Connect with us

Banjaluka

MUČAN ŽIVOT PORODICE ŠIŠARICA, POTREBNA IM JE POMOĆ! “Djeca kažu “mama, mesa”, a ja nemam”

Zima je, a vatru ne smijem da naložim da se dimnjak i krov ne zapale. Kada nešto skuvam, onda se malo ova prostorija ugrije. Nemamo grijalicu, ali i ne smijem puno struje da trošim, da ne dođu veliki računi. Djeca i unutra nose jakne, a kosicu ne smijem da im perem često jer je hladno, a nemamo fen.

Priča ovo Slobodanka Šišarica koja sa sinovima Nemanjom i Urošem, dječacima od tri i po i dvije godine i suprugom Milom živi u oronulom kućerku bez vode, dimnjaka, kupatila, koji izgleda kao da će se srušiti kada na njena bude pao prvi snijeg.

Četvoročalana porodica nalazi se u Barlovcima kod Banjaluke. Ništa im nije blizu. Uspijevaju da predeveraju dane uz pomoć “Mozaika prijateljstva”, koje je i pokrenulo akciju za pomoć Šišaricama, a koji im često donosi namirnice i hranu. Imaju još 234 KM dječje nakande i 50 KM koje Mile zaradi kada ode na nadnični cijeli dan. Sve to ide za djecu i ono što je njima neophodno.

– Miroslav nam je donio brašno. Imamo pašteta. Najgore je za ručak, šta napraviti svaki dan. Juče sam pravila pitu, danas grašak i mahune, ali đeca to slabo jedu. Bez mesa je, fino ja to zapržim, mi možemo to da jedemo, oni baš ne. Jedu bolje kada napravim pasulj, paprikaš, makarone, rižu. Fino jedu i slatki kupus – priča za Srpskainfo Slobodanka Šišarica. Meso uspije da spremi možda jednom sedmično. Piletinu, a djeca je vole.

– Mi smo navikli da jedemo bez mesa, ne moram ga imati, ali djeca mi čest govore “mama, mesa”, a ja nemam – sa knedlom u grlu prepričava svoju muku. Skromno priča da bi voljela da ima kupusa, da može da ga zakiseli, ali nema od čega da kupi vreću. Ne bi bilo na odmet da imaju krompira i luka. Kaže kako je prije stavljala zimnicu, naprimjer paprika, ali sada nema od čega.

Dok priča, stalno zagleda u kuću koja nikako nije uslovna za život. U jednoj prosotoriji i spavaju i jedu. Već je poprilično zahladilo, trebalo bi ujutro i uveče zapaliti vatru, ali ne smije. Dimnjak je propao i nema koristi da se krpa.

Malo se ugrije kada nešto skuvam, ali troši se struja. Plaćamo je redovno. Ovog mjeseca smo dobili 38 maraka. I da imam grijalicu, ne znam koliko bi bilo dobro da je uključujem, jer kada je nevrijeme, napolju sijevaju kablovi, nestane faze. Ovako djeci obučem bolje jakne, šta drugo mogu – priča ona.

Ljetos je vodu, koji donosi od komšije, grijala na suncu i djecu kupala napolju. Sada plastičnu kadicu stavi u kuhinju, ali ne smije često da im pere kosu, jer je unutra hladno i plaši se da se ne prehlade bez vatre i fena. Veš pere ručno. Uzme malu kutiju praška za veš, ali to može da im bude dva, tri dana. Trudi se maksimalno da ispere odjeću koliko može i koliko ima vode koju i dalje donosi od komšije.

Nada joj je humanitarna akcija koju je pokrenuo “Mozaik prijateljstva”, a cilj je prikupljanje novca da im se obezbijedi kuća uslovna za život. Plan B je da im se nađe neki pristojan stan, dok se ne skupi dovoljno novca za kuću. Jer, sa dolaskom kiše i snijega život u dotrajalom objektu neće biti ni bezbjedan, ni moguć.

– Ne može ovdje ništa da se zakrpa, sve se osipa. Ne vrijedi ništa ulagati i pokušavati popraviti. Nama je dovoljno da imamo kuhinju, sobu i kupatilo, a da mi oni imaju bolje uslove za život – priča dok u rukama drži mlađeg Uroša.

Mile i dalje radi na građevini za dnevnicu. Zaradi 50 KM i onda nekoliko dana nema ništa, niko ga ne zove. Kada se završi građevinska sezona, onda će, priča Slobodanka, otići da radi na groblje u Boriku, ali i to je jednom sedmično, za 50 maraka.

– Ako bismo imali tu kuću, Mile bi mogao da ima stalni posao, neki ljudi su rekli da bi ga primili. I njih bi mogla u vrtić upisati, pa i ja da radim. Sada ih nemam kome ostaviti i nemam čime plaćati vrtić – kaže ona.

Miroslav Subašić iz “Mozaika prijateljstva” kaže da je na humanitarni broj 1414, koji je otvoren ovog mjeseca, do sada bilo oko 20.000 poziva, a na posebnom računu za porodicu Šišarica ima 10.000 maraka. Ističe i ima još puno ljudi koji su se javili, a da se sada na pola puta sa obezbjeđenjem novca za kupovinu kuće u Šušnjarima.

Našli smo domaćinstvo u koje mogu da usele odmah, ali ono košta 75.000 KM i to je zadnja cijena. Međutim, ima sve da tu normalno žive, te zemlju koju mogu da obrađuju. Ograđeno je da se djeca mogu igrati i imali bi svoje sobe. Plus, nije daleko škola – ističe Subašić za Srpskainfo.

POMOĆ NA DVA NAČINA

Podsjećamo, do kraja mjeseca u funkciji je humanitarni broj 1414, a oni koji žele da učestvuju u akciji obezbjeđivanja smještaja za porodicu Šišarica, novac mogu da uplate na ŽIRO RAČUN 5620998184767568, sa naznakom za podračun za posebne namjene Udruženje ”Mozaik prijateljstva” za Slobodanku Šišarica.
Za uplate iz inostranstva, novac je moguće uplatiti putem deviznog računa NLB banke broj IBAN: BA395620998184778335,
UDRUŽENJE ”MOZAIK PRIJATELJSTVA” – ZA ŠIŠARICA SLOBODANKA
Cara Lazara 20, Banjaluka.
SNJIFT BIC: RAZBBA22
NLB Banka a.d.
Milana Tepića br. 4, 78000 Banjaluka,
Bosnia and Herzegovina

Related Topics:

Banjaluka

TANJA PALAČKOVIĆ PROSLAVILA NIKOLJDAN! “Sveti Nikola nas uči da darujemo druge”

Danas, 19. decembra, Srpska pravoslavna crkva slavi Svetog Nikolu Čudotvorca, jednog od najpoštovanijih svetitelja među pravoslavnim vernicima. Ovaj dan je posebno značajan za mnoge porodice koje ga slave kao svoju krsnu slavu, među kojima je i odbornica PDP-a u Skupštini Grada Banja Luka, Tanja Palačković.

Palačkovićeva je u svom domu okupila porodicu, prijatelje i goste kako bi zajednički obeležili ovaj važan praznik. Tom prilikom istakla je značaj porodičnog okupljanja i tradicije koju Sveti Nikola simbolizuje.

– “Ovo je krsna slava moje porodice i blagoslovljeni smo da se okupljamo svake godine i da nas svake godine ima sve više. Sveti Nikola nam je ostavio u amanet da danas darujemo druge, pa je ovo poseban dan i za sve najmlađe. Braćo, neka nam je srećna krsna slava!” – poručila je Palačkovićeva uz simbolično posluženje gostiju i poklone za najmlađe.

Ovaj dan, osim porodičnog slavlja, podseća na humanost i nesebično deljenje, što je u duhu Svetog Nikole. Mnogi vernici na ovaj praznik nastoje da pomognu onima kojima je pomoć potrebna, što je tradicija koju je i Tanja Palačković posebno naglasila.

Sveti Nikola Čudotvorac, poznat kao zaštitnik dece, moreplovaca i putnika, svojim primerom pokazuje put milosrđa, pa je Nikoljdan postao simbol radosti i solidarnosti među pravoslavnim vernicima.

Nastavi čitati

Banjaluka

NEBOJŠA DRINIĆ “Praznično jutro i Nikoljdan – krsna slava moje porodice”

Odbornik PDP-a Nebojša Drinić uputio je čestitke svim vjernicima koji danas slave Svetog Nikolu, prisjećajući se porodične tradicije i duhovnog nasljeđa svog kraja.

„Praznično jutro i Nikoljdan – krsna slava moje porodice – uvijek dočekujemo s radošću i ponosom. Brat i ja zajedno smo bili u crkvi u Razboju, gdje smo kao djeca prvi put molili Boga i duhovno sazrijevali. Danas radost dijelimo s našim bratancem Markom, podsjećajući ga na naše korijene.

S posebnim ponosom pričamo o našem pretku, Đurađu Driniću, prvom svešteniku i neimaru crkve u našem selu. On je ostavio neizbrisiv trag, a duh Svetog Nikole, koji simbolizuje dobrotu, skromnost i milosrđe, vodi nas kroz život.

Srećna i od Boga blagoslovena slava svim poštovanim domaćinima i dragim ljudima!“ – poručio je Drinić.
Banjaluka24

Nastavi čitati

Banjaluka

VESELIN MIŠINIĆ KNJIŽEVNIK “Banjaluka je NAJSRPSKIJI grad na Balkanu”

Književnik Veselin Mišnić i njegov roman “Drugom stranom tišine” ovogodišnji je dobitnik nagrade “Đuro Damjanović”, Udruženja književnika Republike Srpske – Podružnica Banjaluka.

Priznanje mu je uručeno u Kući Milanovića. Bio je to povod  da sa ovim književnikom zavidne bibliografije razgovara i ekipa portala Banjaluka.net.

Kolašinac po rođenju, sa beogradskom adresom, iskazuje to i u svom govoru odnosno pisanju, ekavica ili ijekavica, za njega nije bitan izgovor srpskog jezika, bitno je da razgovaramo. Do sada je objavio 50 knjiga (romana, zbirki pripovijedaka, poezije, satire, kritika i eseja).

Prevođen je na dvadeset stranih jezika i zastupljen u svim značajnijim književnim antologijama, zbornicima i almanasima. Višestruko je nagrađivan za svoje književno djelo, član je Udruženja književnika Srbije i ima status istaknutog umjetnika.

Koliko Vam znači nagrada koju dodjeljuje Udruženje književnika Republike Srpske, Podružnica Banjaluka? Povezuje li Vas još nešto, osim dobijenog priznanja, sa ovim krajevima ?

Mišnić: …Činjenica je da je ovo moja prva književna nagrada koju sam dobio u Republici Srpskoj i koja nosi ime istaknutog književnika iz Banja Luke Đura Damjanovića. Činjenica je takođe da sam dobio niz značajnih književnih nagrada poput nagrade Milan Rakić, Simo Matavulj, Radoje Domanović, Srboljub Mitić i još mnogo drugih, što u Srbiji, što u Crnoj Gori, ali kažem meni je ova nagrada posebno draga jer sam je dobio u najsrpskijem gradu na Balkanu, dakle u Banja Luci. Draga mi je što sam kao mlad pisac poznavao Đuru dok je boravio u Beogradu. Kasnije kada se vratio da živi u rodnoj Banjaoj Luci, nisam ga više sretao. Đuro je umro prije 15 godina, a Udruženje Književnika Srpske, Podružnica Banja Luka je ustanovilo ovu nagradu u znak sjećanja na velikog boema i nesvakidašnjeg čovjeka i književnika Đuru Damjanovića. Đura je bio i ostao značajno ime u okvirima sveukupne srpske književnosti i jako je dobro da je Banja Luka kao njegov zavičajni grad, prepoznala značaj ovog pisca, kao pravog naslednika Kočića i Ćopića. Sa ovim krajevima me povezuje mnogo toga, prije svega jezik naroda, koji se ne razlikuje od onog iz mojeg zavičaja (Mojkovac- Crna Gora), povezuje me kultura govora, nasleđe i vjera pravoslavna, i nekolicina pisaca i prijatelja koji žive u Banja Luci.

Pomenuću neke: Zoran Kostić, Miladin Berić, Živko Vujić, dr. prof. Duško Pevulj, dr. prof . Đorđe Vuković, pjesnikinja Neda Gavrić…

Nagradu ste dobili za knjigu proze „Drugom stranom tišine“ , to je Vaša 50. knjiga po redu, koja obuhvata pet decenija pisanja. Unutar korica je 120 tema i nevjerovatnih 4200 sentenci, i mudrih misli. Šta Vas inspiriše na toliko količinu zapisa?

Mišnić: Ovo je jedna od onih rijetkih knjiga koje se napišu jednom ili nikad. Ja sam ovu knjigu od 550 strana, u fragmentima sklapao preko 40 godina a intezivno sam na tekstu u njoj radio poslednjih pet godina. Znate, knjige umiru kao i ljudi, neke mnogo prije od njihovih autora, neke se otrgnu od života stvaraoca i krenu nekim svojim putem, ne mareći za protok vremena. Vjerujem da je ovo jedna od takvih knjiga. Ovakve knjige su dokaz da pisci mislioci nijesu protjerani iz književnosti, da ih još ima, mada rijetko. Današnja književnost je nažalost prepuna trivijalija, svakojakog mešeteranja, ispraznosti, lišena je ljepote jezika i ljepote pisanja, forma i sadržinska struktura su krajnje pojednostavljeni i ogoljeni. Knjige vizuelno izgledaju kao bombonjere, mada u bombonjerama ima kakav –takav sadržaj a ove knjige koja se prodaju u konditoraju, po samoposlugama, trafikama, sem celofana u koji su upakovane, nemaju ni jedan sadržaj vredan pomena, naravno mislim u književnom smislu. Prava književnost je nešto drugo, i nešto više. Umjetnost prije svega.

U obrazloženju stručnog žirija za nagradu “Đuro Damjanović” stoji: “U žanrovskom smislu ova zbirka misli i fragmenata najbliža je “Znakovima pored puta “Ive Andrića i predstavlja štivo koje će mnogi držati uz uzglavlje,…”. Koliko godi poređenje sa Nobelovcem?

Mišnić: Svako poređenje sa velikim piscima prija. Neke moje ranije knjige su poređivane, recimo sa Ernestom Sabatom, Emilom Sioranom, Danilom Kišom, Mešom Selimovićem, a evo ova i Andrićevim “Znakovima”. Smatram da svaki pisac, ali i svaki čovjek ima neke svoje “Znakove pored puta”. Vidljive ili nevidljive. Makar i djelovalo sve asocijativno sličnost možda postoji samo u domenu promišljanja. Sve drugo nema sličnosti, ali kako god bilo, priznajem: ovo su moji “znakovi”.

Slobodan ste umjetnik. Isključivo se bavite književnim radom. Koliko je važno umjetniku da bude slobodan u svakom smislu, za njegov kraetivan rad i kako ste se Vi izborili za takav status i mogućnost da se bavite isključivo književnim radom?

Mišnić: Rano sam prestao da se bavim pedagoškim radom i profesurom. Opredelio sam se za književnost i tim putem, kakav god on bio, idem poslednjih 50 godina. Sloboda je nužno relativan pojam. Ako pisac dosegne prag samosvojnosti, to je za njega sloboda. Izbori nas nekada vode i na pogrešnu stranu. Vreme na kraju presudi, jesmo li ili nijesmo izabrali pravi put. Pedeset mojih knjiga u raznim žanrovima daju odgovor na ovo pomalo hipotetičko pitanje.

“Ubi me prejaka reč”, zapisa čuveni Branko Miljković. S obzirom da pišete aforizme i kroz jedno kritičko oko posmatrate svijet oko sebe, koliko danas vodimo računa šta ćemo reći ili zapisati? Danas, kada svako ima priliku da iznese mišljenje. Da li je riječ umjetnika u tom smislu obezvrijeđena?

Mišnić: Miljlković je takođe napisao: Putuj, pevaj, prkosi/ Samo te pesma hoće/ Ali dok pevaš ko će/ Tvoje breme da nosi./ Javna riječ, ona zapisana je obavezujuća, to je piščeva testamentarna oporuka. Satira je samo jedan od književnih žanrova gdje sam se ja u jednom periodu stvaralaštva iskazivao. Jer, kako neko reče: kratka riječ dugim mislima daje povoda. A aforizam kao najkraća književna forma ima više uloga i više značenja. To je bila i moja šansa da budem oštar kada je trebalo i gdje je trebalo. Osjećao sam se ugodnije u svojoj koži. Ova ekspanzija društvenih mreža je obezvrijedila svako kritičko mišljenje. Riječi su potrošna roba i svako se oseća prozvanim i pozvanim da daje neki svoj sud, bilo da je reč o društvenim ili kolokvijanim pitanjima svakodnevice. Tu je prvo stradao jezik. Potom pismenost i onda ne sledi ništa drugo do sunovrat istinske kreativnosti. Da li je neko pisac ako piše jelovnike?

Piše: Marina Majkić Miletić

Banjaluka.net

Nastavi čitati

Aktuelno