Jako nevrijeme pogodilo je Sarajevo oko 13 časova kada su jaka kiša, olujni vjetar i grad zahvatili veće područje grada.

Saobraćaj se odvija otežano.

Grad je prekrio rubne dijelove grada i bašte te oštetio usjeve.
Kako javlja N1, u zgradi Parlamenta Bosne i Hercegovine je nestalo struje pa je aktiviran agregat.

Saobraćajnice su poplavljene.

Iako Republika Srpska ima izuzetne potencijale za bavljenje pčelarstvom, rizičnom i nimalo jeftinom proizvodnjom, mnogi pčelari, naročito na jugu, primorani su da prodaju kompletna društva jer više ne mogu zaraditi dovoljno da bi prehranili porodicu.

Prošla godina je za pčelare bila izuzetno teška, dok će ova za mnoge, kažu, biti još teža, jer su pčele, posebno u nižim predjelima, uz sve ostale probleme, na ivici gladi pošto paše skoro da nema.

Dugogodišnji pčelar iz Trebinja Radivoje Maksimović istakao je za “Glas Srpske” da su sve oči Hercegovaca uprte u planinsku pašu, jer, kako sada stvari stoje, proizvođači ove godine neće dobiti ni teglu meda.

– Proljećna paša je bila dobro krenula. Međutim, uslijedilo je loše vrijeme, zbog čega su prinosi izostali, dok ima predjela gdje su ljudi primorani da prihranjuju pčele – kazao je Maksimović.

Dodao je da pčele sada prebacuju u planine koje je, takođe, proteklih dana zahvatio grad. Pčelari kažu da više ne znaju šta da rade, jer sve poskupljuje, dok se cijena meda ne mijenja.

– Uvijek se upoređivao kilogram kvalitetnog kajmaka iz mješine koji se kreće oko 40 maraka sa teglom meda koja sada košta uglavnom 25 maraka. Svi troškovi iz dana u dan skaču, a cijena meda se ne mijenja. Ako bismo je dizali, tek onda ništa ne bismo prodali s obzirom na to da je tržište preplavljeno jeftinijim proizvodima iz uvoza – kazao je Maksimović.

Upravo je to, istakao je on, razlog zbog kojeg mnogi dugogodišnji pčelari odustaju od ovog posla i prelaze na nešto drugo, od čega će moći da prehrane porodicu.

I na području potkozarske regije, prema riječima Đure Kunića, ova djelatnost pretrpana je problemima.

– Podrška koju pčelari imaju je veoma mala, dok je kupovna moć stanovništva sve lošija. Primjera radi, tegla meda kod nas je posljednjih godina 20 maraka, a ništa drugo nije zadržalo staru cijenu – rekao je Kunić i dodao da je sada važno očuvati samo zdravlje pčela, koje su izuzetno važni oprašivači za cvijeće, voće i povrće.

Predsjednik Saveza udruženja pčelara RS Damir Barašin istakao je da su prve paše, prije svega bagremova, završene, dok se privode kraju lipa i kesten.

– Imajući u vidu promjene koje su nas zadesile, pojedini pčelari su već prebacili pčele u planine. Kako stvari stoje, jedino smo livadskom pašom zadovoljni, koja za sada dosta dobro ide – kazao je Barašin.

Prema njegovim riječima, stariji pčelari lagano odustaju, jer je sve teže pčelariti na jednom mjestu i samim tim mukotrpnije doći do ozbiljnijih prinosa koji bi mogli da pokriju troškove.

CIKLUSI
Pčelar iz Bileće Blažo Vujović kazao je da meda neće biti te da su samo lani, gledano u proteklih pet – šest godina, imali malo prinosa.

– Jedina mi je sada briga da pčele imaju šta da jedu, jer se proizvodnja uvijek kretala po ciklusima. Zareda se po nekoliko dobrih godina, zatim loših i sve tako ukrug – rekao je Vujović.

Ako postoji neka rečenica koja me je izluđivala tokom odrastanja, onda je to ono čuveno to u moje vrijeme nije bilo, a govorimo o periodu prije pametnih telefona, prije brzog, bežičnog interneta, prije fejsbuka, instagrama i svih ostalih danas poznatih mreža. Dakle, o periodu od prije dvadesetak godina. I da, djeluje kao baš davna prošlost.
Ipak, ta čuvena, to u moje vrijeme nije bilo, rečenica mi se danas više nego ikada provlači kroz misli. Sada, kada je red na nas da pokažemo kakvi smo ljudi postali, šta znamo, možemo, šta smo spremni da uradimo i kako učimo svoju djecu.

A kad smo kod djece iz dana u dan me podilazi jeza, jer do mene dolaze apsolutno nerealne priče za moje poimanje stvarnosti.

Neki dan kaže drugarica kako njenog bratanca koji je šesti razred da ga djeca u školi zovu, da ne kažem “zezaju”, da je “siromašak”.

I na sve to, onako začuđeno se pita kako, pa veli: “Dijete živi normalno. Ima sve, ne fali mu ništa, možda mu ne kupuju najskuplju odjeću, ali to je dijete, preraste sve kroz par mjeseci, šta će mu skupo i markirano. Nije mi jasno kako…”
Ćutim, psujem, mislim, razmišljam, ne vjerujem…

Malo poslije toga, priča mi druga drugarica kako su njenu malu, koja je PRVI razred u jednoj osnovnoj novobeogradskoj školi, tjerali da digne patike i pokaže da li su original džordanke. Pa čekajte ljudi. PRVI razred osnovne škole.

Onda tako nešto vrtimo, razglabamo, mislimo, i ko one babe što su nas nervirale s komentarima cokćemo i obrćemo: “Pa i mi smo išli u školu, al znao se neki red, a to je da je dijete, dijete! ”

Ne znam za vas, ali ne sjećam se da sam u prvom razredu razmišljala o patikama, a kamoli koje su marke. Ne sjećam se ni da sam u šestom razredu razmišljala o tome. Ono što smo mi znali, do nekog osmog razreda, bilo je to da postoje – starke, skejterke i ermaksice, a kolko koštaju, da l su original i slično, nikoga nije bilo briga! Tu podjelu smo znali, jer je ona manje-više ukazivala na to koju muziku ko sluša u skladu sa tim da li se nosi neki od određenih gorepomenutih modela i toliko.

A tek da li je neko siromašak i na osnovu čega?!
Pa molim vas, znali smo za to da, ako je nečija mama ljekar ili tata advokat, stomatolog, učitelj i slično, su to neka važna zanimanja. Znali smo da li je nečija mama frizer, tata vozač, deka veterinar i slično. I opet, ništa od toga nam nije mnogo značilo. A tek ko koliko para ima ili nema, malo sutra.

I upravo tu nastaje taj problem društva, ali i modernog roditeljstva.

Nekad (da ne kažem u moje vrijeme) se znalo šta su pravi poslovi, šta ljudi zaista rade i koliko je taj rad važan i cijenjen. A šta imamo danas? Gomilu novopečenih mamica i tatica, instaliranih ispred telefona, koji izvode kerefeke u svojoj dnevnoj sobi, i ne radeći ništa zarađuju brdo para prodavajući maglu, šminku i prolaznu ljepotu.

Obezvrijeđuju sve važne tekovine i ruše sve temelje zdravog društva, ruše šablone koje stvaraju radne navike kao što su ustajanje rano ujutru, požrtvovanost, učenje, strpljenje. Pokazuju im da je danas važno da imaš izgled, skup sat, patike, jaknu i da nije bitno da li si pročitao neku knjigu, pogledao dobar film, igrao se u parku, vozio rolere ili naučio novu riječ stranog jezika. Jer u današnjem svijetu, ako imaš kameru, ako imaš šminku, ako imaš pravi filter imaćeš i publiku, stvorićeš svoju žvaku i bićeš sve.

Kakvi učitelji, doktori, advokati, to danas ne zarađuje ni pet para, a pare, pare vrte gdje burgija neće.

Zbog toga što prava profesija nema cijenu i što se kvazi zanimanja stavljaju na pijedestal, djeca napadaju nastavnike, ne ustaju starijima u prevozu, kažu, opsuju, uvrijede bez razmišljanja, maltretiraju drugare i ne znaju za osnovnu kulturu. San im je da postanu blogeri, jutjuberi, influenseri…

I opet, naravno da i u tom moru svačega ima kvalitetnih ljudi, ali baš kao što je često slučaj i sa tim morem, na površini i blizu obale su uvijek prvo oni najprljaviji i najljigaviji slojevi, a rijetko ko ima volje, želje i snage da zapliva malo dalje, pa gleda, brčka noge i ne mrdne prstom. A djetetu ako se ne pokaže da van te prljavštine postoji i čisto, neće ni znati razliku.

Pa kako onda da zna da ako neko ne nosi markirano to ne znači da je siromašak, ili još gore i ako je neko siromašak da to ne znači da je loš čovjek i da ga ne treba izbjegavati i zadirkivati. Da ako neko ne nosi original patike ne znači da je manje vrijedan i da ni patike, ni telefon, ni najnovije, najmoderdnije, ni najskuplje nisu mjerilo ljudskosti?!

Možda jesu nama govorili – to u moje vrijeme nije bilo, ali moralo je da se desi nešto da bi TO što NIJE BILO sada u ovom (ili onom) vremenu STVORILO, a stvorili smo ga SVI MI i umjesto da prebacujemo loptu i tražimo krivca i razlike od vremena do vremena, možda bismo mogli da počnemo da radimo nešto drugačije već sada. Prije nego što svako od nas postane DUŠEVNI SIROMAŠAK.

BLICŽENA