Bez Vesnine ruke u mojoj ruci, bez njenog pogleda, bez riječi ohrabrenja i njene blizine, moj život ne bi imao smisla. Sa Vesnom počinje i završava se svaki moj dan. Ona je moje sunce, moja vedrina, moja mjesečina i moja inspiracija. A sreli smo se, upoznali i zavoljeli, na prvi pogled, sasvim slučajno, kao što se mnogi važni događaji koji čovjeku odrede život, u času ili trenutku, dešavaju mimo svakog plana.

Jovo Vranić (76) dugogodišnji metalostrugar u gradiškom “Metalu”, upoznao je Vesnu Radišić (68), bivšu službenicu u podgradačkoj Drvnoj industriji, baš tako, sasvim slučajno.

Sada je ona njegova inspiracija, ljubav i životni motiv.

Pored savskog mosta, u hladovini ispod lipe, koja svakog juna opojno miriše, Vesna i Jovo pričaju o prvom susretu, 28. juna 2019. godine, na Vidovdan, tri dana prije Jovinog rođendana.

Vesna je šetala sa kćerkom, a Jovo na autobusku stanicu u Gradišci pratio rođaka Nenada Vranića.

“Već narednog dana postali smo nerazdvojni. Boravili smo u mome ili njenom stanu, ali se nismo razdvajali. Dogodila se ljubav, za mene prva i velika, koju sam čekao cijeli život”, započeo je Jovo svoju životnu ispovijest, ne ispuštajući Vesninu ruku iz svoje ruke.

Povremeno se pogledaju i nastave priču. Jovo je mnogo govorljiviji, trudi se da nam što više ispriča, da nešto važno ne bi ostalo zaboravljeno. Vesna, zaštićena od sunca šeširom i sunčanim naočalama, isto kao i Jovo, pažljivo sluša i potvrđuje.

“Od tada, mogu se pohvaliti da je moj život ispunjen. Nas dvoje smo penzioneri. Živimo u mome stanu, u stambenoj zgradi pored hrasta, a to svi znaju gdje je. Samo naša vrata, na drugom spratu, obojena su u crveno, a svih komšija na ulazu su bijela”.

Zašto su vaša vrata crvena, upitasmo ne uzdržavajući se od radoznalih pitanja.

“Crvena je boja vitalnosti, ljubavi i države u kojoj smo rođeni i odrasli. To je boja sunca i svjetlosti. Ona najsnažnije utiče na psihu, a u mome slučaju i na kreativnu, umjetničku dimenziju”, objasnio je Jovo.

On je stan, koji smo, na osnovu ovog opisa lako pronašli, i gdje su nas srdačno i sa zahvalnošću ugostili, oslikao različitim motivima. I vrata su sa unutrašnje strane oslikana, kao i hodnik. U kuhinji, na zidu, gdje Vesna najčešće boravi, naslikao je predmete koje ona koristi.

U dnevnom boravku zid je oslikan motivima muzike, muzičkih instrumenata i pjevača, a na papiru velikog formata najviše je Vesninih portreta.

“Ona mi je slikarska inspiracija. Nekada sam rukama obrađivao metal, prsti su mi očeličili, ali je moje srce meko, puno ljubavi. I još nešto da vam kažem, i u osmoj deceniji čovjek umije da voli i da uživa u životu, da se raduje svakom danu i svakoj šetnji pored Save, a sve što je loše odbaci kao istrošenu odjeću”, prostire nam Jovo svoju i Vesninu ljubavnu priču kao ćilim od najljepšeg cvijeća.

Na Vesninoj ruci su zlatni prsten i narukvica. To je dokaz njihove ljubavi i vjernosti.

“Naš zajednički život nije krunisan kod matičara, nego našim zavjetom. Sklopili smo ugovor o obostranom doživotnom izdržavanju. To je jače od svakog vjenčanog lista”, smatra Jovo.

Vesna opet potvrđuje. Na naše pitanje, šta najviše cijeni, poštuje kod Jove, kakva je on osoba, odgovara u nekoliko riječi.

“Brižan, pažljiv, posvećen našoj vezi… On je, to mogu reći, bez bilo kakve dileme, čovjek za mene. Držeći ga za ruku, osjećam sigurnost”, dopunjava Vesna odgovor.

Jovo, šta nam Vi možete reći o Vesni? Zbog čega ste u njoj prepoznali ženu svoga života, upitasmo.

“Poštujem njeno strpljenje, spontanost, razumijevanje, posvećenost našem odnosu. Njen stav čini snažnom našu zajednicu.”

Jovo i Vesna svakodnevno imaju isti raspored, isti plan. Ustaju oko šest, piju kafu, doručkuju, potom idu u šetnju, pa na ručak. Dok Vesna radi u kuhinji, Jovo igra šah sa prijateljima, ili crta, gleda TV program, čita novine…

“Uvijek idemo zajedno, i svuda… I ne ispuštamo ruke jedno drugome. Tako idemo u šetnju, u prodavnicu, na priredbe u gradu, svuda. Najljepše nam je ujutro, ranije, i popodne, naveče”, opisuje Jovo njihov dnevni raspored. I odoše prije podnevne žege. Na pijacu pa u stan. Naravno, držeći se za ruke.

Šta kažu sugrađani, na ulici, vaši poznanici, kada vas sretnu, pokušavamo dobiti odgovor na intrigantno pitanje.

“Da, znam na šta mislite. Mi smo jedini par u Gradišci, mislim na našu generaciju, koji šeta držeći se za ruke. Ono što bi trebalo da bude normalno, u našoj sredini je čudno. Zato smo nas dvoje drugima drugačiji, a sami sebi sasvim normalni.”

Luka Mijatović će postati najmlađi američki plivač koji se takmičio na Svjetskom prvenstvu od Majkla Felpsa 2001. godine.

Supertalentovani plivač sa srpskim korjenima je nastavio da impresionira plivačku javnost.

Sa samo svega 16 godina predstavljaće SAD na Svjetskom prvenstvu. Ušao je u tim nakon što je osvojio drugo mjesto u disciplini 400 metara slobodno na „Toyota U.S. Championshipsu“ u petak navečer. Imao je vrijeme 3:45,71, što mu je automatski donijelo prolaz na planetarni šampionat, jer u Americi dvoje najboljih sa državnog prvenstva u svim disciplinama idu na smotru najboljih plivača.

Mijatović je oborio nacionalne rekorde u starosnim grupama za 15-godišnjake i 16-godišnjake u disciplinama 200 metara i 400 metara slobodno na državnim prvenstvima. U obje discipline plivao je brže od nacionalnih rekorda u starosnim grupama za 17-godišnjake i 18-godišnjake, uključujući vrijeme Makla Felpsa u disciplini 200 metara slobodno iz 2003. godine.

Mijatović, srednjoškolac u usponu iz Plesantona u Kaliforniji, bio je drugi najmlađi američki plivač na Olimpijskim kvalifikacijama 2024. godine. Njegov najbolji plasman na kvalifikacijama bio je 12. mjesto na 400 metara slobodno.

Trenutno drži 14 pojedinačnih nacionalnih rekorda u starosnim grupama, kombinirajući bazene od 25 m i 50 m, te divizije 13-14 i 15-16 godina. Globalno, Mijatović drži najbrže vrijeme na 200 metara slobodno ikada za nekoga mladog poput njega, prema bazi podataka “World Aquatics“. U disciplini 400 metara slobodno, samo je australijska legenda Jan Torp bio brži u Mijatovićevim godinama, prema podacima “World Aquatics“.

Zanimljivo je da je Luka poput Milorada Čavića, najboljeg srpskog plivača u istoriji, rođen u Kaliforniji.
Nezavisne

Kampanja “0 % marže” Ministarstva trgovine i turizma u Republici Srpskoj traje do kraja juna, ali njeni efekti, po ocjeni potrošača, nisu dali najavljene rezultate.

Osim toga, po zvaničnoj statistici, hrana je u aprilu u prosjeku skuplja za 6,4 odsto nego u četvrtom mjesecu prošle godine.

Izvršni direktor Udruženja za zaštitu potrošača “Don” iz Prijedora Murisa Marić kaže za Fenu da nijedno udruženje u RS nije imalo obavezu da prati efekte, niti je u to praksi moguće ispratiti na vjerodostajan način.

“Međutim, činjenica je da su na spisku proizvoda sa nula odsto maržom uglavnom oni koji se ne nalaze u svakodnevnoj potrošačkoj upotrebi domaćinstava. Podsjećam da su na tom spisku kečap, sok od paradajza, marmelada i slično. Doduše, ima mlijeko sa 1,5 odsto masnoće”, dodaje Marić.

Po njenim riječima, na kraju se sve svede na reklamu trgovačkih lanaca u kojoj svi učestvujemo.

“Potrošač uđe u tu trgovinu, u očekivanju da će zaista naći nešto jefitinije što mu treba. Međutim, podaci statistički koji mjere indeks potrošačkih cijena, po evropskim standardima, pokazuju da mi i dalje imamo veliku inflaciju i da je hrana sve skuplja”, ističe Marić.

Sve u svemu, kako kaže, potrošači su zbunjeni i obmanuti i plaćaju hranu i usluge po visokim cijenama.

Kampanju “0 % marže” predstavio je ministar trgovine i turizma RS Denis Šulić početkom marta ove godine.

“Proizvođači, distributeri i trgovci odrekli su se marže na 30 proizvoda, uglavnom prehrambenih koji su u prosjeku jeftiniji oko 20-30 odsto”, rekao je Šulić.

U Republici Srpskoj u toku je i kampanja “Društveno odgovorni” u kojoj je sniženo oko 500 artikala različitih roba koji su dio kampanje. Međutim, potrošači često svjedoče istim cijenama proizvoda koji su u ovoj kampanji i koji nisu. Tako kilogram šećera od dva proizvođača u jednoj trgovini košta identično, iako je jedna vrsta šećera u kampanji “Društveno odgovorni”.