Jasenovac je žižna tačka stradanja Srba jer je politika Nezavisne države Hrvatske (NDH) bila potpuno uništenje Srba, Roma i Jevreja. To su bile grupe osuđene na uništenje prema zvaničnoj politici ustaške države, koja je stvorila posebne organe i deo tog sistema bili su logori Jasenovac. Prvo Gospić sa područnim logorima Jadovno i na ostrvu Pagu, a kasnije, kao naslednik gospićkog logora smrti, jer su tamo odvođeni ljudi isključivo da bi bili ubijeni, uspostavljen je prvi logor u okviru sistema Jasenovac, čija je prvobitna namera bila uništenje zatočenika, uz radnu funkciju.

Poručio je to u intervju za “Glas Srpske” ugledni srpski istoričar Milan Koljanin, koji je dobar dio života posvetio izučavanju Drugog svjetskog rata i mračne istorije NDH, naglašavajući da i danas, nakon osam decenija od proboja jasenovačkih logoraša nema mjesta zaboravu stratišta i zločina, ali ima za još bolje uvažavanje naučne istoriografije i ulaganja u ljude i projekte koji će se baviti i pitanjima Jasenovca i stradanja u NDH i Drugom svjetskom ratu.

Ustaške snage iz Jasenovca, podsjeća, nisu uništavale zatočenike samo u Jasenovcu, nego i u bližoj i daljoj okolini.

– Ubijali su srpsko stanovništvo gde god su mogli da nađu nekoga. To je bio užasan sistem masovnog uništenja koji je sprovođen u samom logoru, ali i u blizini. Jasenovac treba gledati kao simbol i mesto najvećeg stradanja, ali nikad ne treba izgubiti iz vida da je cela teritorija NDH, prije svega srpski etnički prostori, bila poprište masovnih zločina i masovnog stradanja. Tu pre svega mislim na masovna stratišta kao što su Garavice kod Bihaća i niz drugih. Neka su imala izuzetno simbolični značaj, kao što je stratište u Glinskoj pravoslavnoj crkvi, gde su bila dva velika pokolja Srba 1941, da bi posle toga i crkva bila srušena. Tako da nisu samo fizički uništavani srpski životi, nego i srpska duhovna i kulturna baština. Potpuno je trebalo uništiti srpski narod i sve njegove simbole. Zbog toga je zabranjivano srpsko ime, srpsko pismo – ćirilica, srpski kalendar, a sve srpske ustanove su bile ukinute, a kao najvažnija je Srpska pravoslavna crkva, koja je simbol srpskog identiteta. Sve to treba imati u vidu kada se govori o Jasenovcu i povodom Jasenovca. Gde god su mogle ustaške snage su ubijale Srbe do poslednjih dana, do početka maja. Poslednji masovni zločin je upravo bio u logoru Jasenovac, jer je uoči proboja uništena velika grupa prvo ženskih zatočenika, pa i muških, a preostalih, oko 1.000, odlučilo je 21. aprila 1945. da ako ginu, poginu u borbi. I sledećeg dana je usledio organizovan proboj jasenovačkih zatočenika zahvaljujući kojem je njih 104 uspelo da sačuva život. A svi ostali, i to je taj najveći zločin na kraju rata, su ubijeni od strane komande logora. Sam logor Jasenovac je posle tog proboja bio napušten. Drugog dana maja 1945. su srpske jedinice ušle u razrušeni Jasenovac, prepun leševa i ruševina, jer su ustaše minirale postrojenja – kazao nam je Koljanin.

GLAS: Vi ste dobar dio života posvetili izučavanju Drugog svjetskog rata i mračne istorije NDH, čiji je dio sistem logora Jasenovac, među kojima je i stratište Donja Gradina. Zbog čega? Šta Vas je odvelo u tom pravcu?

KOLjANIN: Niz okolnosti, ali i ono što je bio predmet rada Instituta za savremenu istoriju – veliki jugoslovenski projekat o Jugoslovenima u svim logorima u Jugoslaviji i van zemlje. I moj institut je bio koordinator tog projekta i meni je zadatak bio logor Sajmište u Zemunu. Tom istraživanju sam posvetio sedam godina, ali ta tema je uvela u problematiku stradanja u Drugom svetskom ratu. Taj logor je važan kako za stradanja Srba iz okupirane Srbije tako i iz NDH. Većina zatočenika koji su stigli u logor na Beogradskom sajmištu je poticala sa teritorije NDH. To su uglavnom bili Srbi, civili koji su uhapšeni i dovedeni, između ostalog, i u Jasenovac, a mnogi koji su stigli u Jasenovac su upućeni u logor Sajmište, a odatle i u druge nemačke logore. Ispostavilo se da broj zatočenika koji je potreban Nemcima za ratnu privredu koji su bili u logorima i zatvorima u Srbiji nije bio dovoljan, tako da je zaključen ugovor o preuzimanju zatočenika iz ustaških logora, odnosno iz Jasenovca sa svojim najvećim logorom Starom Gradiškom. Već od maja 1942, kada su odvođene poslednje grupe jevrejskih zatočenika u smrt, počele su da stižu grupe iz ustaških logora Jasenovac i Stara Gradiška, odakle i u logor u Norveškoj. Ta godina je bila godina najvećeg stradanja i dotoka zatočenika iz Jasenovca i najvećeg stradanja u logoru Sajmište, tako da skoro trećina koja je stigla tu nije dalje ni otišla, jer su stradali od bolesti, torture, gladi. To je bilo i vreme njemačko-hrvatske vojne operacije na Kozari. Jun, jul i avgust su bili meseci velikog stradanja na Sajmištu i to mahom logoraša iz Jasenovca. Postoje tu i neki porodični razlozi koji su me vezivali za ovu temu.

GLAS: Odakle potiče najviše činjenica o Jasenovcu? Iz dokumentacije ili svjedočenja preživjelih logoraša?

KOLjANIN: Još u ratu je formirana komisija za ratne zločine, postojale su komisije u pojedinim republikama, takozvane zemaljske komisije i zaista su počele da rade, prikupljale su dokumenta i izjave preživjelih. To je bio glavni izvor, ali nažalost te komisije su prestale da rade već 1947. godine, mada su prikupile veliki materijal, ali to je trebalo nastaviti i sistematski istražiti celi prostor Jasenovca i najvećeg stratišta, a to je Donja Gradina. To su ogromna polja smrti gde je najveći broj zatočenika stradao. Nisu izvršena forenzička ispitivanja prostora, ali prikupljena dokumenta komisija i izjave su za nas primarni izvori. Tu treba pomenuti i rad pukovnika Antuna Miletića iz sredine osamdesetih godina koji je prikupio i objavio četiri toma dokumenata koji se odnose na logor Jasenovac.

GLAS: Možete li uopšte izdvojiti detalj, sliku, podatak, izjavu koja je na Vas i kao čovjeka i istoričara ostavila najjači utisak i u kojoj se zapravo može sažeti svo zlo koje je haralo tim kompleksom logora, gdje nije bilo nimalo milosti ni za bebe ni za djecu?

KOLjANIN: Teško je izdvojiti. Iza svakog broja stoje ljudi i sudbine, ali ako bih morao da izdvojim nešto što je za mene najpotresnije, to je svakako stradalo dete. I to masovno stradanje, prvo odvajanje dece od majke, a potom i njihovo ubijanje. Ona su masovno ubijana i sa roditeljima i posle odvajanja od njih, a u vezi sa tim je, opet, i najveća humanitarna akcija spasavanja dece Dijane Budisavljević i ta nada i spas koji je stigao do hiljade njih, pre svega zahvaljujući njoj i drugim ljudima.

GLAS: Koliko danas, kao nacija, znamo o tom, kako ga neki zovu, paklu na zemlji? Strahote su godinama, čuje se, gurane pod tepih. Koliko je to doprinijelo zaboravu, odnosno umanjenju stradanja Srba, Jevreja i Roma tokom tih 1.337 dana, koliko je postojao zloglasni Jasenovac?

KOLjANIN: Nije istina da je to baš toliko gurano pod tepih. O Jasenovcu i stradanju u tom logoru postoji bogata literatura, ali manje naučnih radova. Pokojni Jovan Miljković, koji je bio na čelu Spomen-područja Jasenovac, u jednoj knjizi popisao je sve publikacije i izvore koji se odnose na Jasenovac. Ipak, hoću da kažem da nije dovoljno prisutna tema Jasenovca u javnosti, kao ni drugih stradanja. Politika sećanja se vezuje, i tako i treba, za Jasenovac, ali tu je niz manjih stratišta. Sada se daleko više govori o stradanjima na Drini. To su bili prosto zaboravljeni zločini, za njih su znali oni koji su bili pogođeni njima, ali ima dosta takvih mesta. Jasenovac treba da ima snagu glavnog simbola stradanja, ali treba znati i za druga stratišta koja su u vezi sa određenim sredinama. Treba negovati i kulturu sećanja u svom kraju, uz pominjanje Jasenovca i njegovu simboliku.

GLAS: Sporovi o broju žrtva logora Jasenovac do danas nisu okončani. Zemaljska komisija Hrvatske, osnovana 1945. godine, konstatovala je u izvještaju da je broj žrtava od 500.000 do 600.000. Njemački generali iz Drugog svjetskog rata davali su različite podatke o broju ubijenih u NDH, ali zajedničko im je to da svi pominju stotine hiljada stradalih. Međutim, kasnije su plasirali sve manje brojeve.

KOLjANIN: Sramota je što se decenijama nije na tome sistemski radilo, tako da se dočekao i taj popis stanovništva, odnosno žrtava rata 1964. godine, gde je ustanovljeno da je manje od 600.000 ljudi stradalo u celoj Jugoslaviji, a odmah posle rata je procenjivano da je stradalo više od milion. Znalo se da su uništavana cela sela, zajednice, porodice. Istraživanja su morala da budu i trebalo da budu obavljena u posleratnom periodu, ali smo došli u situaciju da se stalno licitira i na neki način zbunjuje javnost izuzetno različitim brojevima stradalih u Jasenovcu.

GLAS: Da li ste saglasni sa ocjenama, koje iznose i pojedine Vaše kolege istoričari, da politika ima sve veći uticaj na istoriju, tumačenje i pisanje? Koliko je opasno igrati se brojevima u istoriji, a posebno kada je riječ o temama kao što su Jasenovac, NDH?

KOLjANIN: Dnevna politika ne bi trebalo da koristi ni zloupotrebljava rezultate istoriografije. Naučna istoriografija je najmanje u tome, a radi se o uglavnom o ljudima koji imaju političke motive. To treba izbeći.

GLAS: Na jednoj od posljednjih zajedničkih sjednica vlada Srbije i Srpske usvojena je odluka o raspisivanju konkursa za izgradnju memorijalnih centara posvećenih jasenovačkim žrtvama u Donjoj Gradini i Beogradu. Da li će i projekti poput tih, kada budu završeni, predstavljati svojevrsne čuvare sjećanja?

KOLjANIN: Svakako, ali postoje institucije i vredne kolege koji se bave tim pitanjima, prikupljaju dokumentaciju i pišu o toj temi. Važne su i institucije, ali bi u ovim već postojećim trebalo da bude anagažovano više ljudi i da se ulaže i u njih i u projekte. Bitno je da se stalno istražuje, da se rade projekti i da se unapredi rad postojećih institucija. Znam da se o tim centrima već neko vreme priča i žao mi je što to već nije i završeno.

Kanonizacija Stepinca
GLAS: Jednom ste na konstataciju da papa Franjo nije proglasio Alojzija Stepinca svecom i pitanje da li se to može promijeniti nakon njega rekli da sigurno može. S obzirom na ono što slijedi u Vatikanu, da li to očekujete?

KOLjANIN: Teško je reći. Zavisiće od samog pape i njegovog stava. Vidjeli smo da je dosadašnji papa bio protiv toga, smatrajući da su to neraščišćena pitanja. S njim je ta stvar stavljena ad akta, a sve će zavisiti od političke procene Vatikana i samog pape. Ako se bude nastavila politika pomirenja i sporazumevanja koju je vodio papa Franjo, pretpostavljam da ovo pitanje neće biti stavljeno na dnevni red, ali sve je pitanje i procene Vatikana da li treba kanonizovati Stepinca ili ne.
Glas

Predsjednik Vlade Republike Srpske, Radovan Višković, nedavno je imao sastanak s predstavnicima penzionera i tom prilikom najavio nova povećanja prihoda pripadnicima najstarije populacije u Srpskoj. Bivše borce VRS nije ni pomenuo.
Da za civilne penzionere u Srpkoj dolaze bolji dani, inače, prije par dana javno se pohvalio i predsjednik Udruženja penzionera RS, Ratko Trifunović. On je, nakon sastanka s premijerom i direktorom Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, otkrio da je dogovoreno da u trećem kvartalu ove godine dođe do vanrednog povećanja penzija.

Ruku na srce, prije nekoliko mjeseci predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik najavio je da bi, konačno, trebalo da dođe i do povećanja primanja bivših boraca Vojske Republike Srpske, koji na osnovu odluka Vlade s kraja 2023. godine primaju 3 KM po mjesecu učešća u zoni borbenih dejstava. Međutim, navedeno povećanje trebalo bi da nastupi tek negdje od avgusta i iznosilo bi 5 odsto, što bi, u prevodu, značilo uplatu još 15 feninga na postojeće 3 KM, koliko iznosi mjesečni borački dodatak.
U isto vrijeme, već skoro dvije godine nije došlo ni do povećanja invalidnina za ratne vojne invalide VRS, što, prema riječima bivših boraca, u svjetlu sve većih životnih troškova i rasta cijena predstavlja ozbiljan problem i ugrožava egzistenciju velikog broja ljudi koji su ostavili dijelove tijela u borbi za stvaranje i odbranu Republike Srpske.
– Pozdravljamo svaku odluku kojom se povećavaju penzije, ali smatramo da nije u redu da bivši borci VRS i ratni vojni invalidi i dalje čekaju da ih se vlast sjeti. Mjesečni borački dodatak u iznosu od 3 KM je ponižavajući, a još je teže poniženje da nam predsjednik Republike i premijer “velikodušno” obećavaju njegovo povećanje za 15 feninga, i to tek od avgusta – kaže za Srpskainfo potpredsjednik Udruženja “Veterani odbrambeno-otadžbinskog rata RS”, Nedeljko Klincov.

Dodaje da je zabrinjavjuće i to što se, prema njegovim riječima, u javnosti skoro više i ne priča o donošenju novog Zakona o pravima boraca.
– Krajem marta, kada je po hitnom postupku u Narodnoj skupštini Republike Srpske usvojen Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata RS, pričalo se da bi novi Zakon o pravima boraca trebalo da bude usvojen do septembra. Koliko ja znam, još nije formirana radna grupa oko tog zakona i ništa se na tome ne radi – kaže Klincov.
Podsjećamo, cijelu prošlu godinu, kada je riječ o zaštiti i unapređenju boračkih prava, obilježili su uporni zahtjevi pojedinih boračkih udruženja i organizacija koje su tražile povećanje mjesečnog boračkog dodatka na najmanje 7 KM, kao i početak revizije boračkih statusa.

Prema podacima koje je krajem 2023. godine u javnost iznio ministar rada i boračko-invalidske zaštite RS, Danijel Egić, u Srpskoj je registrovano oko 200.000 bivših boraca koji ostvaruju pravo na isplatu mjesečnog dodatka. Ti podaci izazvali su nevjericu i ogorčenje među brojnim bivšim pripadnicima VRS koji tvrde da čak ni u najtežim ratnim vremenima ukupan broj boraca VRS nije prelazio 155.000.

Budući da je od rata do danas prošlo već tri decenije, da su mnogi ratni veterani u međuvremenu trajno odselili iz BiH, dok ih je veliki broj prirodnim putem otišao s ovog svijeta, ostalo je nejasno kako je moguće to da se u evidencijama za primanje mjesečnog boračkog dodatka danas nalazi 200.000 korisnika tog prava.
Srpskainfo

Donja Gradina, smještena u blizini Kozare, jedno je od najtragičnijih i najznačajnijih mjesta na Balkanu, gdje se čuva uspomena na nevine žrtve stradale u Drugom svjetskom ratu.

Ovaj sveti prostor nosi sa sobom i veliku odgovornost – da prenosimo istinu i čuvamo uspomenu na one koji su životom platili slobodu, te da budemo dostojni njihove žrtve.

„Donja Gradina nije samo mjesto tuge, već sveto mjesto sjećanja i opomene. Ovdje svako srce osjeti neizmjernu tugu i vječnu obavezu da pamti. Naša je dužnost da prenosimo istinu i njegujemo uspomenu na nevine žrtve koje su životom platile slobodu.

Donja Gradina je naša zakletva da nikada ne smijemo zaboraviti i da moramo biti dostojni njihove žrtve. Ovaj sveti prostor nas podsjeća na najstrašniju prošlost, ali i na snagu koju imamo da gradimo bolju budućnost, uvijek uz poštovanje, čuvanje sjećanja i borbu za istinu”, kazala je gradski menadžera Banjaluke Mirna Savić Banjac.