Šesnaestogodišnji Nikša Dekić učenik je drugog razreda Medicinske škole u Banjaluci, odličan je i uzoran đak, a pored školskih obaveza, ima i pregršt vannastavnih aktivnosti koje ga ispunjavaju u različitim poljima.
Nikša se glumom bavi deset godina, prve glumačke korake napravio je u Dječijem studiju glume “Roda”, već tri godine član je i Dis teatra mladih, svira harmoniku, a odnedavno je i licencirani košarkaški sudija, uči kineski jezik u Konfucijevom institutu, a veliki je kolekcionar lego kockica.

Upravo je ovaj svestrani učenik nedavno nagrađen plaketom “Sveti Stefan” povodom Dana Republike za osvojeno prvo mjesto za literarni rad “Dan Republike”, koji svake godine raspisuje Republički pedagoški zavod za sve osnovne i srednje škole.

Kako je kazao u razgovoru za “Nezavisne novine”, osvojeno prvo mjesto na literarnom konkursu povodom Dana Republike znači mu mnogo, baš kao i plaketa “Sveti Stefan”, koja je sada dio mnogobrojne kolekcije njegovih nagrada.

“Pisao sam o otadžbini i tim radom želio sam da odam zahvalnost mojim precima što sam ovdje, što se školujem i živim sa svojim najbližima. Čovjek bez otadžbine i bez svog jezika i nije čovjek. Moram napomenuti da mi je pri pisanju literarnog rada ‘Dan Republike’ velika podršku pružila moja razrednica Milica Pašić, koja mi je i mentorka i na tome sam joj jako zahvalan. Pored osvojenih nagrada, učešće u nekim svečanostima su mi možda i značajnija od nagrada, kao što je Svetosavska akademija u Banskom dvoru, na kojoj sam učestvovao tri godine zaredom, a 2018. godine bio sam najmlađi učesnik programa povodom Dana Republike”, priča Nikša kroz osmijeh.

Dodaje da su sve njegove vannastavne aktivnosti počele glumom, koja mu je prva ljubav, što mu je i pomoglo kod pisanja sastava koji mu je donio prvo mjesto za literarni rad.

Ističe da ga mnogi pitaju zašto se odlučio da upiše Medicinsku školu, s obzirom na njegove afinitete prema umjetnosti, glumi i muzici, a kako kaže, to pitanje s pravom postavljaju.

“Zaista, medicina i gluma su dva različita pojma, ali ja nastojim da ih povežem u tom smislu da je najbitnije da čovjek voli ono što radi, jer tada je i najsrećniji. Tako i ja, gluma me ispunjava, to nije samo naučiti neki tekst, to je stalna igra, a medicina traži sigurnost. Nakon srednje škole planiram završiti Medicinski fakultet i moja je želja da povežem medicinu i glumu tako da kod pacijenta stvorim i dozu sreće, pored sigurnosti”, objašnjava Nikša i dodaje da mu je želju za medicinskom školom probudila i njegova majka, koja je završila srednju medicinsku.

Napominje da, pored učenja, glume i ostalih obaveza, ima potrebu za nekom vrstom izduvnog ventila, a kako kaže, za njega je to harmonika, koja ga opušta.

Ističe da odmor od učenja i obaveza pronalazi i u sportu, tačnije košarci, a odluka da postane košarkaški sudija desila se spontano, još u osnovnoj školi.

Svojim vršnjacima uputio je savjet da vjeruju u sebe, a svakodnevnu inspiraciju pronalazi u stihovima pjesme Velimira Miloševića.

“Od rođenja do osamnaeste, budi dijete – zavoli zvijezde, a u duši budi dijete dovijek

i tako ćeš biti velik čovjek”, zaključio je mladi Nikša.

U nastavku prenosimo Nikšinu pjesmu:

Republika Srpska
“Ko god piše zna kakva je svetinja čist papir i da pred praznom hartijom nema ni vladike ni gospodara. Pred pomišlju šta bi sve moglo stati na jedan papir, mnogi su odustali!”

E, ja neću!

Ako ćemo pošteno, po srpski, a drugačije i ne možemo i ne smijemo, zorom ćemo hramu na molitvu.

Deveti je januar!

Danas svi slavimo, veliki je svetac. Sa tri prsta prekrsti, cjelivaj ikonu Stefana Svetog. Plamenom svijećom sjeti se svih usnulih u Gospodu, a poneku za zdravlje namijeniti.

9. januar je!

Zima je!

Poseban dan je!

Drugačije sija danas svako lice. Slavimo svi, pjevamo složno u jedan glas.

Republiko moja, srećno ti NOVO LJETO GOSPODNJE, TRIDESET I PRVO!

Zdravo i berićetno ti bilo.

Kao i prošle, tako i godine ove, ogrnusmo te zastavama, da se vidiš blistava cijelom vaseljenom, a i zimski je dan, da nam ne ozebeš! Svaka te je kuća ušuškala!!!

TEBE čuvamo, slavimo TEBE, Republiko, slobodo!

Pišem o TEBI, mislim na TEBE, na svoju budućnost i na slavnu prošlost!

Koliko si lijepa, to, nekako bistro vidimo baš na ovaj dan.

Pa si najplodnija i najvodnija,

TI prkosiš mašti!

U TEBI se ostvarilo savršenstvo, sve ono što je Bog zamislio, ostvario je u TEBI.

Velika naša, simbol si rađanja, i simbol stradanja, simbol trajanja!

Nazdravljam ti crnim vinom, punom čašom, a s tri prsta i besjedim na ovoj gozbi, na jeziku “roda moga”, da svi čuju, da se upamti, da moramo misliti glasno, pisati čujno, braniti srčano svako slovo imena tvog koje, kao dragi kamen, najsjajnije sija u kruni Svetog Stefana.

Svi tebe žele, OTADŽBINO!

Mnogi te traže od nas! Moćni te svojataju i hoće te takvu kakva si;

Tebe medonosnu,

šljivorodnu,

kruškoslasnu,

plodonosnu!!!

Hoće te baš kao nevjestu za udaju. Prosci navaljuju sa svih strana na pošteni dom srpski,

a domaćin, Srbin, bira, ne da, odbija prosce od kuće, godinama. Zli jezici te kude i opanjkavaju, a ne znaju, da si samo naša,

da nisi ni za udaju,

ni za prodaju,

ni za tuđu kuću.

Skupo je plaćeno tvoje djevojačko ruho.

Trideset i prva ti je, Republiko moja, po Novom kalendaru. Po kalendaru Starom ni sabrati godine ne znam, davno je bilo, i danas se priča, kamenovaše nam Stefana.

Mi smo narod drevni, onaj Vukov narod “s koljena na koljeno”, pa ti nazdravljam i drugom čašom, ZEMLJO ROĐENA!

Dižem je u tvoje ime, a u naše zdravlje, u tvoje trajanje i da upamtimo da,

“Kada je zaguslio Filip Višnjić, kada je kliknuo Dučić, kada se zamomčio Branko, kada je zaumio Kočić, kada se osmijehnuo Šantić, a zabugarila Staka Skenderova, odmah smo morali znati da je neko u naše ime rekao važnu i trajnu riječ.”

U ime te riječi popiću i treću.

Kod nas je sve po tri puta!

Naiskap se treća čaša pije

i s pjesmom se ispraća tvoje rođenje!!!

Nazdravlje ti bilo,

Republiko moja!

Pa, gdje ove godine, tu i dogodine!