja i moći ćemo hladno otići u Vladu RS i reći kao sto ste ga proglasili Parkom prirode, tako ga i vratite u neke normalne okvire, mi nismo uspjeli. Zasto? Zato što već evo dvije i po godine pokušavamo da postignemo neku vrstu dogovora”.

Osvrćući se na prekomjernu sječu šume na Trebeviću gradonačelnik je ovu planinu uporedio sa Jahorinom.

“ Meni se ne sviđa to sto smo uradili od Jahorine svi zajedno, uopšte se ne izostavljam, da li ćemo doći do situacije da vođeni isključivo interesom i profitom dovedemo i Trebević u to ili ćemo barem uvesti neka pravila? Naplata takse za življenje u obuhvatu Parka prirode, naplata takse za poslovanje u okviru parka, naplata takse za ulazak u Park prirode donose prihode koji će biti iskorišteni da se plate rendžeri (radnici) i da se uredi nesto u tom parku prirode”.

Ćosić dodaje i da će prije eventualnog postavljanja rampi biti održane javne rasprave.

Protiv programa rada JU Park prirode „Trebević“ bili su opozicioni odbornici u skupštini Grada predvođeni SDS-om.

Odbornik Predrag Šarović smatra da najave o postavljanju rampi predstavljaju opasan presedan i direktan udar na suštinu zaštite prirode.

“Umjesto očuvanja i odgovornog upravljanja, građanima se šalje poruka da se priroda pretvara u izvor prihoda, bez jasnih zakonskih osnova, javne rasprave i saglasnosti građana”, kaže za SPIN Info Šarović.

Dodaje da je Park prirode prirodno dobro od opšteg interesa te mora ostati slobodno i dostupno svim građanima.

Park prirode „Trebevićˮ stavljen je pod zaštitu u cilju očuvanja različitih prirodnih elemenata, prirodnog sastava i cjelovitosti ekosistema, očuvanja karakterističnih obilježja pejzaža, odnosno u svrhu očuvanja ukupne geološke i biološke raznovrsnosti.

No, dok zgrade nesmetano niču izgleda da nema volje nadležnih da se ograniči prekomjerna urbanizacija, te posveti očuvanju ovog prostora.

Nastavi čitati

Društvo

VREMENSKA PROGNOZA! Jutro hladno i promjenljivo do pretežno oblačno

U Bosni i Hercegovini će u većini krajeva biti pretežno sunčano i vjetrovito, na istoku i oblačnije.

U Hercegovini će biti sunčano uz jaku do olujnu buru.

Jutro hladno i promjenljivo do pretežno oblačno, ponegdje na istoku s slabom kišom ili rosuljom u nižim, a slabim snijegom u višim predjelima. Oko rijeka i po kotlinama magla, saopšteno je iz Republičkog hidrometeorološkog zavoda.

Vjetar umjeren, na udare jak sjevernih smjerova, na jugu umjerena do jaka, na momente i olujna bura.

Minimalna temperatura vazduha od minus šest do jedan, a maksimalna od dva do sedam, na jugu do 13 stepeni Celzijusovih.

Nastavi čitati

Društvo

SA MUŽEVIMA SE TUKLA I ISPIJALA ALKOHOL: Baba Joka se udavala čak 17 PUTA, ali sad poručuje da svemu tome kraj

U skromnoj kući u Mašićima kod Gradiške živi Joka Kutlača (72), žena avanturističkog duha, koju svi poznaju po bračnim dogodovštinama. Zdrava, jaka i sposobna, više nije za udaju.

Povlastice zbog popularnosti prepoznaje svakodnevno:

– U autobusu mi, uz osmijeh, uvek neko ustupi mjesto. U čekaonici, kod doktora u Topoli, od sada me zovu preko reda, a niko se od ostalih pacijenata ne protivi. U prodavnici opraštaju sitan dug, a kada pješke krenem kroz selo, odmah se vozači zaustavljaju i nude mi prevoz – priča Joka kojoj je, kako reče, bolje krenulo i u odbrojavanju uroka jer joj je naglo poraslo poverenje u narodu.

Kaže da je primjetila da su žene ljubomorne.

– Ne može nijedna koja me poznaje podnijeti da sam od nje popularnija i važnija u društvu. Ima sada zborova po selima, ja se spremim, uredim kao u mladosti, kupim sladoled, ližem i hodam. Za mnom se kolona uhvati kao za popom. Samo viču: eno Joke, eno Joke, a mene ni briga nije – hvali se Joka, ne mareći mnogo šta narod priča o njoj i njenim bračnim i vanbračnim iskustvima.

Joka se prvi put udala u 23. godini u Gornje Karajzovce u Lijevče polju, vjerujući da će to biti doživotna zajednica okrunjena srećom, ljubavlju i razumijevanjem. Međutim, njen tadašnji izabranik samo je prvi ili jedan u nizu njenih ukupno 17 privremenih životnih saputnika.

Svima Joka spominje imena i navodi mnoge detalje, ali, veli, ne bi željela da to sve završi u novinama.

– Udovica sam od rata, od kada sam se razišla sa posljednjim, i ne želim više da se udajem. Dosta je bilo. Za mene su to samo priče koje ponavljam često u društvu. Svi me tjeraju da objašnjavam kako sam se udavala i razudavala, ko je kakav bio, odakle… Istinu govorim, ali poslije svi kažu: „Nemoj, Joko, lagati, nije to sve baš tako bilo – priča Joka Kutlača.

“Roditelji prvog muža su govorili da sam ružna”

Prvi put je, kaže, otišla u zaprezi, konji su bili okićeni, pjevalo se i veselilo.

– Bila je zima, ali nas je ljubav grijala. Moj prvi muž, pokoj mu duši, volio me, mazio i pazio sve dok njegovi nisu počeli govoriti da sam ružna i da je on mogao oženiti ljepše i bogatije cure. Odmah sam ga napustila i vratila se, neću da me ponižavaju – pripovjeda Joka.

O svakom bivšem suprugu bi, napominje, samo da je malo upućenija u pisanije, mogla sročiti roman ili kakvu drugu knjigu.

– Drugi suprug prezivao se Ždral. On je isto iz Lijevča jer su tada, šezdeset i neke, momci iz ravnice begenisali cure u brdu. Nisu htjeli u komšiluk. Ni mi brdske cure nismo htjele tražiti momke u svom selu. Htjele smo u bogatije Lijevče, tamo gdje je bliže putu, gdje prolaze autobusi, a manje se ide pješke – pravi Joka uvod u podsjećanja na svoje bračne avanture.

Kaže da je Ždrala dovela kod sebe u kuću, da je „doleteo kod nje kao ptica, kako mu prezime kaže“.

– Nije on bio siromašan, ali je prihvatio da se ovdje kućimo jer nisam imala braće, a moji roditelji su htjeli da se ognjište ne ugasi. I on je bio lijep, govorio mi: „Joko moja, Jokice, srećo moja srećice, ljubavi“ i tako redom. Ali jednom banu milicija iz Topole, traže moga Ždrala, pitaju gdje je, kako da dođu do njega. Pitam šta se desilo, a oni mi rekoše da on odavno krade bicikla i da mora u zatvor. Tako sam se i sa njim razišla, on u zatvor, šta će mi takav. Krenula sam u potragu za novim dečkom – sjeća se Joka svog neuspješnog braka.

Kasnije je sve postajalo rutina, bez mnogo stresa i nervoze prilikom razlaza.

– Ne, ne mogu reći da svih 17 muškaraca nije vrijedilo, a da sam samo ja dobra. Bilo je među njima najviše pijanaca, ali i ja sam pila, igrala na stolu, tukla se sa njima. Bila sam svojevremeno veliki bekrija. Ko je spreman da mene takvu trpi i podnosi? Niko – opisuje Joka svoja bračna iskustva.

Svaka udaja ili razlaz, nekada zavedeni u matične knjige, a više puta sklopljeni na riječ i zavjet, duga su priča, kako reče, dan do podne.

“Ne planiram da se udajem, dosta je bilo”
Maštala je da ima srećnu porodicu, djecu, da živi u rodnom selu, okružena rodbinom i komšijama, ali je životna sudbina drugačije odredila.

– Ništa nije prošlo kao što sam maštala u djevojačkim danima. Sama sam, bez djece, u pustom selu bez naroda. Samo autoputem tutnje vozila i svi negdje idu, a ovdje se niko ne zaustavlja. Kafane su zatvorene, nema ko da pije i lumpuje, škole bez djece, ispred zadruge se niko ne zadržava, ne pije na klupi nego kupi šta mu treba pa za poslom. To je moj život poslije svega. Ni ja nisam kao što sam prije bila, ne pijem, ne ludiram se, nemam više ni s kim, a nije mi do toga. Ne planiram ni da se udajem, dosta je bilo – odlučna je Joka, koja povremeno sretne nekoga od svojih bivših, ali su to škrte priče, uzdržane riječi, bez emocija, tek toliko da pokažu kako se nisu zaboravili i da su se njihovi životni putevi jednom ukrstili, a posle zauvijek razišli.

– Već sam prvi put kazala da se ne planiram više udavati. Sve koji me to pitaju moram razočarati. Joka više nije ni za udaju, a ni za prodaju. Zdrava sam, jaka i sposobna za svaki posao, nikome ne dam pardona, mogu u kolu ili na stolu zaigrati, ali u moj život više nikoga ne primam, dosta je bilo – objašnjava Joka svoje izričite životne i bračne stavove.

Nastavi čitati

Aktuelno